Pjer Paolo Pazolini

Pisac, pjesnik, filozof, lingvista, reditelj i novinar, bio je jedna od najkontroverznijih ličnosti u poslijeratnoj Italiji, praćena neizmjernom mješavinom divljenja i prezira godinama nakon smrti, konstantan trn u oku italijanskog establišmenta

Pjer Paolo Pazolini, pisac, pjesnik, filozof , lingvista, reditelj i novinar, ocijenjen je kao jedan od najvažnijih italijanskih umjetnika prošlog vijeka. Obdaren nevjerovatnom “kulturnom prevrtljivošću”, upustio se u istraživanja brojnih i različitih područja, ostavljajući u svima neizbrisiv trag. Bio je pažljiv i lucidan posmatrač transformisanja društva nakon Drugog svjetskog rata do sredine sedamdesetih, često uzrokujući brojne polemike i gorljive diskusije svojim radikalnim mišljenjem, ali i svojim životnim izborima. Mnogi od njegovih zapisa i artističkih vizija, često negdje između lirizma i građanske obaveze, vremenom su se pokazali proročanskim. Iako je ubijen prije skoro četiri decenije, ni do danas nije razjašnjeno šta se uistinu dogodilo.

DJETINJSTVO Rodio se 5. marta 1922. godine u Bolonji. Otac Karlo Alberto bio je poručnik italijanske vojske, koji je postao slavan nakon što je spasio Musolinijev život. Majka Suzana Kolusi bila je učiteljica. Tokom njegovog djetinjstva porodica se često selila, a skrasili su se u malom mjestu Kazarsa. Teško mu je bilo da se iznova prilagođava na nove sredine, pa je vrijeme najčešće provodio čitajući, a već sa sedam godina počeo je da piše pjesme. U srednjoj školi čitao je Dostojevskog, Tolstoja, Šekspira, Novalisa, a sa prijateljima je osnovao grupu koja se bavila književnim raspravama. Već kao tinejdžer postao je ateista. Sa 17 godina upisao je književnost u Bolonji, gdje je proveo “sedam najljepših godina u svom životu”. Počeo je da se zanima za fudbal, bio je kapiten studentskog tima. Kako bi sakrio svoju pravu ličnost, takmičio se u sportskim igrama koje su organizovali fašisti.

PRVA ZBIRKA Kao student je 1941. godine osnovao časopis poezije Eredi, a naredne godine je svojim novcem izdao zbirku pjesama Poesie di Casarsa. Upotrebljavao je dijalekat karakterističan za provinciji Friuli, u kojoj se nalazio gradić Kazarsa. Ta Pazolinijeva zainteresovanost za dijalekat kao narodni izraz kasnije će da postane motiv njegovog stvaralaštva. Ova zbirka pjesama spomenuta je samo u nekim švajcarskim novinama, jer su fašisti upotrebu dijalekta smatrali neitalijanskom i nepatriotskom.

PRELOMNE GODINE Nakratko je regrutovan 1942. godine, ali se, nakon što su saveznici oslobodili južnu Italiju i fašistički režim raspao, vratio majci u Friuli. Posvetio se učenju, završio svoj rad o poeziji Paskolija te u novembru 1945. diplomirao. Tokom narednih pet godina predavao je književnost u različitim školama, ali nigdje nije imao stalni posao. Priključio se komunističkoj partiji, jer mu se činilo da jedino ona može da utiče na pozitivan preobražaj društva. Osim regrutacije, Drugi svjetski rat donio mu je zatvor, bijeg iz njega, smrt brata Guida koji je bio u partizanima, ali i prvo homoseksualno iskustvo. Njegova neskrivena homoseksualnost donijela mu je mnoge neprilike. Godine 1949. jedan sveštenik ga je prijavio vlastima i bio je optužen za nemoralno ponašanje na javnim mjestima, zavođenje maloljetnika i širenje lošeg uticaja među omladinom. Izgubio je posao, a komunističke novine L’Unita objavile su njegovo izbacivanje iz partije zbog “moralne i političke nečasti”. Tada se zarekao da će zavijek da ostane komunista, uprkos njihovoj odluci. Uslijedilo je doba teškog siromaštva i borba za golu egzistenciju. Kako ga je javnost skoro  ekskomunicirala, preselio je u Rim krajem 1949. godine, gdje je davao privatne časove. U prvo vrijeme živio je prilično jadno, ali je polako počeo da ulazi u rimske kulturne krugove i nastavio da piše. Optužbe su naredne godine odbačene zbog nedostatka dokaza, ali italijanski pravni sistem će nastaviti da ga proganja sve do kraja života.

ŽRTVENO JAGNJE Pazolinijeva književna djela privlačila su veliku pažnju kritike, ali mali broj čitalaca. I publika i kritika slavile su ga tek 1954. nakon zbirke poezije La meglio gioventu. Smatrali su ga renomiranim pjesnikom, piscem i intelektualcem, ali već naredne godine, nakon romana Ragazzi di vita, uslijedile su kritike od strane komunista da je morbidan, a vlada je najavljivala novu tužbu. Iako oslobođen od svih optužbi (krađa, blud, pljačka…), Pazolini postaje omiljena žrtva svih medija za svakakve neobične insinuacije. Tek je putem svojih filmova postao važna ličnost u kulturi. U Rimu se upoznao i sprijateljio sa romanopiscem Đorđom Basanijem, koji mu je 1953. našao posao u filmskoj industriji. Radio je sa nekoliko važnih reditelja, čak je i slavnom Feliniju davao savjete za neke njegove scenarije.

U SVIJETU FILMA Šezdesetih je uglavnom radio na filmu i u pozorištu. Svoj prvi film režirao je 1961. godine: Accatone (Svodnik) je izazvao pravu senzaciju na venecijanskoj Mostri. Slijedili su: Mamma Roma (1962), sa Anom Manjani u glavnoj ulozi, i La riccota (1963). Uz pomoć Katoličke crkve režirao je Evanđelje po Mateju (1964), koji se smatra jednom od najboljih filmskih adaptacija Isusovog života. Tokom snimanja Pazolini je govorio kako ga snima iz perspektive vjernika, kako bi pokazao da ne izbjegava da izrazi sopstvene stavove. Zanimala ga je priča o Isusu jer je, prema Pazolinijevom mišljenju, Isusovo učenje imalo mnogo zajedničkog sa marksizmom. Zastupao je tezu prema kojoj je ovaj svijet sam po sebi svet, te mu ne treba nikakav natprirodni blagoslov da bi takav postao. Zajedno sa grupom saradnika otputovao je u Izrael i Jordan kako bi pronašao odgovarajuća mjesta i osobe za ovaj film. Najteže mu je bilo da pronađe onoga koji će da glumi Isusa, jer je želio osobu snažnih i izražajnih crta. Nakon što je tražio i među pjesnicima kao što su Jevtušenko i Ginsberg, sasvim slučajno ga je našao u španskom studentu po imenu Enrike Irazokui.

OPTUŽBE I ZATVOR Godine 1960. Pazoliniju od policije stiže tužba za saučesništvo, jer je automobilom povezao dva mladića koja su kasnije učestvovala u tuči. Iako krivica nije dokazana, veoma ga je rastužila uporna borba protiv njegove ličnosti. Prvog marta 1963. u kinima se pred malobrojnom publikom pojavio film La riccota i istog dana zaplijenjen, uz optužbe zbog  “prezira prema religiji”. Nakon sedam dana u Rimu je pokrenut proces, Pazolini proglašen krivim i osuđen na četiri mjeseca zatvora. Tada je Alberto Moravija napisao u Espressu: “Optužen je zbog prezira prema religiji. Mnogo ispravnije bi bilo da su reditelja optužili što je izrazio svoj prezir prema sitnoj italijanskoj buržoaziji.” Nakon jedne u nizu mnogobrojnih optužbi, pokazao je kako nimalo nije zabrinut i napisao: “Ako me i zatvore, nije me briga. To je stvar o kojoj ne brinem, nema nikakve razlike čak ni sa ekonomske strane gledišta. Ako završim u zatvoru, imaću priliku da pročitam sve knjige koje inače nikada ne bih stigao.” Od 1950. godine pa do njegove smrti, protiv Pazolinija se vodilo tridesetak procesa.

NEOBIČAN STAV Tokom perioda od kasnih 60-ih do 1975. Pazolini je vodio ličnu kampanju protiv svega što je smatrao bolešću italijanskog društva i odbijao je da stane uz bilo koju politiku. Za vrijeme studentskih protesta 1968. godine Pazolini je stao na stranu policije koju je nazivao “istinskim sinovima siromašnih” i bio protiv studenata – “razmažene buržujske djece”. Javno se izjasnio protiv abortusa, govoreći da je seksualna revolucija samo dio procesa buržoaziranja masa. Neobični Pazolinijevi stavovi protiv seksualnih sloboda, s obzirom na njegovu homoseksualnost, podstaknuli su lavinu kritika i osigurali beskrajno raspravljanje o njegovoj ličnosti. Teme koje je preferirao su kulturna homogenizacija, konzumerizam, neokapitalizam i nestanak “čistog” subproleterijata. Sve što je govorio privlačilo je ogromnu pažnju. Najbolji Pazolinijevi članci objavljeni su 1975. godine pod nazivom Scritti corsari.

TRILOGIJE Godine 1971. započeo je takozvanu “Trilogiju života”, koju čine filmovi Dekameron, Cvijet 1001 noći i Kanterberijske priče, svojevrsni spomenici slobodi, ljubavi, mladosti i životnim užicima. Odlučio je, zatim, da isproba granice filma i snimi “Trilogiju smrti”, ali je uradio samo jedan film, kontroverzni i veoma nasilni Salo ili 120 dana Sodome, snimljen prema De Sadovim zapisima i prikazan nakon Pazolinijeve smrti. Pedofilija, blasfemija i koprofagija samo su neki od razloga zabrane prikazivanja ovog filma u mnogim zemljama.

NASILNA SMRT U noći između prvog i drugog novembra 1975. godine Pazolini je ubijen na brutalan način i nekoliko puta pregažen njegovim automobilom. Nalazi patologa pokazali su da mu je bila razbijena grudna kost, srce rasprsnuto, slomljeno deset rebara, a nedostajalo mu je i nekoliko prstiju. Ustanovljeno je da ga je ubio 17-godišnji mladić Pino Pelozi, kojeg je Pazolini navodno pokupio automobilom zbog seksa. Kako je mladić priznao svoje nedjelo, osuđen je za ubistvo prvog stepena. Godine 2005. godine iznenada je u jednom televizijskom intervjuu izjavio da nije ubica i da su Pazolinija ubila tri stranca sa južnjačkim, sicilijanskim akcentom, nazivajući ga “prljavim komunistom”. Nedostatak dokaza, neubjedljivo i nategnuto suđenje pokazali su da ovo nije samo obična, nasilna smrt. Dodao je, takođe, da je krio istinu kako bi zaštitio članove svoje porodice. Trideset devet godina nakon Pazolinijeve smrti još uvijek se ne zna ko ga je ubio, a on je po ko zna koji put oslobođen od optužbi za homoseksualno uznemiravanje.

 

GRACIJA 25/2014

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...