Pješaci su dosadni, pješaci su spori…

Znamo kako ide dalje. Zato ih obori… Kada je davno, sredinom prošlog vijeka čiko Bora Čorba sklepao ovaj stih, nije bio ni malo ozbiljan. A ovo je sasvim ozbiljna tema

Piše: Kaja Milačić

Odrastala sam u Beogradu i nekoliko puta platila na licu mjesta kaznu za nepropisno prelaženje ulice. I naučila sasvim nepotrebnu stvar. Jer kada sam prije dvadeset godina došla u lijepu Podgoricu, malo je reći da sam bila na posmatranju kada sam jedina čekala zelenog čovječuljka tamo kod rahmetli hotela Crna Gora. Gotovo isti konzilijum sam zimus imala u Beogradu. Rano jutro, ulica prazna, crveno za pješake, ljudi stoje, a automobila ni za lijek. I ja prešla, ka prava Podgoričanka, blago mi upamet. Zbog neprijatnog osjećaja izazvanog prijekornim pogledima ušla sam u prvu prodavnicu i kupila sebi kapu da me slučajno ko ne prepozna… Blam, jel’ da?
Sve dok nisam i sama sjela za volan, nisam imala najjasniju ideju o čitavom jednom malom kosmosu sulude anarhije nadmenih pješaka. Ulice se prelaze đe kome pane na um, uglavnom laganim hodom, uglavnom telefonirajući. Pri susretu sa vozačima ovaj hod je dopunjen što je biiilo??? pogledom. Nisam ni ja cvjećka, pretrčim kojegde kad ocijenim da mi je kraće, ali pretrčim, a ne srljam u zaobilaznicu via Urgentni u najboljem slučaju. Prvo sam psovala, svirala, naglo kočila, turirala mašinu ispred dvonožnih smetala. Poslije sam shvatila da ove loše navike može promijeniti jedino sprovod. Njihov lični… Ali ko sam ja da im sudim. Zato im stajem kada udare dijagonalu preko kružnog toka, kada čoporativno prelaze ulicu sa još neformiranom idejom koja je strana bolja, kada šmizlice zaneseno ćakulaju telefonom, istovremeno pokazujući novonaučen krive štikle razvaljenija flekica, savijena koljena manekenski hod. Kada rasijane bake krenu da trče za autobusom kojeg još nema na stanici, kada tip-top skockane mame, ne skidajući mobilni sa uha, izguraju kolica sa musavom djecom po sred magistrale! Stajem i smijem se, zahvalna nebesima što sam ih spazila na vrijeme i sačuvala i svoj a i njihove živote. I pitam se kamo uniformisano lice? Kamo organ reda?
Čula sam da su prvi i posljednji pokušaji kažnjavanja neposlušnih dvonožaca prošli u najmanju ruku kao skrivena kamera! Ako je ikome uspješno naplaćena kazna, njegovo ime se vjerovatno sažaljivo pominje u familiji Onaj koji je platio…
Ako su većinu vožača mogli da nauče da nije svakih desetak kvadrata trotoara parking, zašto je tako teško naučiti pješake da ulica nije dvorište? Trebalo bi da je lakše sa njima, nemaju đe uteć, a nemaju ni toliko konja kao četvorotočkaši. Mislim, manje su opasni… I sporiji. Šalu na stranu, svi znamo koliko je akcija pokrenuto i novca utrošeno kako bi se vozači dali u pamet! I to je OK. Još nisam čula, pa me ispravite ako griješim, ali postoji li ijedna koja poziva pješake da se urazume? Znam za akcije po osnovnim školama i to je stvarno super, ali šta vrijedi djetetu sve naučeno ujutro, ako ga majka popodne vuklja za ruku prelazeći ulicu desetak metara ispod pješačkog, u špicu!
A bilo bi fino imati NVO nazvane Gledaj lijevo, gledaj desno da te koji ne bi tresn’o ili Bolje zebrom nego nebom ili opominjuće parole: Trava je na livadi, asvalt je na ulici, kad to ne razumiješ, dobićeš po… turu.
Ili, još bolje, zebre zamijeniti crvenim tepisima i postaviti stroboskope da blickaju ka paparaci kada se upali zeleno za pješake! A jedan dan u mjesecu angažovati profesionalne fotografe, pa svi u fensi krpice i na pješački! Dođi vidi i budi viđen… Kad malo bolje razmislim, ovo je savršena ideja! Kako privoljeti pješake štraftastom dijelu kolovoza? Nagradni bon za kupovinu nečega neđe za svakoga ko pređe ulicu na određenom mjestu u određenom roku! Uh, ovo je ponegdje nemoguća misija jer postoje semafori na kojima zeleni pješak sija kraće no zvijezda padalica. Al, ni u Japanu zeleno za pješake ne traje beskonačno, pa tamo svi trče kao da ih juri Godzila! Elem, deset dana odmora na nekoj od Vajld Bjuti destinacija prvom ko po propisu prevede preko ulice stare, ranjene, iznemogle, djecu ili šmizlicu slomljene štikle! Hiljaditi prelaznik zebre kod, na primjer, Ekonomskog fakulteta, mogao bi da dobije stan ili tako nešto, ali pod uslovom da je hiljaditi propisni, jer ako je 998 prešlo kako treba, a 999. prešao na crveno, igra ne važi. Idemo iz početka, a ovaj 999. mora da donira bubreg.
Kuku vama ako odlučim da se politički angažujem. Za mene je prelazak ulice, čak i na dozvoljenom mjestu, radnja koja mora da se obavi brzo, bez teatralnosti. Uvijek me je po malo strah, jer nikad ne znam ima li nervoznih, dovoljno trijeznih i savjesnih za volanima. Da vam stvari budu jasnije, evo nekoliko činjenica koje izguglah danas. Pri brzini od 80km/h, što je daleko iznad ograničenja u naseljenim mjestima, ali je realno prosječna brzina kojom voze maniti kroz grad, nov auto sa dobrim gumama, ABS-om i ostalim kerefekama, ima nakon kočenja zaustavni put od 42 metra na mokrom kolovozu! Na suvom je ovo u prosjeku samo malo kraće, nešto malo više od 30 metara! Dalje, prosječno vrijeme reagovanja vozača normalnog zdravlja je oko 1,2 sekunde. Brže reflekse od ovoga ima samo Spajdermen! Ako toj računici dodate činjenicu da ćete biti viđeni na nekih 15 ili 20 metara, jasan vam je ishod ove jednačine!
Ali, nemaju baš svi ABS, nove automobile, ljetnje gume ljeti, a zimske zimi. Bila sam vrijedna i proučila štivo do tančina. Ima makar pedeset različitih faktora koji utiču na kočenje, vjerovali ili ne! Od psihofizičkog stanja vozača, preko vremenskih uslova, do stanja automobila! Jedan Jugo se pri brzini od 50 na sat zaustavio tek poslije 50 metara nakon što je udario pješaka na tridesetom metru! Mukica… Koliko god da je dobar, ne postoji auto koji staje u mjestu! To mogu samo leteći tanjiri! Čak ni oni, da postoje van celuloidnih traka i digitalnih zapisa, ne bi odoljeli čika Njutnovom zakonu inercije!
Kada sljedeći put zabudalite preko ulice, sjetite se Muja iz vica što se razbaškario na Slaviji, jer ga je udario trolejbus. Baška ruka, baška noga, baška glava…
A, makse tamo, časti ti!

Booking.com
Gracija br. 79
Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...