RADMILA ČOLIĆ Pozorište je hram jezika i kulture

Stalni je član ansambla CNP-a i svoj posao toliko voli da misli da bi joj život u potpunosti bio promašen da je izabrala drugo zanimanje

Nakon završene podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović, Radmila Čolić nije imala dilemu šta da upiše, a četiri godine kasnije diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Branimira Popovića. Debitovala je u predstavi Saloma, Oskara Vajlda, koju je režirao Edvard Miler, a tokom studija i nakon diplomiranja šest godina je radila na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, kao izvršni producent i šef protokola. U ovoj sezoni je igrala i bila asistent u predstavama koje su režirali Egon Savin i Dino Mustafić, a u razgovoru za Graciju otkriva šta joj znači to iskustvo, koji su problemi mladih i kako da ih riješe, kako je pokojna baka cijelu porodicu zarazila filmom i sa kojim problemima se suočava pozorište.

Sezona 2017/2018. bila Vam je veoma uspješna. Igrali ste u predstavama koje su režirali Egon Savin i Dino Mustafić, a obojici ste bili asistent. Šta je teže, glumiti ili režirati predstavu u kojoj imate ulogu?

Kada su me zvali iz organizacije Crnogorskog narodnog pozorišta i saopštili da ću u raditi na oba projekta, moja radost je bila nemjerljiva. U predstavi Ženidba, N. V. Gogolja, koju je režirao Egon Savin, tumačila sam ulogu Dunjaške i pomagala Egonu oko predstave. Mnogo stvari sam uspjela da naučim od ovog velikana pozorišta, a i od izuzetno talentovane glumačke ekipe sa kojom imam čast da dijelim scenu. Glumački posao je takav da prilikom gledanja proba mnogo stvari možete da naučite. Moja sreća je u tome što sam svakog dana gledala izvanredne umjetnike i uspjela da naučim mnogo. Ista stvar se desila i dok smo radili Šekspirovu Zimsku bajku, u režiji Dina Mustafića. Nikada ranije nijesam radila kao asistent reditelja. Moja uloga nije bila da kreiram (čitaj režiram), već da pomognem reditelju da se njegove ideje realizuju. Mislim da je prirodom stvari mnogo teže raditi dva posla odjednom, ali sam takva da obožavam izazove i ne plašim ih se. Naprotiv, takvi zadaci me još više pokreću da dam svoj maksimum u tom trenutku mog umjetničkog stvaralaštva. Budući da su oba reditelja i predavači na fakultetima, uspjeli su da mi na divan i ni malo invazivan način prenesu znanje. Mnogo sam im zahvalna na tome. Naravno da ništa od ovoga ne bi ni bilo da mi tadašnji umjetnički direktor Branimir Popović, u saradnji sa organizacionim timom pozorišta, nije ukazao povjerenje i dao mi priliku da se usavršim kroz ovu saradnju. Zahvalnost njemu se nikako ne može strpati u okvire riječi.

U čemu ste više uživali?

Moram priznati da kreiranje uloge, u saradnji sa rediteljem, za mene predstavlja najveću radost. Taj stvaralački adrenalin tjera moje tijelo da vrišti od uzbuđenja. Toliko volim svoj posao da mislim da bi mi život u potpunosti bio promašen da sam izabrala neku dugu profesiju. Uživam u svakoj ulozi i u procesu njenog stvaranja. Međutim, volim da učim nove stvari i da se oprobam u nekim neistraženim poljima profesije. Svakako da sam uživala radeći oba posla, ali za nijansu više u glumi. To je iskrena ljubav koja nikad ne dozivaljava dekrešendo.

Sa koleginicom Goranom Dragašević režirali ste predstavu Dvije, koja se bavi problematikom ljudi u prelomnoj fazi života. Koliko sredina u kojoj danas mladi žive (ne)dozvoljava da dođu do suštinskih, odnosno istinskih vrijednosti?

Mislim da živimo u periodu devalvacije duha. Ovaj problem je prisutan svuda i svjedoci smo raznoraznih protesta i bunta mladog naroda u čitavom svijetu. Kao da je opet zavladao weltschmertz. Iz svih zemalja, pogotovo na Balkanu, dolazi do emigracije mladih ljudi koji pokušavaju da pronađu sebe među granicama drugih zemalja. Tužno je to kada shvatite da su vam prijatelji po svijetu, gdje će uvijek biti stranci. Teško je današnjem mladom čovjeku da pronađe svoje mjesto i posao koji će mu obezbijediti osnovne stvari za život. Možda je do ovoga kod nas na Balkanu došlo usljed nerazumijevanja ljudi koji su na pozicijama moći koje je iznjedrio socijalistički sistem. Taj režim je obezbjeđivao besplatno školovanje i obećavao siguran posao. Danas mladi čovjek debelo plati školovanje, donese diplomu sa izvanrednim uspjehom i teško dolazi do posla. Ta nepravda nepodnošljivo žulja razum i boli do srži svake koske u biću. Mišljenja sam da mladi čovjek ne smije da odustane, da mora tvrdoglavo da se bori za svoju budućnost. Najpogubnija stvar je da se beketovski čeka da se nešto desi. Ne! Nerad je đavolje igralište. Negativnu energiju koju proizvode nezadovoljstvo i razmišljanje u raznorazne nepravde treba transformisati u stvaralačku enegriju u cilju realizacije dobrih ideja koje će sigurno dovesti do uspjeha. Na tom putu se naiđe na 20 zatvorenih vrata, ali i na ona jedna koja san pretvore u realnost. “Neka bude borba neprestana” za ostvarivanje naših snova, a pobjede iz ovih borbi nakon toliko truda i zalaganja su najslađe. Mi, glumci, smo prije par godina oformili Udruženje glumaca Crne Gore koje se bavi problemima glumaca. Zadatak je da poboljšamo status glumca i da, kroz razne projekte, radionice i druge aktivnosti pomognemo i probudimo glumačku scenu. U saradnji sa Filmskim centrom Crne Gore realizovali smo i radionicu na temu glumačkih kastinga i o aktuelnim trendovima.

Karijeru ste započeli u predstavi koju je režirao Edvard Miler. Po čemu pamtite tu saradnju?

Saloma, Oskara Vajlda, u režiji E. Milera i produkciji Zetskog doma, jedna je od mojih najdražih predstava. Tu su glumile sve moje drugarice sa klase, preciznije nas osam. Tumačile smo ulogu hora koji je Edvard pročitao kao današnje fanove poznatih ličnosti (u našoj predstavi Salome). Pored mojih drugarica, u predstavi su glumili i Nada Vukčević, Gorana Dragašević, Srđan Grahovac, Branimir Popović i Jelena Minić. Mnogo smo naučili od starijih kolega, kako o našem zanatu, tako i o profesionalnosti. Proces sam zapamtila po ogromnom broju proba i divnom istraživanju ove biblijske priče. Mnogo smo se zabavljali dok smo radili i igrali ovu predstavu koja, na našu veliku žalost, nije imala dug život.

Kao student ste radili na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, kao izvršni producent i šef protokola. Šta za glumca znači takvo iskustvo?

Radila sam tokom studija i nakon diplomiranja na tom prekrasnom festivalu šest godina. Imala sam priliku da se upoznam sa raznim glumačkim trupama iz cijelog svijeta, sa velikim pjesnicima, rediteljima, muzičarima. To je sjajna stvar za mladog čovjeka, jer se upoznajete sa ljudima iz struke i steknete novo iskustvo koje vam može služiti u karijeri. Glumac treba da nauči sve što mu može pomoći da sjutra radi samostalne projekte, ne oslanjajući se na institucije. S ekipom festivala bila sam dio velike porodice KotorArt-a, gdje smo divno sarađivali. Ponosna sam na svaku godinu provedenu u Kotoru, jer sam još tada znala da radim pravu stvar. Na koncu priče, mislim da nema ljepšeg posla od rada sa djecom koja se zahvaljuju osmjesima. Petar Pejaković, koji je na čelu Festivala, zaista je uspio da ukrca čitav svijet i smjesti ga u Kotoru. Posjetite Kotor prve sedmice jula i uvjerićete se.

Vaš otac je radio kao reditelj dokumentarne redakcije u RTCG. Koliko je njegovo zanimanje uticalo na Vaše profesionalno opredjeljenje?

Porodica je najbitnija stvar u mom životu i samim tim odgovor se sam nameće – da je očevo zanimanje i te kako uticalo na mene. Sve je krenulo od moje pokojne bake, čije ime nosim, koja je uvijek vodila mog oca na raznorazne filmske festivale. Ona je infiltrirala taj filmski virus u našu porodicu. Moja majka je ljubitelj umjetnosti u cjelini, a posebno pozorišta. Otac je kasnije svoju pasiju prenio na moga brata, a on na mene. Veliki smo filmofili. Uvijek kada se okupimo pričamo o filmovima, pozorištu, mama oplemeni sa izložbama, novim knjigama, a sve bude propraćeno nekim dobrim koncertom u pozadini. Ponosni smo kolekcionari ploča koje je moja majka sakupljala još kao student. Iz ove kolekcije izdvajam ploču Reja Čarlsa, na čijem koncertu je moja majka bila kao student u Beogradu.

Učestvovali ste na brojnim festivalima. Kako se CNP kotira u odnosu na ostala nacionalna pozorišta u regionu?

U regionu je stvar manje-više slična. Voljela bih da imamo više produkcija na godišnjem nivou. Trenutno za mjesečni repertoar i za probe koristimo samo veliku scenu. Situacija je takva zato što se mala scena renovira, i nadam se da će brzo biti završena. Jednostavno, trenutno nemamo prostora da radimo paralelno dva projekta. Bitno nam je jako da nam se aktivira mala scena, jer je naš teatar izuzetno poznat po predstavama malih formi (napomenuću samo da se predstava The beauty queen igra godinama sa dosta uspjeha, a rađena je za malu scenu).

Igrate u filmu Zagrli me, mladog reditelja Nemanje Lakića i scenariste Mila Masončića. Kažete da je to specifično iskustvo. Zašto?

Ovo je posljedni film koji sam radila. Nemanja i Milo su dokazali da se dobrom idejom, a bez pretjeranih budžeta, mogu napraviti fenomenalne stvari. Njih dvojica su sve sami radili, organizaciju, produkciju, snimali su sami. Toliko nam je lijepo bilo i dobra atmosfera na setu nam je olakšavala rad. Snimali smo u njihovom stanu, gdje smo imali savršene uslove za rad. Mnogo smo se zabavljali dok smo radili. U filmu, pored mene, uloge tumače Balša Brković, Marija Djurić, Vanja Jovićević i Ognjen Vujović. Radujem se da će publika uskoro biti u prilici da vidi ovaj odličan film.

Igrali ste u prvoj sezoni serije Budva na pjenu od mora. Kakve utiske nosite sa seta?

To je bio projekat gdje je bilo dosta novca, a samim tim i velika ekipa. Serije su sjajan prostor za afirmaciju mladih glumaca. Meni je ovo prvo iskustvo rada na seriji. Tada mi je sve na filmskom setu bilo zanimljivo. Mislila sam da će se još serija praviti poslije nje, ali to kod nas nije bio slučaj. Dugo godina kasnije moj kolega Dušan Kovačević je pokrenuo novi projekat, Dojč caffe, koji je imao sjajne rezlutate. Najavljena je i druga sezona, tako da je sa nestrpljenjem čekam.

Za razliku od ostalih zemalja regiona, Crna Gora nema nijedno privatno pozorište. Zašto kaskamo?

Mislim da je glavni problem finansiranje pozorišta. Nemamo dobro postavljenu mrežu sponzora i mecena umjetnosti koji bi mogli da podrže privatno pozorište. Ovakve ustanove su dragocjene jer se mogu nezavisno baviti temama i naslovima. Voljela bih da moj rodni grad jednog dana dobije pozorište koje nije zavisno od državnih i opštinskih budžeta. S otvaranjem ovakvog pozorišta dobili bismo nova radna mjesta za mlade ljude, a i osvježili pozorišnu scenu.

Osnivač ste NVO Fabrika. Kojom djelatnošću se bavi i koji su budući planovi?

Ova nevladina organizacija se bavi svim granama umjetnosti. U svojoj produkciji do sada ima uspješnu premijeru predstave Dvije, koja je rađena po tekstu Tene Stivičić. Režiju i adaptaciju teksta smo radile Gorana Dragašević i ja, a pored nas uloge tumače Branimir Popović, Smiljana Martinović i Tijana Bjelica. Predstava je doživjela više od dvadeset izvođenja širom Crne Gore, što je zaista dobar rezultat. Realizaciju su pomogli KIC Budo Tomović i Opština Podgorica, kao i mnogobrojni sponzori i partneri projekta, bez čije podrške i pomoći ne bismo mogli da ostvarimo naše ideje. Bila sam nezaposlena glumica kada je rađena predstava i ovo je još jedan dokaz da vaninstitucionalni projekti zaista mogu da zažive. Budući planovi su verzirani za pozorište, slikarstvo i muziku. Plan je da se radi jedan savremeni, specifični tekst koji će, nadam se, biti prepoznat od publike. U pregovorima smo i da napravimo jednu izložbu koja će zaista izaći iz okvira konvencija i, čini mi se, skrenuti na lijep način pažnju na alternativnu scenu Podgorice. Plan je i da napravimo koncert već afirmisanih muzičara, ali o ovome ćemo govoriti drugom prilikom.

Ni dječije, ni nacionalno pozorište ne mogu da se pohvale da imaju dovoljno sponzorstva. Može li se taj problem riješiti i kako animirati one koji podržavaju brojne sportove, manifestacije i slično da pomognu i teatar?

Sponzorstva postoje, ali mislim da bi ih moglo biti više. Sve firme u Crnoj Gori imaju u godišnjem budžetu dio odvojen za donacije. Kada bi se bar dio tih donacija usmjerio na pozorišnu scenu situacija bi bila potpuno drugačija. Jako je važno da prepoznaju da se donacijom Gradskom pozorištu ulaže u budućnost ove zemlje. A zar nema veće satisfakcije od one kada znate da ste nešto poklonili djeci? Izgradnja pozorišne zgrade iziskuje mnogo novca i da bi se taj proces ubrzao neophodne su donacije. Ulaganje u kulturu je ulaganje u duh jednog naroda. To je najbolja novčana transakcija. Zamislite da u istoriji umjetnosti nije postojala umjetnička mecena Gertruda Štajn koja je pomagala Pikasu, Hemingveju, Matisu i drugima? Vjerovatno se pola tih umjetnika ne bi afirmisalo kako jesu, ili pak tako lako. Umjetnost mora da bude prepoznata i valorizovana. Pozorište je hram jezika i kulture i ako ga ne podržimo postajemo stranci sopstvenoj duši.

 

GRACIJA 147/148 od 21.12.2018

Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Vesela Mišković

Frizura Modni studio Jagoda/Make up Dragana Dada Grubiša

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...