Rambo Amadeus: Glupost je univerzalna

“Društvo je spor mehanizam i dok najširi segment društva ne shvati određeni koncept, avangarda mora da bude uporna i strpljiva,” kaže popularni Rambo, koji je ekipu Gracije ugostio u bašti svog porodičnog doma, dan nakon koncerta u Herceg Novom

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Tanja Vitomirović

Avangardan u svim sferama, od muzičke, ekološke do političke, Antonije Pušić, alijas Rambo Amadeus (54), od pojavljivanja na sceni 1988, smisleno se baveći naizgled besmislenim stvarima, postao je jedan od najpoznatijih kantautora na ex-yu prostorima. Muzičar satiričnog duha i neumorni performer jednako je prepoznatljiv i kao izvanredan džez gitarista. Već nekoliko godina kao ambasador dobre volje UNICEF-a angažovano radi na mnogim značajnim projektima koje UNICEF provodi u Crnoj Gori, a javni prostor, kako sam kaže, sve češće koristi kako bi skretao pažnju na određene probleme.

U Vašoj biografiji piše “obilato koristi ljudsku glupost u cilju istraživanja”, što bi se reklo imate pune ruke posla?
– Glupost je univerzalna, sveobuhvatna i pokriva sve segmente ljudskog djelovanja. Ne može čovjek da bude glup na fete, djelove, glupost se preliva iz sfere u sferu čovjekovog djelovanja, i prilično je zarazna. Da nije tako, ne bi čovjek praktično uništio stanište u kome živi, ne bi planeta bila usrana i ne bi na dnu okeana bila deponija plastike veličine Meksika. Sociologija kaže da se društvo ponaša kao najgluplji pojedinac. Društvo je spor mehanizam i dok najširi segment društva ne shvati određeni koncept avangarda mora da bude uporna i strpljiva, sve dok ono što je etično i dugoročno perspektivno ne postane javni diskurs, stav većine.
Da li ste zato izjavili da vjerujete u tehnologiju, ali da ne vjerujete u ljude?
– Nisam to rekao. Rekao sam da vjerujem u nauku i pojedince. Malo je ljudi koji promišljaju o opštoj dobrobiti, i utoliko su dragocjeniji pojedinci koji su istovremeno i sposobni i pametni i humanisti. Humanizam nije budalaština, brinuti se za čovječantvo u cjelini naposljetku je briga i o svojim dalekim potomcima. Smanjujemo im ili povećavamo šansu za opstanak ne sa kontom u banci i nasljedstvom, već boljim ukupnim ambijentom koji im ostavljamo da žive i opstaju u njemu. Evo, da li bi radije da vaš prapraunuk bude milijarder, da živi u čeličnom ogromnom brodu amfibiji, jer je planeta potpuno sje*ana, da se vozi tim brodom amfibijom, i da sluša i gleda kroz neprobojni prozor kako sirotinja vrišti u samrtnom ropcu, ili bi radije da živi i radi ono što voli u jednom blagom, miroljubivom i prijatnom okruženju, okružen prijateljima, u prijatnoj, čistoj i miroljubivoj okolini. Nemam dileme oko toga. Dovoljno sam star da sam vidio svojim očima kako završavaju nasljedstva u nekompetentnim rukama i nekritičkom ambijentu.
Neki fanovi su Vas u stilu i karijeri često poredili s Frenkom Zapom, a neki s Kapetanom Bifhartom. Po otpadništvu, ludosti ili hrabrosti?
– Iskreno rečeno, mnoge od tih definicija, opisa, fraza, floskula, tipa medijski manipulator, balkanski Zapa, to smo sve moje društvo i ja napisali daleke 1988, dok još PR kao djelatnost nije ni postojala. A pošto je danas novinarstvo copy paste, čast izuzecima, onda tako neka paušalna tvrdnja od prije 30 godina, nakon stotina kopipejstovanja, postaje nepobitna činjenica.
Od 1988, kada ste se pojavili niotkuda, koliko ste se promijenili Vi, a koliko struktura Vaše publike?
– Nisam se pojavio niotkuda, Herceg Novi je bio avangardna sredina. Prvu ploču sam snimio iz čiste sprdnje, sa jasnim konceptom. U međuvremenu se promijenilo sve. Promijenilo se društvo. Danas se ljudi dijele na neku izdvojenu elitu, poslovno političku, koja je enormno bogata, s druge strane na armiju siromašnih, i kao treći, neki ostaci propalog srednjeg sloja koji je bio dominantan u socijalizmu. Promijenjen je i senzibilitet društva nakon sistematskog zatupljivanja preko medija. Nakon što su mediji privatizovani, ne moraš da imaš muzičku akademiju, niti da završiš istoriju umjetnosti da bi kreirao kulturni ambijent birajući program koji ćeš da emituješ na RTV-u. Mediji su prepušteni tržištu i kao takvi zbog profita zadovoljavaju ukus većine bez ikakve svijesti o dalekosežnim posljedicama po društvo. Danas kao rezultat imamo jako veliki procenat nekritičke potrošačke mase, koja guta šund i kič sadržaje koji im se serviraju, pretvarajući ih u potrošačko društvo. Nekada je kapitalu bio neophodan radnik. Danas, u robotizaciji proizvodnje treba mu samo naivni kupac koji kupuje ono što mu ne treba, da nikad ne bi imao pare za ono što mu treba.
Ipak su na Vašem koncertu u Novom bile zastupljene sve generacije, od djece do ljudi u zrelim godinama.
– Ti u zrelim godinama su moja publika, pa onda oni dovuku svoju djecu. Bude i mladih koji su kao čuli od starijih da sam “interesantan”, pa da provjere. Vrlo sam ponosan svaki put kad odlože u džepove svoje androide i malo, za promjenu, budu off line. Imao sam mogućnost da se prilagođavam tržištu, zbog profita, da praktično prilagodim ono što radim ukusu većine, ili da radim što radim pa kako bude. Ima na Balkanu dosta kvalitetnih muzičara koji su izdržali i koji rade ono što žele po savremenim, dobrim, estetskim standardima. Žive normalno, plaćaju svoje račune redovno. Ako se baviš onim što želiš, ne smiješ imati prohtjeve koji odlikuju estradu, da nosiš skupu garderobu, voziš skupi automobil, obilaziš vile, bazene i piješ koktele, jer da bi to sve postigao moraš da proizvodiš robu koja se dobro prodaje, koja zadovoljava nekritički potrošački ukus.
Ipak, čini se da je omiljeniji Rambo koji na koncert dođe u šlapama i majici, nego mnogi pjevači u markiranoj garderobi.
– Trebalo bi da odete i prebrojite koliko je ko prodao karata, pa da onda kažete ko je omiljeniji. Ispeglani, lakirani, glamurozni, manekeni lakih nota pune velike sale, a ja nastupam po klubovima i festivalima, to je prosto moja prirodna mjera. Kravatu nikad u životu nisam stavio, djeluje mi potpuno besmisleno da vezujem komad platna oko vrata, kome ne vidim nikakvu svrhu, osim možda kad jedete supu da ne isflekate košulju.
Vi ste kantautor, što je na neki način usamljenički posao, a s druge strane ste ekscentrični. Nije li to neobično?
– To su uvijek dvije strane medalje. Čim si ekscentrik ti si usamljenik, znači u nekom eks centru. Volim da kažem da javni posao nije posao nego dijagnoza. Ljudi koji vole da se guraju po medijima, da budu viđeni i u centru pažnje imaju neku socijalnu disfunkcionalnost. Ali i to se kod mene promijenilo. Uživao sam u tome kada sam bio mlad, a sada me nervira kada me neko sretne na ulici i poželi da se slika sa mnom. Pa se nalazim u apsurdnoj situaciji, radim javni posao, a bježim od javnosti. Molim te, nemoj da mi turaš sliku na naslovnu stranu novina, ne volim da mi glava visi po kioscima, kao nekad što su glave junaka stajale pobodene oko turskih kula.
Jeste li promijenili nešto u vezi s tim?
– Promijenio sam se prilično. Da bi nastupio na džez festivalu ne moraš da se slikaš za Graciju, samo treba da sviraš zanimljivu muziku.
Prije dvadesetak godina dobili ste nagradu na Domanovićevim danima satire za književni doprinos u oblasti zabave. Neobična nagrada za rok muzičara.
– Da, za literarni doprinos na estradi. Ali, lako je biti kobac među kokoškama. Estrada je, čast izuzecima, polupismena. Tu se literarno izdvojiti nije neki problem. Dosta je da znaš pravopis.
Očas obezvrijediste nagradu?
– Ne obezvređujem, njima svaka čast na gestu, ali to je prosto činjenično stanje.
Bili ste uključeni u kampanju Zaustavimo nasilje koju je organizovao UNICEF u saradnji s Vladom Crne Gore. Je li kampanja imala odjeka i da li se nešto pomjerilo u tom smislu?
– Tusam bio kvisko. UNICEF ima svoje programe koji su prije svega naučno utemeljeni, a zatim kroz vrijeme i dokazani. Dosta stvari su ovdje uspjeli da urade. Na primjer, što se tiče inkluzije, ispitivanje javnog mnijenja je potvrdilo da se 70% roditelja protivilo da se njihova djeca druže s djecom s posebnim potrebama. Onda smo za tu akciju namjenski napravili pjesmu, a zatim i spot s djecom s posebnim potrebama. Akcija se provodila putem medija, u saradnji sa školama, i po pitanju stava roditelja dostigli smo zadovoljavajuće standarde. Mnogi ljudi vjerovatno misle da primam platu od UNICEF-a (smijeh), ali je to volonterska aktivnost. Način da UNICEF lakše dođe do medija je da uzme neku popularnu ličnost i uključi je u svoje aktivnosti.
Zašto su baš Vas odabrali?
– To isto sam ih i ja pitao. Zašto mene? Mislio sam da imam javni ugled koji uopšte s tim nije kompatibilan. Enfant terrible koji je na kraju postao grand-pere terrible. Međutim, tamo sjede sociolozi i psiholozi, i to je njihova procjena. A možda samo niko drugi nije htio. Svakako, imponuje mi da jedna takva humanistička institucija par excellence vidi u meni osobu koja zadovoljava njihove etičke standarde.
Pokrenuli ste i džez festival u Herceg Novom. Da li ste i ove godine u organizaciji i da li je i to volonterski?
– I ta aktivnost je s moje strane bila volonterska. Na moju sreću, već nakon prvog festivala, drugi su pokazali ambiciju da preuzmu organizaciju pa sam se s velikim zadovoljstvom povukao, ustupio im svu slavu uz priličnu prateću količinu obaveza. Samo mi je bilo važno da u Herceg Novom postoji džez festival. Da se malo taj svijet okupi ovdje u septembru, da imamo nešto za nas, i turiste od ukusa. Naučno je dokazano: slušanje džeza ne samo da mijenja čovjekov senzibilitet, već povoljno utiče na zdravlje. U Norveškoj, na primjer, Ministarstvo zdravlja finansira džez festivale jer je utvrđeno da onaj ko sluša džez ima manju mogućnost da se razboli od neke psihosomatske bolesti.
Puni ste ideja, a jedna od Vaših zamisli, koju već istrajno provodite u djelo, je solarni jedrenjak?
– Prije dvije godine sam zamislio jedrenjak koji će da baštini staru bokešku tradiciju, latinskih, oglavnih i sošnih jedara s tim dugim baštunima. Elegancija koja je do pojave parnih mašina postojala u dizajnu brodova. Želio sam da spojim to i najmoderniju čistu tehnologiju. Strašno me nervira ta kaljužina iz brodova koja se izbacuje u more, što u većoj ili manjoj mjeri mora da se događa jer u Crnoj Gori nemate organizovano ispumpavanje i pohranjivanje te kaljuže. Pokušavam da javni prostor ne koristim kao samoreklamu, već da bih skretao pažnju na nelogičnosti i probleme, odnosno da unapređujem sredinu u kojoj živimo.
Da unaprijedite ekološku svijest?
– Ovdje ljudi žive od mora, od turizma, hajde da unaprijedimo ovaj naš akvatorij, da ga zaštitimo. Moj solarni jedrenjak je zapravo maneken ekologije. To je brod koji u komercijalnoj upotrebi neće potrošiti jednu jedinu kap nafte, a kamo li da ispusti kaljužu u more ili CO2 u atmosferu. Ima električni motor, solarne panele, jedan vjetrogenerator… Sada radimo na tome i to je mnogo kompleksnije nego što sam zamišljao. Prvo, nisam imao para, imao sam samo ideju, krenuo sam u Indiegogo kampanju, nezavisno finansiranje, prosio sam od ljudi i skupio da kupim trup. I tu sam stao, ali onda se pojavio UNDP Crne Gore i ponudio mi da to isfinansira. Dopao im se projekt. Onda mi je naš čuveni Novljanin Ivan Erdevički, dizajner brodova, pomogao da još unapredim projekat, maritimne performase broda, da bude još bolji. I otkada se time bavim, o muzici uopšte ne razmišljam i nisam napravio nijednu novu pjesmu. I dok ne napravim jedrenjak, sviram stare pjesme da platim račune. Publika da izvini na tome.
I kada će jedrenjak-maneken da zaplovi akvatorijumom Boke?
– Moralo bi sve da bude gotovo do maja 2018. Planirao sam da sljedećeg ljeta jedrenjakom obiđem Jadran.
Neumorno jedrite, a držite i školu jedrenja ovdje i u Beogradu?
– Ovdje školu organizuje Jedriličarski klub Jugole Grakalić, ali ima ljudi koji kažu – hoću da jedrim s Rambom. Žele sa mnom da jedre i razgovaraju. E kada već zapnu, plate duplo, pa kad imam vremena, jedrim s njima. U Beogradu smo takođe organizovali školu jedrenja na Savi i tamo može da se jedri osam mjeseci godišnje.
Zalažete se za ekologiju i održivi razvoj, unapređenje života. Taj koncept kao da nam nije baš dobro razumljiv ili se ne provodi na pravi način. Proteklih dana puno se buke podiglo oko ostrva Mamula?
– Nemam ništa protiv da se staro utvrđenje na Mamuli pretvori u hotel i neki drugi ugostiteljski objekat, gdje ćeš moći da vežeš barku, popiješ kafu, poručiš porciju sira iz ulja i maslina, bevandu, i da ne moraš za to ostavit pola plate. Da se to uradi na prihvatljiv i održiv način uz očuvanja starog. Baš kao u Austriji, Njemačkoj, Italiji, stara utvrđenja i građevine se adaptiraju da budu u službi turista, građana, posjetilaca. Naravno, pitanje je struke i mjere kako vizuelno ne upropastiti prostor, i kako sačuvati mogućnost da obični smrtnici tamo imaju pristup. Lično ne vjerujem u ekskluzivni turizam, gdje na jednog bogatog gosta ide 100 konobara i 300 sluga, više volim održivi turizam, da svaka baba izda po sobu, da se prodaju kukuruzi, šlape i šeširi po obali, da se čuje smijeh djece koja skaču u vodu. Ako se bavimo turizmom, moramo da imamo lijepe hotele, ali ne i uzurpaciju obale. Već imamo djelove obale koji su privatni i kuda ne možeš proći, čime se narušava zakon o morskoj obali. Prekomjerna gradnja je opasna za ekonomiju Crne Gore. Turisti žele da dođu u autentičnu sredinu, autentičnu arhitekturu gdje je puno zelenila i prirode. Održivi razvoj znači praviti profit bez miješalice za beton. Mi koji smo se ovdje rodili zatekli smo beskrajno lijepu prirodu i arhitekturu. Međutim, za našega vakta, dosta toga smo degradirali. Nismo još sve, ali na pravom smo putu da to uradimo.
Niste dakle za investiranje u gradnju, već…?
– Zamislite koliko je apsurdno investirati u gradnju zato što su između 20. jula i 15. avgusta kapaciteti popunjeni, ostalih 11 mjeseci sve zvrji prazno. Norvežanima, Šveđanima je vruće u avgustu, zašto se njima ne ponudi mart, april, maj, oktobar? Te iste kapacitete popuniš tokom godine, umjesto da gradiš nove. Kad prođem autom kroz Boku, vidim izgrađena naselja potpuno prazna. Škure su zatvorene, nigdje se ne suši roba, to još niko nije kupio. Kada bi uveli najnepopularniju mjeru, za koju bismo rekli da je užasna i diktatorska, i zabranili gradnju na neko vrijeme, skočile bi cijene i nastao bi grabež oko ovoga što je do sada izgrađeno. Ali, šta ja tu mogu, moj uticaj je tanak. Kapital se ne može zaustaviti, on ima samo jednu funkciju, da se uvećava, nema nikakvu emociju da bi rekao – ovo je lijepo, ovo je ružno, ovo je štetno, ovo otrovno… Samo je bitan profit. Ljudi su iz perspektive kapitala samo servis koji omogućuje da se kapital uveća.
Čini se da ste sve češće prisutni u Herceg Novom.
– Kada sam na odmoru, grabim svaki momenat da budem u Herceg Novom. Nekoliko puta sam pokušao da negdje drugo odem na ljetovanje, ali gdje god da odem ružnije mi je. Nigdje mi nije tako lijepo kao ovdje i bilo gdje drugo nenormalno mi je dosadno. Svaki grad je postao isti, preplavljen istim reklamama i bilbordima. Poći ću na jesen da vidim Barselonu zbog arhitekture, ali inače ne. Novi, jedriličarski klub, Škver i dosta. Ako Imanuel Kant nije nigdje mrdnuo sa svoga imanja, a svijet mu je poprilično bio jasan, ne znam što bih ja imao neke ambicije za obilaskom svijeta. U Beogradu živim jer mi je zbog prirode posla potrebno da sam u velikom gradu. Balkanska je metropola, a ima i akvatorijum kao čitava Boka, tako da mogu da jedrim na Savi i Dunavu. Malo tamo, malo ovdje, milina.
Koliko se danas bavite sobom, svojim uspjehom?
– Ne bavim se sobom uopšte. Baviti se sobom je najdosadnija stvar na svijetu. Treba se baviti odnosima s drugim ljudima i uređivanjem odnosa u svojoj bližoj okolini, zamislima, projektima, razvojem. A uspjeh? To nije važno. Neuspjeh je interesantniji od uspjeha. Kada u nečemu uspiješ, držiš se toga kao pijan plota. I uspjeh te je praktično zarobio. Kad si neuspješan, onda možeš da se baviš i drugim i trećim i petim. Daleko je zanimljivija i šarmantnija biografija ljudi koji ni u čemu nisu postigli veliki uspjeh, a svoje poslove radili s uživanjem. Ambicija za uspjehom je čovjekov najveći neprijatelj. Zdravlje, mir, prijatelji, porodica, posao, hobi, sve to može sasvim lijepo da se uskladi bez želje za “uspjehom”. Uspjeh čovjeka prilično odvaja od samog sebe. Prošao sam kroz to u mladosti, jasno mi je.

Booking.com
Gracija br. 112, 18.08.2017.
Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...