Skrivena ljepota

Ružna sam! Kako to misliš ružna si? Šta misliš da je na tebi ružno? Sve! Baš sve na mom licu je ružno!

Piše: Tatjana Kuljača

Započe, potpuno neočekivanom temom, dijalog između mene i moje lijepe, šestogodišnje kćeri. Ja sam spremna na sve. Bar sam tako mislila. No, na ovo “testiranje puberteta da vidim kako mi stoji” fazu nisam. To sam očekivala u nekom momentu, ali sada nikako. Ovaj momenat je, u mojim planovima, bio daleko barem pet godina u budućnosti.

Orosiše se njene lijepe, tamne oči kojima boju ne mogu da odredim od rođenja.

“Oči su mi male, trebaju da budu veće! Lice mi je previše bijelo!”, izreče kao da je upravo objavila kaznu koju mora da trpi do kraja života.

“Da li si, uopšte, svjesna koliko si lijepa”, upitah je, poželjevši da mogu da joj pozajmim moje oči da se barem jednom njima pogleda. Prisjetih se zahtjeva frizerki da mi, ako je ikako moguće, frizurom “skrati i raširi lice”.

Nije me toliko šokiralo što je ono iskonsko žensko nezadovoljstvo počelo prerano da se budi. Više me je trglo što su njene rečenice identične mojim mislima gotovo svakog jutra. Ne računam one dane kada se probudim spremna da uzviknem – Svijet je divno mjesto, dobro jutro ljepotice! prije nego li lice sa podočnjacima u ogledalu spazim. Takvih dana je malo i sve ih je manje.

Njene riječi = moje misli. Svakog jutra kad se u ogledalu vidim. Kada pogled spustim na ruke ispucale od vode. Oklembešeni stomak koji mi više nije prioritet, ali mi svakog dana spusti raspoloženje kad mi pogled na njega padne. Kosu koju moram da perem svakog drugog dana da bih na nešto ličila. Kožu na mišicama koja je počela da se opušta. Nisu me stigle neke strašne godine, ali me sve brže stižu. Bolna leđa koja mi par koraka pri ustajanju ne daju da se ispravim bez grimase koja bi svakome pokvarila dan.

Nisu naše curice pod uticajem televizije, reklama, okoline. One su pod našim uticajem. Mi smo zrele za otpuštanje i reprogramiranje. A njih samo pustimo da budu to što jesu i da vide u sebi ono što je zaista bitno

Koliko puta naglas kažem – Na šta ličim! a da mislim da sam to samo pomislila? Koliko puta me je ona čula kako to izgovaram? Da li to naslijeđeno žensko nezadovoljstvo prenosimo sa generacije na generaciju konstantnim ponavljanjem, ili nam se u gene utkalo pa se sa njim rađamo?

Džaba joj govorim da njenom lijepom, čistom licu ne treba puder koji bi prikrio savršenstvo i prirodnu rumen jagodica. Ili crnilo maskare kojim bi istakla prirodno guste i dugačke trepavice. Znam da će sve to trpati na sebe čim je nervoza mladosti potjera da poželi da bude starija nego što jeste. Zanosnija. Viša. Mršavija. Duže kose. Drugačije kose. Mijenjaće joj boju i jednog dana će poželjeti da to nikada nije učinila.

“Mama, vidi kako si lijepa kad se našminkaš!”

“Ali, mama je omatorila, srećo moja, pa moram.”

A zašto moram? Da bi mi bilo lakše da izađem iz kuće? Da lakše pogled u ogledalu zadržim? Da ljudi koje srećem ne vide tragove života? Treba li da me bude briga i ako vide? I šta će to za njih značiti? Moja baka je uvijek imala nalakirane nokte. Prababa je namještala frizuru svakog dana, iako je godinama bila nepokretna i vezana za krevet. Tetka mi je uvijek govorila da bez karmina ne izlazi iz kuće. “Drži do sebe!” A ja se, sada, stvarno pitam čemu sve to? Da bismo od generacija koje će se tek izroditi napravile nove žrtve utkanog nezadovoljstva? Idealan materijal za razne proizvode na kojima se grade kozmetičke imperije.

Ajde da nas na neko vrijeme baš bude briga na šta ličimo. Jesmo li raščupane kao djeca kojima više prija vjetar u kosi nego četka koja će čupavu glavu ukrotiti. Hoćemo li se bojati kako ćemo ulicom hodati? Ili će nas baš biti briga gdje će se pogled sagovornika na nama zaustaviti. Jer, njih baš briga jesmo li tip-top ili nam tog dana nešto fali. Daj da budemo kao one koje se smiju i ne brinu o borama. Koje puštaju da im se noge u zemlji prljaju dok bose gaze po mekanoj travi. Čije kose mirišu na upetljano lišće koje su pokupile provlačeći se groz grmlje u potrazi za nevidljivom vilom.

Ne treba njima novi program. Nisu naše curice pod uticajem televizije, reklama, okoline. One su pod našim uticajem. Mi smo zrele za otpuštanje i reprogramiranje. A njih samo pustimo da budu to što jesu i da vide u sebi ono što je zaista bitno.

Imam mali zadatak za sve nas. Hajde da otkrijemo koliko smo lijepe! Stvarno lijepe. I da ne ispustimo to saznanje čak ni ujutru, kad je najteže odbraniti se od naučenog nezadovoljstva. To će biti kao da smo stisnuli dugme Delete i započeli proces brisanja programa nezadovoljstva iz našeg sistema. I sistema naše djece.

Gracija br. 98

 

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...