Slavka i Mladen Nelević: Ovdje smo stvorili radostan život

Na imanju Nelevića u kučkom selu Ubli, 15 kilometara od Podgorice, razgovarali smo o putovanju zvanom život, ulogama i koreografijama, ljubavi, prirodi i kući koja je njihovih ruku djelo

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković

U ambijentalnoj kamenoj kući, sazdanoj na sunčanom proplanku, okruženoj voćnjacima i vinogradima, mirisima prirode te domaće rakije, razgovarali smo sa popularnim umjetničkim parom, Slavkom i Mladenom Nelevićem. Koreografkinja, koja se zbog životnih okolnosti odrekla radosti baletske igre i iznova našla svoj put, i glumac koji nam je kroz različite filmske, televizijske i pozorišne uloge majstorskom vještinom i emocijom približio brojne istorijske likove i obične ljude, dugo su i s ljubavlju gradili svoj dom u seoskoj oazi, gdje su pronašli mir i koja je njihovo energetsko mjesto. Dočekalo nas je umiveno selo, čista misao, lijepa i duhovita riječ supružnika koje spaja ljubav, i vječita potreba za igrom.

Može li se reći da je Sarajevo obilježilo vaš i privatni i profesionalni život?
MLADEN: I prvi uspjesi, prve radosti, prvi filmovi i prvo sretanje sa mojom velikom ljubavlju u životu, bilo je Sarajevo. Sarajevo nas je obilježilo i to nam je najljepši period života, bezbrižno, lijepo i sretno vrijeme naše mladosti. U ondašnjoj Jugoslaviji najljepši život, kao i kulturna, pozorišna i muzička scena bili su upravo u Sarajevu. Imali smo gdje da se sretnemo, družimo, vodimo zanimljive razgovore, da se zaljubimo, i za nas mlade to je bio raj. U to vrijeme bilo je oko 360 registrovanih kafića, dok su Beograd i Zagreb imali kafane.
SLAVKA: Trista šezdeset kafića je trista šezdeset mogućnosti za susret. Sarajevo je za mene bilo potpuno nov grad jer sam baletsku školu završila u Beogradu, ali budući da te godine nije bilo audicije u beogradskom Narodnom pozorištu, otvorila se mogućnost Sarajeva. Nisam imala nikog svog i ništa me drugo nije vuklo osim mog poziva za koji sam se školovala i jedva čekala da stanem na scenu. Tamo je počeo moj profesionalni baletski život, tamo sam upoznala Mladena. Iako smo došli iz različitih sredina, Crnogorci smo porijeklom, tako da smo se u Sarajevu sreli kao zemljaci. Privlačio me je mjuzikl i, pored plesa, dobro sam pjevala i željela sam da završim glumu da bih bila kompletna, ali nije mi se posrećilo da prođem uži izbor, što nije bila neka velika tragedija u mom životu jer sam već bila u angažmanu balerine. Bila sam presrećna, a Sarajevo je, kao što Mladen reče, za mlade ljude u to vrijeme bilo čudesno.

“Ovdje riječ oaza dobija pravi smisao. Organizovali smo radostan život, mir, zdrave odnose, zdrave komšije, vrijeme posve drugačije teče. Pobjegnemo od gužve u naš mikrosvijet, gdje imamo ruže, voćke, povrće, zdravu hranu, vazduh”

I kada ste sreli Mladena koji je u to vrijeme, kako zna da kaže, bio zgodan, presudio je crnogorski šarm?
MLADEN: I još uvijek sam zgodan… (smijeh).
SLAVKA: Kako me je privlačila akademija, odlazila sam na ispite glume da vidim kako sve to izgleda. I pošto je Mladen bio prva generacija te akademije, gledala sam njihov ispit na prvoj godini. Tada je bljesnula prva iskrica dopadanja, ali smo se znatno kasnije upoznali.
MLADEN: Gledala je ispit Smiješne ljubavi Milana Kundere i tada se zaljubila u mene. Poslije nije propuštala ni jedan ispit, a ja sam u prvom redu stalno gledao te velike lijepe oči.
Možda bi ostankom u Sarajevu tok vaših karijera išao drugačije jer ste dobili i prvu glavnu ulogu u filmu Pismo-glava?
MLADEN: Ne vjerovatno, nego sigurno. Već sam se pojavio u jugoslovenskom filmu i imao velikih ponuda za rad, dobio scenario Bogdana Žižića iz Zagreba, taman pred rat. Tako da bi sigurno moja karijera drugačije tekla. Odlazak iz Sarajeva bio je putovanje našeg života jer smo otišli s namjerom da se ubrzo vratimo.
SLAVKA: Otišli smo na 15 dana.
Ipak, dolaskom u Crnu Goru, Mladena su stigle dobre i velike uloge?
MLADEN: To je došlo kasnije, a postojao je neki vakuum vremena od godinu-dvije kad se nije ništa nije radilo, kada je sve bilo mrtvo. Dovijali smo se i radili privatno, kao na primjer Udri muški, isto da bismo trajali. Prije toga smo radili Princezu Kseniju od Crne Gore, koja se pojavila u značajnom trenutku, odjeknula je dobro i igrana je dugo. Tada je krenuo Budva teatar, dobre predstave, pa Tivat, sve se odjednom otvorilo, i pozorište i film i televizija, i krenuli su dobri poslovi. Ali, dolazak u Crnu Goru gdje nema baleta posebno je bio tragičan za Slavku, koja je bila u punoj igračkoj snazi.
SLAVKA: Meni je bilo znatno traumatičnije jer mi se život okrenuo naopačke i u psihološkom i u fizičkom smislu. Nedostajao mi je baletski ples. Kao kod sportista, kada naglo prestanete da se bavite sportom to se odražava na zdravlje, na kompletan organizam i vrlo je stresno. Iz jednog punog angažmana i puno uloga, dođem u Crnu Goru gdje ne samo da nije bilo baleta, koji ni dan-danas ne postoji, nije bilo ni pozorišta jer je izgorjelo.

SLAVKA: “Iako smo došli iz različitih sredina, Crnogorci smo porijeklom, tako da smo se u Sarajevu sreli kao zemljaci”

Kako ste prevazilazili te velike životne krize?
MLADEN: Ljubavlju.
SLAVKA: Da, ljubavlju, ali je Crna Gora u to vrijeme za mene bila kao crna rupa iz koje nema izlaza. Imala sam 30 godina, a to su baletskoj profesiji srednje godine u kojima se ne počinje ispočetka, i razmišljala sam šta ovdje raditi. Baletska škola u Podgorici postoji, ali je bila skromnih ambicija budući da nemate balet kao profesionalnu instituciju pri nacionalnom teatru. Tada me je Milan Karadžić, koji je u tadašnjem Dječijem pozorištu režirao Vilinsku kočiju, angažovao da igram princezu. Nakon toga sam bila asistent Sonji Lepetanov, koreografkinji iz Beograda, i s vremenom sam počela da se bavim koreografijom, što je zacrtalo moj daljnji profesionalni put.
MLADEN: To je bio veliki lijek jer jednostavno si u pozorištu što je i velika pomoć glumcima, pogotovo meni u scenskom pokretu, koreografijama i svemu što zahtijeva pozorišna umjetnost. To je bila moćna injekcija, da osjetiš da si živ, da postojiš. Upravo zahvaljujući Milanu Karadžiću koji je angažovao i uključio u pozorište kao spoljnog saradnika, poslije je došla do zaposlenja. I nekako je sve krenulo finim tokom, dobrim raspoloženjem, dobrom energijom i to je bila velika stvar.
SLAVKA: Jedno je vodilo drugom. Vjerovatno sam se dobro dokazala i pokazala i koreografija je divan poziv. Sad sam već i u godinama kada bih svakako prešla ili u pedagoške ili koreografske vode. Volim da radim sa glumcima, ali moram da kažem da tu vrstu radosti igranja, bivstvovanja na sceni teško može nešto da zamijeni.
MLADEN: Bilo je teško. Sve mi je to bilo pred očima. Čuje neku muziku na radiju na koju je igrala pa krenu suze sjete i nostalgije. Preživio sam sve to s njom, ali što bi rekao Ivo Šparović “što bi, bi”.
Kako gledate na kulturnu politiku zemlje bez baleta?
SLAVKA: Crna Gora je mala zemlja, Podgorica je mali grad, a baletski ansambli su veliki luksuz. Ogromna sredstva treba izdvojiti, ali postoje načini da se podrže manje trupe sa kamernim predstavama. Moja koleginica Tamara Vujošević Mandić je prije 20 godina pokrenula baletsku trupu Ballo, kojoj sam se ubrzo priključila s nadom da će to ostaviti neke dublje korijene. Ballo radi sam, bez pare i dinara u smislu honorara i naplate svog rada, što je za mnoge ravno ludosti, ali mi na neki način imamo moralnu obavezu da nešto pokušamo da napravimo, zarad mladih ljudi koji rade s nama. Moram da kažem da sada imamo podršku Narodnog pozorišta, u smislu da nam daju prostor za rad, gdje smo nedavno izveli premijeru Krik na velikoj sceni. Još uvijek istrajavamo kao entuzijasti, imamo poštovaoce, simpatizere, ali nažalost nema ozbiljnije institucionalne podrške i plana za nastanak neke makar male baletske scene.
Zanimljivo je i da ste oboje dobitnici Sterijine nagrade, Mladen za ulogu Iva Šparovića u Bokeškom D molu, a Vi, Slavka, za koreografiju u Betula u malu valu… Kako ste doživjeli nagrade, jednu za drugom?
MLADEN: Nagrada znači da je neko to što radite primijetio, nagradio i shvatam je kao podršku radu i kao kompliment. Uvijek citiram da živimo u agoniji neuspjeha i blaženstvu uspjeha, a nagrada je to blaženstvo uspjeha.

Mladen: Kad mi stignemo, dolaze životinje sa svih strana i ja se osjećam kao Tarzan. Puno radosti ima u tim živim bićima, a te jednostavne stvari nas čine srećnim

Čija vam je nagrada više značila?
MLADEN: Iskreno Slavkina, jer je to potvrda da u ovom poslu postojiš i da dobro radiš.
SLAVKA: I obrnuto (smijeh). Kada nešto dobro uradite, ipak to zavisi od niza okolnosti, s kim radite, da li ćete biti na nekom od festivala i da li će biti mogućnosti da budete nagrađeni. U mom poslu je nažalost malo prilika da se dobije neka nagrada. Imala sam zahtjevnije i bolje koreografije koje nisu imale prilike da budu vrednovane na taj način. Naravno da mi znači, prija kao potvrda mog rada, ali ipak sam mišljenja da je to bio sticaj okolnosti a pomalo i sreće.
Koja je uloga u Vama ostavila najdubljeg traga?
MLADEN: Svaka je na svoj način ostavila traga. Možda, ipak, prva glavna uloga u filmu, koju možeš da sanjaš i koju dobiješ kao mlad čovjek. To je pitanje sreće u ovom poslu. Imao sam sreću što sam imao dobre ispite preko kojih sam dobio i ljubav i ulogu. Reditelj je došao na ispite da vidi mlade glumce, da otkrije nova lica i pokazao je na mene. Morao sam da uradim milion tehničkih stvari, zadataka, da naučim da vozim kamion mikser, da ga parkiram… Dobio sam ulogu i izašao iz anonimnosti. Tog prvog zadatka i uzbuđenja se uvijek sjećam.
Igrali ste dramske i komične uloge, ali utisak je da u sebi imate dramsko biće pa da čak i u komičnim ulogama negdje provejava ljudska drama?
MLADEN: Dobra je stvar kad u jednoj ulozi imaš i jedno i drugo, jer je i sam život takav. Recimo, u ovom periodu više volim komediju, tražim radost i što manje drame. Ono što je u Crnoj Gori i ranije bilo oskudno su komedije, uvijek su se radile preambiciozne predstave, a ljudi treba da se nasmiju, rasterete i da im se prenese radost života i radost koju sam nosiš. Takve predstave su kao zdravstvene ustanove, liječe.
Zato su tu Slasti slave, za koju ste dobili nagradu za partnerski odnos s Dubravkom Drakić, uz bezbroj drugih nagrada?
MLADEN: Da, ta nagrada mi znači i jedna mi je od dražih upravo jer je partnerska. Istu nagradu na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću dobili smo i Mirko Vlahović i ja. Sa dobrim glumcima lako je napraviti dobar partnerski odnos. Dubravki sam od njenih početaka partner na sceni. Zadesilo se u životu da je ona žena koja je kroz uloge stalno vezana uz mene.
SLAVKA: To ide dotle da Dubravku mijenjaju sa mnom. Evo male anegdote: kada smo ušli u jedan butik i kad je ugledala Mladena, prodavačica je uzviknula “Jao, juče Vam je bila supruga”, a ja pitam “A šta sam ja”. Onda nam se izvinjavala (smijeh).
Igrali ste kompleksne istorijske ličnosti, od Njegoša do Stefana Nemanje. Kako ste se nosili s tim glumačkim izazovima koji su mač s dvije oštrice?
MLADEN: Igrati istorijske ličnosti je najnezahvalnije, osobito kod nas koji nosimo teško breme mitomanije, koji smo puni predrasuda, a uz to ima puno istorijskih netačnosti. Izuzetno je teško igrati Njegoša, jer on više nije čovjek ni istorijska ličnost već mit. Ostvariti ta očekivanja, na ekranu, u pozorištu, veoma je teško i uvijek sam bio na ivici i razmišljao da odustanem jer ljudi ne gledaju glumačku vještinu već žele da vide ono što su zamislili. Tako je bilo i sa Stefanom Nemanjom. Bude loših reakcija koje pogode jer glumac traži potvrdu da je publika zadovoljna. Koliko mi je drago što sam dobio ulogu toliko mi je i muka, ali radim. Nisam odbijao uloge. A ima puno nacionalnih čuvara i lavova koji vrebaju, izvlače riječi iz konteksta i prave naslove, grdne, ružne.
Kakav je Mladen u scenskom pokretu?
SLAVKA: Nije plesno nadaren, ali kada je bilo scena gdje mora da zaigra uvijek je dobijao aplauze i podršku publike, tako da mi je on u tom smislu misterija. Naravno, to samo govori o njegovom glumačkom kvalitetu. Mladen ima povjerenja u mene i ja u njega. Nisam tip ambicioznog koreografa koji forsira svoje pošto-poto, već volim da pokret prilagodim glumcima da bi se dobro osjećali. Trudim se da odu korak dalje od onoga što misle da mogu i u suštini sam tu da pomognem glumcu.
Koliko su u vašem odnosu prisutni i za dobar brak važni kreativni dijalog, analiza, kritika i sagledavanje rada onog drugog?
MLADEN: Imamo iskren odnos, pun povjerenja i kada govori o mom radu, ne ublažava stvari kako me ne bi povrijedila. Dok sam na sceni, Slavka je posmatrač van scene i neke stvari bolje sagledava, ne samo ona već i drugi, ali njen sud mi najviše znači. Mišljenja sam čovjek treba da bude zahvalan za svaku kritiku kao i pohvalu pristojnih i dobrih posmatrača.
SLAVKA: To je dio života, a naš rad i život su prožeti jedno drugim. Uz to što sam koreograf, u izvjesnom broju predstava sam inspicijent, znači neko ko vodi predstavu i ko je zadužen da isprati stvari od početka do kraja. Nikada nismo ušli u sukob osim kreativnog, kad se borimo argumentima, pa se dođe do prave stvari. Kada je Mladen u pitanju, ja sam patuljak iz sjenke. Znam kako misli, šta može, dobro ga poznajem pa mi je vidnije nešto što drugima nije.
Patuljak iz sjenke ili snaga iza prijestola?
MLADEN: Snaga iza prijestola. Mali neznatni šrafovi poprave veliki kvar. Ono što nas karakteriše je igra kao posebna kategorija, koja živi u našim životima. Igra i želja, hajde da ne kažem da se stalno udvaraš iz dana dan, ali moraš da imaš tu kondiciju da se udvaraš, igraš, i da si svakog trenutka svjestan da pored sebe imaš damu sa kojom živiš i treba da činiš da joj bude lijepo. A i ona je dobar igrač, tako da nam je život u dobrom raspoloženju. Što kaže Tolstoj “dok traje igra traje i ljubav, kad prestane igra prestaje i ljubav”.
A igra i ljubav se nastavljaju ovdje u vašoj seoskoj oazi?
SLAVKA: Ovdje riječ oaza dobija pravi smisao.
MLADEN: Da, ovdje smo organizovali radostan život, mir, zdrave odnose, zdrave komšije, vrijeme posve drugačije teče. Pobjegnemo od gužve, od teškog posla u naš mikrosvijet, gdje imamo ruže, voćke, povrće, zdravu hranu, vazduh. Kad mi stignemo, dolaze životinje sa svih strana i ja se osjećam kao Tarzan. Puno radosti ima u tim živim bićima, a te jednostavne stvari nas čine srećnim.
Kakva je ovdje podjela posla i ko je idejni tvorac?
SLAVKA: Operativni poslovi gdje je potrebna muška snaga pripadaju Mladenu, dok sam ja više za organizaciju i kreativne posliće. Podjela u skladu s našim prirodama i tako se najbolje uklapamo. Radimo zajedno, samo što ja imam logičnija, praktičnija i kreativnija rješenja, da bi nam oboma bilo ugodno. A Mladen opet ima povjerenja u moja rješenja.
MLADEN: Sve to Slavka radi. Ja je samo držim da mi ne poleti, da ne ode negdje (smijeh). Ipak je ona došla kod mene i moram da joj učinim da se osjeća dobro.
SLAVKA: U ovom našem selu imaju običaj da za snahu kažu da je dovedena. Tako da sam ja dovedena, ali sam stvar malo uzela u svoje ruke (smijeh). Imamo fino okruženje, dobre komšije, vinograd, bašticu, livadice, cvijeće.
MLADEN: Oko nas su dobri ljudi koji su iz istog razloga ovdje, da bi našli mir. Skupimo se, pričamo, pravimo rakiju. Moram reći da se fizički prilično angažujemo, jer sve treba održavati. Slavka orezuje i vinograde, voćke, ruže, a ja orem, kopam, prskam vinograd i pečem rakiju.
SLAVKA: On sve radi mašinama, a ja škaricama. Uživam u biljkama. Orezivanje vinograda je u isti mah kreativno i smirujuće. Nema bensedina koji bi mogao da me smiri kao kad je vrijeme za rezidbu. Svu energiju i pažnju usmjeriš na to. Orezivanje loze za mene je nirvana.
MLADEN: Sve što radiš je pod tvojom kontrolom, ne misliš ni na šta drugo i to je pravi odmor. Najgore je kad padne grad pa ti utuče ono oko čega si se trudio, a nemoćan si. Onda smo malo tužni pa presađujemo, ali dobro, i to prođe.
SLAVKA: Najgore što na selu može da se desi je da bude loše vrijeme i da vani ne može ništa da se radi. E tada ja smišljam aktivnosti za unutra. Uz održavanje imanja. Volimo da pravimo stvari za kuću, od drveta i starih greda. Ovo još nije završeno, ali mislim da je i poenta uživanja u tome. Najlakše je pozvati majstore, ali kod nas su radili ono što se mora a ostalo, prateću infrastrukturu, sve smo uradili sami.
MLADEN: Imamo sve alate. I kad napravimo ormariće, police, konobicu onda smo srećni. I moram dodati da Slavki poklanjaju alate. Toliko je za našu sredinu neuobičajeno da se dama razumije u alate da je Slavki čovjek od meraka poklonio brusilicu.

MLADEN: “Slavka orezuje i vinograde, voćke, ruže, a ja orem, kopam, prskam vinograd i pečem rakiju”

Šta radite u časovima predaha?
SLAVKA: Uživam u muzici jer je volim, ali kada dođem ovdje osluškujem prirodu, cvrkut ptica, glasove kravica i ovčica. U zadnje vrijeme čitam trilere i upravo sam iščitala čitavu ediciju norveškog pisca, koji je jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca kriminalističkih romana, Ju Nesbe. Uživala sam.
MLADEN: Obično čitam naslagane scenarije jer je kuća i tišina u njoj tada stvorena tako nešto.
Nakon kraćeg odmora vraćate se u Tivat gdje vas očekuje premijera Bokeškog D mola, stare a ipak nove predstave. Kako doživljavate novi Bokeški D mol sa novom glumačkom postavom?
MLADEN: Doživljavam ga radosno. Igrali smo ga 20 godina i mislim da predstava zaslužuje da živi dalje. To je čvrst tekst, dobar rediteljski i glumački rad, tu su mladi, talentovani glumci, nova muzika, nove okolnosti, nova scena na Buči. Drugačija sigurno, ali moje mišljenje je da će to biti dobra predstava.
SLAVKA: Složiću se sa Mladenom i mislim da nema razloga da predstava ne bude dobra. Naše Milene više nema, ali želim da vjerujem da njen dobri duh tu negdje lebdi. Samim tim što Bokeški D mol nastavlja da živi, na neki način je spomen na nju.

Gracija 160, 21.6.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...