Srđan Vukčević: Umjetnost je varljiva i zagonetna, najbliža filozofiji

“Umjetnost treba da provocira i da na neki način upozori, to radim svojim sredstvima, svojim kapacitetom i na svoj način”, kaže umjetnik čija je izložba Mignonnettes 15. maja predstavljena u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić na Cetinju

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Tanja Vitomirović

Povodom izložbe Mignonnettes Srđana Vukčevića, koja je u postavljena Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić na Cetinju od 15. maja do 15. juna, ekipa Gracije posjetila je umjetnikov raskošan dom na Dvorima u Herceg Novom. Svaka od prostorija, fascinantno i očaravajuće djelo, sazdana je njegovom rukom, imaginacijom i duhom, a zbog namještaja, predmeta, tkanina i mnoštva detalja, vrlo lako se na trenutak možete izgubiti u vremenu i, kako neko reče, pomisliti da ste u Versaju. Kuća na Dvorima izgrađena je 1860. godine kao privatna rezidencija porodice Šimrak, da bi se mijenjajući vlasnike i namjenu 1997. konačno našla u umjetnikovom vlasništvu.
Srđan Vukčević rođen je u Podgorici 1959. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, u Beogradu je nastavio studije slikarstva te magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti. Već tri decenije provodi u Parizu, a danas živi i radi na relaciji Pariz-Podgorica-Herceg Novi. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih Trinaestojulske i nagrade Oslobođenja Podgorice 19. decembar, Oktobarske nagrade Grada Beograda, Nagrade za značajan doprinos kulturi i umjetnosti Crne Gore… Izlagao je na više od 50 samostalnih i 250 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Za ovog umjetnika osobenog senzibiliteta i likovne poetike, člana ULUCG, koji u Crnoj Gori ima status istaknutog kulturnog stvaraoca a u Francuskoj slobodnog umjetnika i članstvo u Maison des artistes, istoričar umjetnosti Petar Ćuković je izjavio da je rijedak fenomen u Crnoj Gori, intelektualno odrastao u svjetskoj tradiciji i prostorima svih kultura te da njegova umjetnost nema pretke.

Vaše slike su originalne, kaže Petar Ćuković, a prostor imaginacije svjetska kultura. Gdje je zapravo Vaše umjetničko ishodište?
– Kada pominjete umjetnost i ishodište, ima jedna definicija – da je umjetnost laž kojom se govori istina. A da li je umjetnost laž ili istina, to su pitanja koja su za umjetnike važna, značajna, i povremeno opsjedaju naše misli. Kako mi ulazimo u svjetove umjetnosti, da li su to naše nade ili godine djetinjstva, opažanje svijeta, mirisa, ukusa, svjetlosti, boja, ili je to nešto što se naziva darom Božjim, tajni savez s Bogom. Govoriti o ishodištu ili nečem sličnom je jednostavno koliko i komplikovano. Kad govorim o svojim “mudrim godinama”, a mislim na godine života i umjetnosti, na tu vrstu mudrosti djetinjstva, prisjećam se bačve sa kišnicom u mojoj avliji u Podgorici, gdje se ponekad zarobi gušter koji bjesomučno pliva ukrug, a ja donesem brodić na baterije i onda pratim brod koji juri guštera ili gušter juri brod. Uz sve to se pripnem na stoličicu i gledam sam sebe u vodi. Možda je to bio neki Narcis. U tom svijetu dubine i kišnice i drugih i daljih svjetova odražavanih u vodi, uz mirise jorgovana, mirise ruža i voća u tom jedinstvenom malom prostoru, omeđenim zidom. A kada se popnem na balkon, vidim znamenitu planinu, ulicu s alejom bagremova. Mislim da mi je to pomoglo da lako prepoznam ono što sam opažao, a što je sada zreli svijet umjetnika u prostoru i vremenu u kome sam bio i u kome se uvijek krećem, bilo to Francuska, Italija, Holandija, ili bilo gdje da se nađem uvijek sam sa sobom i u sebi. Prvi ciklus koji sam započeo u Francuskoj, Luksemburški park, bio je zapravo ta moja avlija iz Stare Varoši na obali rijeke Morače, u kojoj sam naučio da plivam i spoznao druge tajne života i druge ljepote koje su me pratile. To su moja ishodišta.

“Materijalni svijet koji se mjeri vrijednošću predmeta, enterijera, daleko je od moje pobude i potrebe”

Razmišljajući o umjetniku, nametnu mi se misao o dominantnom ženskom principu u umjetničkom stvaralaštvu. Koliko poetike i bića svoje majke nosite u sebi?
– Apsolutno ste u pravu. Uloga majke je bitna u umjetnikovom životu. Suština je da se majka i majčina ljubav, ili nedostatak majčinske ljubavi u životu, odražavaju na ličnost. Često vas pitaju na koga ste talentovani, da li je to očeva ili majčina strana.
Jednom prilikom u Zagrebu, moja majka, inače Zagrepčanka, posjetila je jednu gospođu koju nije vidjela od studija, znači nekih četrdesetak godina. Kada ju je nakon razgovora majka pozvala na moju izložbu, rekla je da joj je apsolutno jasno da je njen sin umjetnik. Kada joj je majka iznenađena kazala da ne zna ni jednu liniju da povuče, gospođa joj je odgovorila “da, ali ti si sama bila umjetnost, umjetnost je u tebi”. Tada sam prvi put ozbiljno promišljao, iako sam duboko u sebi znao, šta je to što mi je dala majčina duša. Majka štiti umjetnika, ili dijete koje pripada nekom drugom svijetu, koji nije škola, koji nije knjiga, koji je osoben. Uvijek sam imao toplinu doma u kom živim. To su bile neke naizgled manje važne stvari – izlaganje posteljine suncu, miris otkuvavanja i bjelina tog veša, prvi zumbuli u vazi nakon dolazaka s velikih putovanja, tipično jelo koje volim… To su te zaštite ili važni pečati koje zapravo nosimo čitavog života. Odlazeći iz Podgorice u Pariz, gdje ostadoh bezmalo 30 godina, pozdravljajući se s ateljeom, znao sam da sam iscrpio energiju i da se neću vratiti. Onda sam na ruski način stao i pozdravio se s prostorom, šutnjom, od par minuta. I kada sam kasnije bratu ustupio atelje kao životni prostor, moja majka to nije lako prihvatila. Imala je dva sina, jednako voljena, ali je znala da je njenom drugom sinu, umjetniku, potrebno da ne napusti prostor, da je to jedina i suštinska veza koju je kao njeno dijete ostvario. Da je bezuslovna i bez roka trajanja. To je samosvjesnost majke koja štiti sina, njegove emocije za koje bi ona htjela da su uvijek one koje jesu njegov univerzum, koje jesu njegov svijet, dom…
Kakav je Vaš univerzum?
– Pa, sigurno prostran. Zato što sam po svojoj prirodi osoben, ali osoben tako što se radoznalost i mašta prepliću u cijelom mom životu. Pričao sam o kišnici i gušteru, rijeci, evo sad moru u Herceg Novom, gdje je čitav svijet, jer dodirnuvši vodu, dodirnete čitav svijet. Oduvijek sam to znao, a vjerovatno su me ta svjetlost, moj put i velika putovanja, veliki koferi vodili ka tome da je univerzum upravo ono što je jednako apstraktno i jednako konkretno. I moj paradoks, moje vječite borbe između lijepog i ružnog, između dobrog i zlog, između prodavanja duše Fausta, Mefista, moje korote za raspadom Jugoslavije u vidu skulpture-kostima koji se kreće, mog prosvijetljenog nakon opskurnog perioda, takozvanog raspadanja Jugoslavije, i Velikih plaža i Lida, i ponovno vraćanje do raznih tema, sve je neka vrsta univerzuma. Život nije ništa drugo nego ono što je između rađanja i smrti. Pokazati smrt ili govoriti o rađanju je znano, ali između toga su patnje, dihotomije, dueli koji su tako potrebni, tako jasni. Boreći se s tim, kao boreći se sa djelom i oko sopstvenog djela, ulazimo u pretragu i preživljavanje suštinskih stvari. A to je kako doći do one mjere, do mirnog, lijepog ili onog što je nama život dao, da bismo ga mogli opisati onom definicijom ili je laž ili istina, kojom se govori samo o nama ili o našoj skrivenoj duši u ogledalu, duši svijesti ili nadsvijesti. Važno je reći: univerzum je jednako jednostavan i jednako komplikovan.

“Definicija koja nije moja, ali mi je najbliža, je da je umjetnost najljepše što čovjek sebi daruje”

Koliko je za Vaše umjetničko biće značio dodir sa francuskom kulturom, istorijom, podnebljem?
– Sigurno postoje uticaji, ali su periferni u smislu što neke stvari ne možete birati. Najvažnije je da tu gdje jeste, da li to bio Herceg Novi, ili Pariz, živite i primate razne uticaje, socijalne, kulturne. Mislim da se taj kreativni proces, koji ima pet faza, od iluminacije do realizacije, dešava bilo gdje da ste i moguće da iluminacija, koja je početni impuls, za neko realizovano djelo može biti fenomenalan koncert Pavarotija ili moj susret s Madonom u jednoj diskoteci devedesetih godina. Jedan psihoanalitičar me je tada pitao kako živim, odgovorio sam da ne živim nego preživljavam, a on je kazao da je preživljavanje prava stvar. Ali, ja imam egzistencijalne probleme, i kad se vratim, kad svane jutro, moram da platim stan i telefon. To nisu trivijalne stvari jer prekidam sve svoje aktivnosti, sve svoje mašte da bih obezbijedio neophodan minimum života. Utješim se tako što odem na balkon i kažem – meni treba svjetlosti, sunce mi je na prsima, ja imam čitav svijet. Sredina u izvornom značenju nema uticaja za umjetnika osim ako niste manirista.
Parafraziraću jednog umjetnika koji kaže da danas više nego ikada vodimo računa o tome šta jedemo, čime hranimo organizam, no da malo ko vodi računa čime hrani dušu. Vaše slike su naizgled lijepe, ali s unutrašnjom dramatikom koja pogađa i oplemenjuje.
– Mislim da je tema teška jer nasuprot destrukciji, razvratu, sunovratu našeg vremena kojeg manje-više živimo, ratova, ubistava nedužne djece u školama, imamo taj drugi svijet, nazvan svijet za utjehu, koji naprosto postoji i uvijek je u nama. Volio bih da moja misija u tom pravcu bude otkrivanje svijeta koji prividno nosi taj atribut, kako kažete – lijepog. Istoričarka umjetnosti Lidija Merenik nazvala je jedan autorski tekst Živjeti u slici, dok je meni drag kritičar Dragan Radovanović u ranijim godinama napisao “iza umivene pokorice krije se latentna drama raspada”. To je samo po sebi između dana i noći, kao kad idemo na počinak i naš mozak ima drugu funkciju kad sanjamo, kad spavamo. Neko se bavi proricanjem snova, misleći da je to tajna njegovog života i budućnosti, mnogi se podvrgavaju različitim metodama hipnoze, zarad stanja u kome nisu sposobni da artikulišu realan život. A kod umjetnika, da kažem kod mene, teče slijed događaja, otvaranja prostora i vremena u kome ne postoje granice, za emociju koja je svojstvena ne postoje prividne ljepote. Moja umjetnost nije ni ozbiljna ni neozbiljna, takva je kakva je, ali u njoj ima i mirisa i sokova, mnogo dubljih i mnogo težih nego što izgleda. Kad bih pričao o poetikama i raznim situacijama koje bi pomogle tom dešifrovanju misterija, šta sad neko ima da kaže… Kod mene su to bliske stvari zato što ih vidim kroz valcere Čajkovskog, kroz mirise cvijeća, kroz godišnja doba, vodu, i taj univerzum svijeta i, naravno, i kroz ono što je možda moj najveći kredo – da ono što radim i što stvaram pretvaram u jednu takozvanu živu sliku, u treću dimenziju slike, slikajući prostor.

“Tajna je u neprolaznosti, u osjećanju koje nosite u sebi, s tim živite i umirete, i ako je umjetničko djelo snažno ono zauvijek traje”

U ljepoti slike, u agonu boja, slikali cvijet, portret ili figuru – osjeća se miris Erosa i Tanatosa, vječna drama.
– To je moja težnja da sublimiram, ta prividna ljepota se krije negdje u drugom ili trećem sloju, zapravo je potreba da lično dam jedan prizorni ugođaj, da li je to jedna slika ili više… Volim da kažem da je to moj čitav život. Trodimenzionalni prostor, slikanje vazduhom ili tako da se osjeti miris, ukus, a to možemo samo bojom i linijom, naravno. Ali, bojom, jer ona nije odraz školovanja, zanata već je osobena, vama svojstvena, odrednica kojom ste obilježeni. Kao što ni jedan otisak prsta nije isti, tako ni stavljanje boje jedne naspram druge nije isto. Kad vidite Van Goga, pogled na njegovo djelo nekad i sad, i njegove slike sa juga, slike njegove sobe od prije par stotina godina, kojima su zatvarali kokošinjce ne vidjevši vrijednost u njima. Zamislite sada te ljude da se dignu i vide vrijednost Van Goga, gledanje na njegov rad, njegov univerzum. Pa ko je bolje mogao da pokaže Holandiju kroz jedan krevet, sobu, poštara… Šta je u tome, da li je to linija, boja… Zašto se djelo doima kao takvo u jednom, a sasvim drugačije u drugom vremenu. Postoji život nakon života. Tajna je u neprolaznosti, u osjećanju koje nosite u sebi, s tim živite i umirete i ako je umjetničko djelo snažno ono zauvijek traje.
Koliko Vam znači muzika u stvaralaštvu boja?
– Najviše volim klasičnu muziku, u njoj se najljepše osjećam jer mi daje balans, najmanje me remeti u mojoj samoći i stvaralačkom procesu. Slikanje je razmišljanje. Vi vidite to što je naslikano, ali ne i čin stvaranja koji je u mozgu, svijesti, nadsvijesti, u gestu, u zglobu…

“Prvi ciklus koji sam započeo u Francuskoj, Luksemburški park, bio je zapravo moja avlija iz Stare Varoši na obali rijeke Morače, u kojoj sam naučio da plivam i spoznao druge tajne života i druge ljepote koje su me pratile”

Radili ste persone iz različitih epoha, kao što su Ludvig Bavarski, Jusupov, Napoleon, likovi iz mitologije, Hipnos, Narcis… Šta Vas nadahnjuje, pojava, gest, sam život i karakter, stil?
– Teme su različite, brojne. I Orfej, Velika putovanja… Stavio sam Jusupova kao trovača koji je perfektno obučen, Raspućina kao jednog ekstravagantnog čovjeka koji je posjedovao dragulje Marije Antoanete, prodao ih Kartijeu koji ga je stavio u katalog reprezentativnih djela. Šetajući kroz vrijeme i prostor, bez granica, i kao takvo za mene nema značaja da li je 17, 18. ili 19. vijek, to nije odrednica mog stila. Radio sam diplomski rad, prerafaelita, Mazača, prije svih pojava renesansnih umjetnika, pa Klimta. Povezivali su me sa Klimtom i tom secesijom, ali to je više bilo u načinu života koji se jednako uspostavlja nakon izvjesnog perioda kao što se javljaju razni pravci. Imamo možda jedan briljantan primjer naše Marine Abramović koja u svoj rad uključuje slavne osobe kao što je Lejdi Gaga, a sponzor bude Givenchy. U umjetnosti poseže za nečim što je dio svakodnevnog potrošačkog društva, od Hermesovih Birkin torbi ili statusnih simbola života, kao što ja uzmem porculanske lutke čije su se emocije prenosile s generacije na generaciju. U tim porculanskim licima vidjeli smo potrebu za ljepotom koja u takvom svijetu postaje dio naše svakodnevice i života.
Vaša izložba Hipnosovo jezero bila je kulturni i estetski doživljaj 2015. godine. Hipnos kao san s galebom na ramenu, kao personifikacija slobode. Da li su san i sloboda sve što je potrebno umjetniku?
– Ono što mogu da kažem i što nosi drugu simboliku je što sam Hipnosa stavio u čador na ušću Ribnice u Moraču u nekom posve drugom kultnom mjestu, a ne u galerijskom prostoru. Htio sam da kažem da moja priroda nomada uvijek nosi iste ideje bilo na otvorenom, zatvorenom ili improvizovanom prostoru, i mislim da su suština umjetnosti ili darivanja nepredviđeni, nemogući prostori.
Zašto Vaša aktuelna izložba nosi naziv Minjonet, minijatura?
– Minjonet nije minijatura, to je neprevodivo i znači slatkica, mali predmeti. Porculanske lutkice, mačići, kučići, mali bibloi. Između duela destrukcije i ubijanja, ljubav i blagost su nešto što s druge strane paralelno postoji. Zašto u tom dualizmu ljudi biraju zlo. Nazvao sam izložbu Minjonet da bih sakrio tu dramu. Imam pasiju da sakrijem, da sliku ne vidite odmah. Želio sam da zasladimo oporu zbilju svakodnevice i globalnog problema svijeta. Umjetnost treba da provocira i da na neki način upozori. To radim svojim sredstvima, svojim kapacitetom i na svoj način.
Mi smo u trećoj dimenziji slike, u Vašem domu. Petar Ćuković je kuću nazvao totalnim umjetničkim djelom sazdanim od prostora, vremena, predmeta…
– Nisam kolekcionar, nisam neko ko pasionirano skuplja. Kad sam u kasnim dvadesetim u Holandiji sreo Iva Pogorelića na koncertu, i kad je posjetio moju izložbu, rekao je da sve mora da bude prodato. Pitao sam ga zašto kad nemam namjeru da pravim kuću, kupujem kola. I tada sam znao da nemam namjeru i nisam išao ka tome, ali se sve dešavalo očigledno na isti način kao što sam imao potrebu da finalizirajući svoj slikarski ciklus radim i skulpturu, i da zaokružim svoje djelo. U svim ranijim etapama su to bile instalacije, ambijenti iz života i to se kao kolaž slagalo godinama. Neko u tome vidi antikvitet. Ova moja posljednja izložba pokazuje da se nikad nisam odrekao toga nečega. Dado Đurić je u jednom vremenu bio jako vezan za nešto čime sam se bavio, Faustom, slikanjem na tepisima, i dok su drugi u tome vidjeli pozorište, koketeriju nebitne vrste, on je vidio suštinu i poentu u najvećem zrijevanju i sazrijevanja samog sebe u estetici vrhovnog dometa. Ova kuća nije mogla da postane ništa drugo nego moje djelo jer ja nisam živio život da bih imao nego da bih nešto stvorio. Materijalni svijet koji se mjeri vrijednošću predmeta, enterijera, daleko je od moje pobude i potrebe. Odnosom prema tom svijetu ja sam umetao predmete, ne samo njihove estetske već suštinske vrijednosti jer same stvari imaju dušu. One su često mene nalazile i kao takve ušle potpuno u moj likovni svijet i mjeru. Prostor kuće, 19. vijek, istorijat, kamen, počeo sam sa mojim sobama venecijanskih jorgovana, malim salonom, proljećnim salonom, stepeništem tri ptice, postavljenim predmetima anđela koji komuniciraju, spajajući nebo i zemlju, izvrnutom korpom anđela koji drže marote, čigre, tepih koji mora da bude baš takav jer sam ga takvog vidio… Ali to je samo parče slike koju biste izrezali iz samog platna. To je priča koja se ne opisuje riječima nego doživljava.
Bata Mihailović je rekao da je slikarstvo neracionalna sreća. Kako biste Vi definisali umjetnost?
– Definicija koja nije moja, ali mi je najbliža, je da je umjetnost najljepše što čovjek sebi daruje. To darivanje je meni blisko jer smo negdje okrenuti sebi i to je ta esencija vezana za tišine, samoće, ljubavi i mržnje. Sama po sebi podrazumijeva ekstravagantne svečanosti, upravo svetkovinu koja traje. Umjetnost je varljiva i zagonetna, najbliža filozofiji, a nedavno sam od jednog sveštenika čuo da su umjetnici najbliži Bogu na onom svijetu. Neka bude tako.

Gracija 159, 7.6.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...