TIA DOŽIĆ Život je ozbiljna avantura

O disciplini kao velikoj učiteljici života, sportskom duhu, ostvarivanju ciljeva te o preprekama kao životnim lekcijama, za Graciju govori nekada najbrža jugoslovenska plivačica, Novljanka Tia Dožić

Titulu najbrže jugoslovenske plivačice osvojila je kao 15-godišnjakinja u Kranju 1959, oborivši državni rekord tada čuvene Eše Ligorio u sprinterskoj disciplini slobodnim stilom 50 i 100 metara. Već naredne godine Tia Čamdžić Dožić izabrana je za najboljeg sportistu Crne Gore zbog fenomenalnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100 m delfin, prema tadašnjim svjetskim plivačkim tablicama među prvih osam u svijetu. Ovoj lijepoj i vedroj ženi, disciplina i sportski duh pomogli su da sve životne prepreke uspješno savlada. Nakon završene Više pedagoške škole, dugo je radila kao nastavnica u OŠ Milan Vuković u Herceg Novom, a po odlasku u penziju jedno vrijeme živjela je u Italiji. Majka je troje djece, Davora, Tatjane i Aleksandra, i petoro unučadi. Dio svog vremena provodi i na društvenim mrežama, te na Facebook stranici plijeni pažnju mudrim, promišljenim i poetičnim statusima.

Tia, ima li Vaše ime priču?

– Nomen est omen, govorili su stari Latini, pa ipak svi smo pomalo sve ono što nikada ne biste pretpostavili. I nismo ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći o nama. Moje ime ima jednu priču koja je počela pri kraju Drugog svjetskog rata, kada sam i rođena. U kući u kojoj su živjeli moji roditelji, u centru Herceg Novog, živjela je i jedna jevrejska porodica sa kćerkicom koja se zvala Tia, a koja je često dolazila u stan mojih roditelja. Njeni otac i majka su se spremali da otputuju u Ameriku. Nakon teškog porođaja moje majke, moji roditelji jevrejsku porodicu nisu zatekli u stanu i majka se plašila da im se nije nešto desilo. Odlučili su da mi daju ime Tia u znak sjećanja na tu djevojčicu koju su zavoljeli i čija je sudbina bila neizvjesna. U mislima sam se često vraćala na tu priču i izmišljala joj srećan tok. Volim svoje ime i ubijeđena sam da ime ima svoju tihu moć i po nevidljivoj simbolici zna da iznosi na površinu neke naše osobine, kojih dosta puta nismo svjesni.

Osim titule državne prvakinje osvojene u Kranju, u tada velikoj SFRJ, šta su Vam sport i PVK Jadran još donijeli u životu?

– Do početka bavljenja sportom bila sam nesigurna, introvertna, plašljiva, neodlučna i pomalo lijena kao jedino dijete u porodici. Natalija, Melanija, Zagorka, takođe državne prvakinje svaka u svojoj disciplini, ja i mnoge druge dolazile smo na trening pješke, pored redovne, pohađale i muzičku školu i bile najbolje učenice. Naši jugoslovenski rekordi su trajali po pet i više godina, i kao ženska plivačka ekipa bile smo niz godina najbolje u Jugoslaviji. Zaslužan za naše prvo mjesto je i danas poznati plivački pregalac profesor Zuber, koji uprkos godinama prati svjetsko plivanje i aktivan je organizator plivačkog Mimoza kupa koji se svake godine održava u Herceg Novom. Bavljenje sportom, plivanjem, naučilo me je disciplini, poštovanju drugoga, dijeljenju teških i lijepih trenutaka, borbi za zajednički cilj i, naravno, ne predavati se nikad. Boriti se do samog kraja! Nakon naših uspjeha, tužno je što se nijedan vrijedni sportista u Ministarstvu sporta nije založio da nam se godine bavljenja sportom makar uračunaju u naš radni staž.

Možemo reći da je već medijski poznata priča kako su Vas i Vaše klupske drugarice, takođe prvakinje u različitim stilovima, dočekali Novljani na Škveru?

– Novljani su voljeli Jadran, plivačku i vaterpolo ekipu, što svjedoči fenomenalni doček naše male plivačke ekipe, koja je sem pojedinačnih prvih mjesta Jadranu donijela naziv prvaka Jugoslavije u plivanju, što je pored jakih slovenačkih i hrvatskih konkurenata bilo takoreći nemoguće. Bazen Jadrana bio je kultno mjesto gdje su se Novljani okupljali, voljeli nas i bodrili, jer je plivanje sport posebne estetike i najljepši individualni sport, ali težak zbog savladavanja otpora vode i tehnike disanja. Bile smo u očima čitave plivačke Jugoslavije nedostižne Brđanke kojima se Novi ponosio.

Koliko je period sportske karijere, pobjede i slave, uticao na formiranje Vaše ličnosti?

– Velika učiteljica života, disciplina, kroz sport me je formirala da budem osoba koja sam danas. Klanjam se toj veličini. Prvo te slomi i kad misliš da si postao beskičmenjak, osjetiš kako tvoja kičma postaje čvršća i kako se polako uspravljaš. “Uspravan hod” u svemu što postigneš je nešto veličanstveno, prenosiš taj stav na sve stvari u životu. Zaradio si ga. Dragocjen je, a sve zahvaljujući disciplini koja te nije mučila, nego samo provela kroz obavezne faze “ispravljanja”. I dok je izgledala neumoljiva, samo je pokazivala put kako stići do cilja. Zato me ni danas prepreke ne zaustavljaju.

Slobodnim stilom došli ste do velike sportske pobjede, no koliko Vas je ta veličanstvena riječ sloboda, odnosno slobodni stil odredio i pratio u životu?

– Moji prvi uspjesi su postignuti na dionicama slobodnog, a tek kasnije i delfinovog stila. Možda danas u tom mom izboru nalazim i neku simboliku, jer sam uvijek, uz dužno poštovanje drugih, bila dosta svoja. Bila sam u fazonu nemojte me potcjenjivati jer znam više nego što kažem. Mislim više nego što govorim. Primijetim više nego što izgleda, tako da i danas iznenadim prijatelje svojim načinom razmišljanja koji im je u okviru sportskog druženja bio i ostao nepoznat.

Vaša Facebook stranica je živopisna, a statusi mudri, uzvišeni i poučni. Da li se sve što pišete temelji samo na ličnom iskustvu?

– S obzirom na godine, jer su iza mene i dobro i loše iskustvo, lijepa prijateljstva i izdaje, a i mnoga divna poznanstva širom svijeta, imam čega da se sjećam. Privilegija je biti u nekim godinama i opustiti se u najsigurnijem i provjerenom društvu, sam sa sobom. Prebirati po svojoj imperfekciji i uživati u njoj jer je tokom života bila moj glavni pokretač. Koliko bih bila “siromašnija” da sam kojim slučajem bila savršena, šta bih sve propustila da doživim, da postanem, da sada budem? Uvijek sam mislila to nije sve, možeš bolje! Danas vidim da sam stvarno mogla, ali postoji i onaj drugi dio života koji uređuje neko viši i sa kojim imaš slabe šanse.

Napisali ste Nikad nisam željela da budem stanje, željela sam da budem proces, da budem putnik. Jeste li i koliko uspjeli u toj želji?

– Više volim da sam proces nego stanje jer ne trpim nikakve učmalosti, a posebno stanja koja te koče i zadovoljavaju se minimumom svojih mogućnosti. Volim evoluciju i sve transformacije duha i materije koje donosi, uliva mi onu obaveznu dozu nade u prirodu, univerzum koji i služeći se katastrofama ide ka nečem boljem. Respektujem sve procese kojima ću stići do dubine i supstance, te dvije najkvalitetnije osobine. Trudim se da stignem na neki viši nivo duha sa kojeg bolje prihvatam život u svom obaveznom dobru i zlu.

Takođe ste zapisali da Vam je važan postupak koliko i ishod. U današnjem mahom makijavelističkom pristupu dosezanja cilja, zvučite gotovo utopijski?

– Cilj mi nikad nije opravdavao sredstvo, bilo šta da sam radila. Civilizovani ljudski postupak, proces stizanja do cilja je ono što čovjeka čini veličanstvenim, kao i samo formiranje njegovih osnovnih principa na tom zahtjevnom putu. To je jedan skoro sveti proces, jer ako stigneš do cilja ne birajući sredstva, a osjećaš se pritom srećan i zadovoljan, onda mora da si duševno bolestan. Zar iz nas ne progovara Bog kada stanemo ispred života i čvrstim i sigurnim glasom mu kažemo Ja ću ovo pokušati da uradim! Život ima respekt od takvih čvrstih i čistih ljudi i nađe načina da im pomogne, da u tome i uspiju a da ne povrijede drugog. Sa razlogom ovo govorim, jer kad nešto mnogo želimo, čitav kosmos, kao orkestar, učestvuje u toj, za nas svetoj, operi. Od nas traži samo da imamo više sluha.

Budući da ste završili hemiju i biologiju, šta je važnije za izgradnju dobre životne formule, hemija ili alhemija?

– U životu je sve hemija. Međutim, svi mi se prije hemije kao nauke u životu sretnemo s alhemijom, kroz naše želje koje su dosta puta “alhemičarski” neostvarive. Pošto mi se uvijek činilo da iza svake naučno dokazane istine stoji nešto neuhvatljivo, ali pravedno, nedostupno svačijim senzorima, “družim” se i s alhemijom i metafizikom. Mislim da u svemu naučno definisanom ima nečeg što nije još rečeno ni shvaćeno, što ne pripada ovoj našoj dimenziji u kojoj stvari izgledaju onako kako ih vidimo. Interesantno je da čestito, čisto, istinoljubivo i skromno srce, ostvaruje mnogo više od suve pameti. Ali i pored toga je uz navedene osobine neophodno i neprestano učenje i otvaranje samog sebe. Doživjeti! Spoznati! Ne kaže se uzalud Kada je učenik spreman, učitelj se pojavljuje. Ova drevna izreka je divna i još uvijek vrijedi. Čovjek može da traga, da teži, da naporno radi, ali sve to ne znači da će se domoći univerzalne istine. Za to je potrebno nešto više. Svojim iskustvom moramo razviti empatiju i svojom dobrotom razoružati neprijatelja. Danas sam u stanju da zbog svojih “alhemičarskih sposobnosti” prepoznam one s kojima ću moći da se slažem ili one koje treba da zaobiđem. Kad se vratim unatrag, mogu samo ovo da potvrdim, jer bih neke stvari u životu izbjegla da sam slušala moje šesto “alhemičarsko” čulo. Ali, tada sam bila u fazi intenzivnog fizičkog razvoja koji je ometao moju mentalnu percepciju. Sve se plaća i ja sam njegoševski često, kao svaki smrtnik, pila čašu meda uz dvije čaše zuči.

Majka ste troje djece koja sad imaju svoju djecu, ali čini se da i dalje bdijete nad njima. Čemu ste težili u majčinstvu, a čemu težite kao baka i šta je drugačije u tom odnosu?

– Majčinstvo je faza u životu jedne žene koji zbog fizioloških procesa i naslijeđenih prototipa ponašanja mijenja njen život, kakav god do tog momenta vodila. Svoju djecu sam “dočekala” i odgajala bez šteđenja sebe, dala im svoj maksimum i mislim da sam, uprkos njihovoj karakternoj različitosti, uspjela da im ugradim sistem vrijednosti ne uskraćujući im mogućnost dopune istog kao ni sopstvenog oblikovanja njihove individualnosti. Davor, Tatjana i Aleksandar su moji dragulji, jedina bića koja me mogu i oduševiti i naljutiti, ali ne i razočarati. A kad se to desi, znam da se desilo jer je bilo van njihove moći da to izbjegnu. Svako od njih ima različita interesovanja u koja se povremeno uključujem i proširujem svoje vidike. Njihova djeca, moji unuci, Jovana, Vladimir, Perla, Danilo i Ginevra, uprkos generacijskoj razlici, sa mnom imaju lijep odnos. Ponekad sam im čudna jer znam neke stvari koje predstavljaju isključivo interesovanje mladih, poznavanje njihovih muzičkih i blog idola, kao i “skakanje na glavu” sa čamca! Imajući dugo iskustvo i poznavajući bolje od njih izazove koji se nude današnjim generacijama u vidu kvazizabave, ne napušta me zabrinutost koja je postala moje hronično stanje. Trudim se da ne djelujem direktno svojim primjedbama, već preko generacije meni bliže, njihovih roditelja koji me strpljivo podnose!

Na svojoj Facebook stranici govorite o događajima, prilikama ili neprilikama u životu kao o životnim lekcijama. Koje ste najvažnije lekcije dosad naučili?

– Život je jedna ozbiljna avantura. Za život treba snage, kondicije, pameti na kojoj neprestano treba raditi, takmičarskog duha, tolerancije, empatije, sreće. Stavila sam sreću na posljednje mjesto, jer bez svih kvaliteta koje sam stavila ispred nje nećemo je znati ni prepoznati ni pravilno iskoristiti. Od onih sam koji neprestano uče i žele da postave ispred sebe teške izazove, jer sam ubijeđena da smo u tijesnoj vezi s Univerzumom koji je “srećan” ako neko majušno biće kao ja postavi sebi neki težak zadatak, pokušava da ga ostvari i ostvari ga. Učim svoju djecu da se pred teškoćama ne predaju, da se sa njima “ne svađaju”, već da ih mudro prihvataju da bi shvatili koje su slabe strane problema, kako da im priđu i relativno riješe. Lekcija sam u životu dobila poprilično. Sport u kojem sam par puta zbog nesigurnosti u samu sebe odustajala, naučio me je da planirano ne treba ostavljati nezavršeno. Da svaka realizacija predstavlja jednu malu pobjedu. To nastojim da prenesem drugima kroz razgovor bez pritisaka. Teško je bilo koga nečemu naučiti bez njegovog pristanka. Zbog toga i postoji ona izreka Pametni se uče na tuđim, a glupi na svojim greškama. Mislim da sam pripadala ovoj drugoj kategoriji i da su mi mnoge stvari u životu zbog toga bile teže.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled, ljubav do kraja života ili jednostavno u ljubav?

– Ljubav muškarca i žene je vrlo kompleksno osjećanje uvijek praćeno jakom željom da vam predmet vaše ljubavi pripada i da vi njemu pripadate. Do 20. godine sam vjerovala, pod uticajem literature koju sam čitala, u ljubav na prvi pogled, da bi poslije do zrelog doba vjerovala u ljubav sa nekim do kraja života. Događaji koji su pratili to moje osjećanje su ga opovrgli i danas vjerujem samo u ljubav, vibraciju koja drži čitav univerzum na okupu. To je onaj prst božji koji nas usred najgroznijeg dešavanja dotakne i učini čudo. Recimo da u najvećem očaju sretnete psa lutalicu očajnijeg od vas, s instinktom da ćete mu vi dati nešto da pojede. I vi mu date! Ljubav je osmoza i ima jake sile kohezije, dok traje.

Kaže se da s godinama i snovi i želje jenjavaju. Je li zaista tako ili lijepe i zrele godine rađaju nove snove, želje, očekivanja?

– Kažu Um je prijatelj koji s vremena na vrijeme treba biti prevaren. Snovi pomažu da preživiš nezgode, da se ne prestaneš nadati, da se orijentišeš. Oni su kao kompas. Stalno pokazuju sjever, i ti ideš malo lijevo, malo desno, onda pravo, pa se zaustaviš, i pomisliš stigao sam. Kad tamo, to nije mjesto iz tvog sna, to nije osoba koju si sanjao, to nije onaj osjećaj koji ga je kao muzička tema od početka pratio. Ne znam zašto, ali često se nešto desi pred susret sa svojim realizovanim snom. Neko od nas dvoje odloži susret, razboli se, izgubi sigurnost u svoju intuiciju, u posljednji čas se odluči za neki drugi, noviji san. Postoji 1001 razlog da tvoj san ne stigne na svoj cilj, a samo jedan da mu to uspije. Da u njega vjeruješ, da mu pođeš ususret pruženih ruku, da u njega ne sumnjaš. Ali, čak i ako ga u stvarnom životu ne sretneš, blagoslovi ga, jer ti je osmislio život, promijenio tok misli nabolje i jedan dio tvog životnog puta učinio boljim.

Šta je po Vašem mišljenju najveći uspjeh u životu jednog čovjeka?

– Nemamo svi isti odnos prema uspjehu. Ne zaboravite da je “uspjeh” svaki put kad uspijete da uradite ono što ste željeli jer uspjeh broj jedan je to što živite. Svi se rađamo drugačiji. Biti uspješan ne znači po svaku cijenu biti i srećan, već biti u miru sam sa sobom. Za mene je proces saznanja jedno veliko zadovoljstvo i svako novo saznanje za mene znači uspjeh. Ne volim i ne žudim za onim uspjesima sa čijih bih visina čežnjivo ili sa grižom savjesti gledala mjesta odakle sam potekla. Mislim da svaki uspjeh, kada ga materijalizujete, ima svoju cijenu onog momenta kad u sebi pomislite – šta sam sve uradila da bih do ovoga došla? Moj uspjeh je zadovoljstvo kao stanje moje duše, izraslo iz neke harmonije mene i moje okoline za koju sam se trudila i trudim.

Možemo li se nadati da će se Vaši FB statusi koji govore o ljubavi, prijateljstvu, roditeljstvu, životu i koji su rado čitani, uskoro naći sabrani u jednu knjigu?

– Zasad se zabavljam i drago mi je ako se neko ko čita nađe u napisanom. Nikad se ne zna. Moram da se malo opustim i prepustim ovom “aggeggiu” od kompjutera, pa kud odvede moje misli, nek odvede! Uglavnom, kad bih pisala testament ovo bih prepisala: Kada umrem/Nek vam ne padne na pamet da napišete/Umrla je blaženo/Ili poslije duge patnje/Ili, još gore, sa božjom milošću/Mrtva sam samo za vašu prisutnost ovdje/Jer ono što mi znamo o tome ne mora da odgovara istini/Pustite me da se nadam!

GRACIJA 147/148 od 21.12.2018.

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...