Vasilije Pejović: Život je čaroban kao i njegove niti

Autor je predivnih fotografija i murala, strasti su mu planinarenje i pozorište, u organizaciji je Bedem Festa i Sea Dance-a, a to su samo neka od interesovanja i zanimanja talentovanog Nikšićanina, koji je jedan od osnivača portala Public Figure

Piše Marina Strugar
Foto Privatna arhiva

Jedan sam iz mora mladih ljudi koji žele da stvaraju ljepotu i žive u ljepoti i ljubavi. Rođen sam u Nikšiću, pa je uz porodično nasljeđe i to jedan od razloga što volim i znam da cijenim umjetnost. Školovanje sam završio u Podgorici. Bavio sam se profesionalno košarkom sve dok me povreda nije zaustavila. Zdravstveni sam radnik i volim fotografiju, slikarstvo, planinarenje, muziku, pisanje, borilačke sportove, a ne volim da sebe ograničavam u otkrivanju novih interesovanja. Smatram da je čovjeku neophodno u životu da se okuša na više polja, jer nikada ne znate šta vas čeka i koje znanje vam može poslužiti. U organizaciji sam Bedem Festa od njegovih početaka i ove godine slavimo jubilej deset godina ‘festivala s dušom’. Sa Rajkom Ormanom osnovao sam portal Public Figure, koji je za kratko vrijeme zauzeo svoje mjesto na medijskom nebu i utvrdio poziciju borca za kulturu”, predstavio je na početku razgovara širok spektar svojih zanimanja i interesovanja talentovani i svestrani Vasilije Pejović.

Od košarkaša do slikara murala, organizatora muzičkih festivala, zdravstvenog radnika… Kako se sve to uklapa, koja nit sve to povezuje i kako uspijevate sve da stignete?
– Sport je, posebno košarka, odigrao veliku ulogu u mom odrastanju i sada mladosti. I nije floskula kada se tvrdi da sport oblikuje ljude u zdrave osobe, pomaže da budete čovjek u pravom značenju te riječi, ojača vas za život, nauči kako proslaviti pobjedu i kako priznati poraz. Bitno je da i u sportu, kao i u životu, uvijek morate znati kako izaći iz pobjeda i poraza. Po onoj staroj, u dobru se ne ponesi, a u muci ne ponizi. Naravno, govorim o istinskim sportskim vrijednostima, mada je i ta oblast, nažalost, dio društva, takvog kakvo je, pa smo nerijetko svjedoci i ružnih dešavanja, namještanja, nepravdi, koje ne možete izbjeći ako ste ikada “zaigrali”. Zna to da zaboli i tada vam treba ogromna snaga da se savladate. Naravno, takvo nešto nikada nećete doživjeti od nekog ko je srcem u sportu. Volim košarku i srećan sam kada vidim klince kada se kasno uveče vraćaju sa treninga, “poklopljeni” umorom, dresovima i ogromnim torbama. Vrate mi se one naše slike, mada i nije to tako davno bilo, tješim se… I likovna umjetnost je moja velika ljubav koja je krenula iz osnovne škole na časovima likovnog, zahvaljujući profesoru, slikaru Savi Peroviću. Znao je Sava da nas natjera da ispunimo blok, sve dok ne kaže “e, to je ono što možeš”. Uglavnom crtam, jer za boje i platna treba para, za svoju dušu, a neke od radova, poklonim prijateljima, kada im se dopadnu. Murali su za mene bili veliki izazov, jer nijesam radio tako velike formate. Mogu reći da je to fenomenalno iskustvo i da je uvijek lijep osjećaj kada vidite da je neko fotografisao vaše djelo i objavio na društvenim mrežama. Za moj ulazak u organizaciju muzičkih festivala “krivac” je Petar Šundić, pokretač Bedem Festa, koji ima u sebi taj “virus” entuzijazma. Dovesti kvalitetne muzičare, čemu prethode mjeseci priprema, je neopisiv osjećaj. U zdravstvu i u medicinskoj školi, i pored velike želje da upišem likovnu umjetnost, našao sam se po nagovoru majke i mojih. Da imam sigurnu koru hljeba… Bila nam je krizna finansijska godina, majkina novinarska plata mala… Ili život izrežirao. Ne kajem se, to je profesija koju ne može svako da radi, barem ne onako kako bi trebalo. Morate imati strpljenja, volje, ljubavi, i koliko god vam posao nekad bio naporan, uvijek trebate znati da nekome pomažete. Zdravstvo je humana profesija i ukoliko u sebi nemate čovjeka bježite iz tog posla. Vjerujte da pacijenti to najbolje prepoznaju. Smatram da je medicinskom radniku najveća nagrada kada nekome spasi život, olakša bol ili, makar, na trenutak pacijentu uspije da skrene misli od bolničkog kreveta. Taj osjećaj se ne može opisati, to je ono što ostaje duboko urezano u vama. Ne da vam hrani sujetu, nego da podgrijava čovječnost. I sve te niti zajedno, naizgled iz različitih tkanja, lako je spojiti. Morate samo u sebi imati – ljubavi. Uvijek sam imao više interesovanja i nikada nijesam želio da se ograničim na samo jedno i da kažem to je to. Ne volim granice, ograničenja… Jednostavno mislim da čovjek može mnogo više da postigne nego što misli. Potrebna je samo volja i dobra organizovanost, i onda se sve postiže. Sve je u glavi, pa recite sebi možete i uspjećete! Ne bih mogao odvojiti koji mi je posao najdraži, jednostavno sve ima neku svoju posebnu draž i svrhu. Niti života su magične i povezuju neke stvari, za koje bi svi pomislili da su nespojive, a život znače, i stvaraju život. U životu ne znamo šta nas čeka, i šta nam je pripremljeno, zato se treba potruditi da se proživi što kvalitetnije. Život je čaroban kao i njegove niti. Ljudi su stvoreni po liku Gospodnjem, pa opravdajmo svrhu svog postojanja!
Da li ste na neki način kroz sajt Public Figure objedinili sve svoje hobije i interesovanja, strasti i profesije?
– Jesam, gledano iz mog uvjerenja da samo ljepota duše i ljubav mogu učiniti svijet bojim mjestom življenja, a Public Figure je orijentisan na kulturu i umjetnost. Trudim se da portal bude oaza za one koji vole kulturu. U budućnosti će portal još više da raste i da se razvija. Njegujemo prave vrijednosti, kvalitetne stvari. Portal je osmišljen da bude bez politike, kiča, šunda, nekih nazovi vrijednosti koje današnje društvo nažalost cijeni. Smatramo da je ljudima i previše takvih dnevnih tema, pa zato traže izlaz u nečemu drugačijem.
Izjavili ste da je Public Figure diskretan heroj u borbi za kulturu, umjetnost i prave vrijednosti. Da li je teško izvojevati pobjedu i šta u tom smislu smatrate svojom ličnom i profesionalnom pobjedom?
– Da, kao što sam već rekao, Public Figure je upravo po tome prepoznat. U današnjem društvu nije baš lako baviti se kulturom i umjetnošću jer se cijene neke druge “vrijednosti” i “moralna” načela. Vodimo se onim da će ljubav i umjetnost spasiti svijet. U nekim situacijama pobjeda se ne nazire, već naši pokušaji izgledaju kao borba sa vetrenjačama. I za sve nas se u nekom trenutuku može reći da smo “pljunuti” Don Kihot, ali treba biti istrajan i uporan, boriti se protiv kiča i šunda, jer kvalitet će uvijek isplivati. Današnje društvo uglavnom želi senzacionalizam i brz uspjeh, a to dovodi do hiperprodukcije i obara cijenu kvalitetu. Cijeni se kvantitet, sve se svodi na profit, a kultura i umjetnost doživljavaju destrukciju. Hoću da vjerujem da će kultura i umjetnost nadživjeti sve to, samo je pitanje vremena. Ne znam da li mogu reći da smo ostvarili pobjedu, ali se borimo… A i to je uspjeh. I znam da nećemo stati. Naša satisfakcija će biti ako nekog ubijedimo da pročita neku novu knjigu, ode da pogleda pozorišnu predstavu, započne “druženje” s autorima poput Vita Nikolića, Lesa Ivanovića, Iva Andrića, Dostojevskog, Prevera, Jesenjina, Majakovskog, Nerude, Selimovića i mnogih drugih. Sigurno će im oplemeniti život, kao što su i nama, samo ako ih puste u srca i dušu. I zato smo otvorili portal za sve koji stvaraju, pišu, mada bi nekada neki rukopis trebao biti dorađen, ali treba pomoći, a ne kritikovati.
U organizaciji ste Bedem Festivala od njegovog osnivanja, kažete da je to festival sa dušom?
– Da, u organizaciji sam od početaka, mnogo toga smo prošli i proživjeli za deset godina. Mnogo toga lijepog, ali i stvari koje nijesu toliko prijatne, no one se zaborave. Ne treba se osvrtati na prošlost, jednostavno bilo i prošlo. Treba se fokusirati na sadašnjost, ako mislimo dočekati i obezbijediti budućnost festivala. Bedem je uspio da opravda epitet “festivala s dušom” koji ga prati, što je zaista tako. Bedem Fest ne traje samo tri, četiri dana na tvrđavi, već živi tokom njegovog stvaranja cijelu godinu. Te drevne zidine starog grada kao da u sebi imaju neku čudnu moć, specifičnu energiju. Taj kamen kao da je živ, kao da osjeća. Petar i mi u ekipi trudimo se da se Bedem kao stari grad “poštujemo” jer nas je primio i pružio nam nevjerovatne trenutke. Bedem Fest nije tu samo kao festival, već kao i vjetar u leđa mladima. I mogu reći, glavni je krivac za osnivanje portala Public Figure, jer se tu rodila ideja Rajku Ormanu i meni. Bedem je festival koji cijeni, poštuje umjetnost i živi za umjetnost i kroz umjetnost. Ukratko, festival s dušom. Pozivamo sve da dođu od 2. do 4. avgusta na tvrđavu i sa nama proslave naš jubilej, a zauzvrat obećavamo da će biti magično i da će doživjeti tu nevjerovatnu sinergiju između izvođača i publike, koju samo Bedem ima, a o kojoj se priča.
Sea Dance je, ipak, drugačija priča. Koji su izazovi sa kojim se susrećete kroz rad na ovom festivalu?
– Sea Dance je druga priča i velika obaveza. Ipak je to Exit, velika mašinerija svjetske produkcije, sa svjetskim zvijezdama. Srećan sam što mi se pružila prilika da radim na Sea Dance-u, to je nevjerovatno iskustvo. Veoma je zanimljivo, jer ljudi iz organizacije vide i prožive mnogo više, kako lijepih tako i onih manje lijepih trenutaka, samo da bi posjetioci mogli neometano da uživaju u festivalskim večerima. Rad u organizaciji podrazumijeva, prije svega, razumijevanje i poštovanje, jer mora se znati neki red, a ako toga nema, onda sve pada u more Jadransko.
Obožavate planinarenje i fotografiju. Koliko Vam je sa umjetničke strane izazov da nam predstavite skrivene kutke i prirodne ljepote viđene i doživljene iz Vaše vizure?
– Planinarenje je jedna od mojih velikih ljubavi i, jednostavno, ko jednom planinu doživi na taj način, priroda će ga uzeti pod svoje. Ne mogu opisati taj osjećaj kada se popnete na vrh i obuzme vas neki mir, tišina, saživite se sa zvucima iz prirode. Uvijek kažem da je čovjek kao Rubikova kocka, dok je u podnožju nije to što jeste i kakav može da bude, ali kada se popenje na vrh, kada se primakne nebeskom plavetnilu, sve kockice se slože i doživi osjećaj mira i ispunjenosti, za kojim se, prije ili kasnije, mora žudjeti. Ljubav prema fotografiji došla je potpuno spontano, možda se to i krilo u meni a da nijesam ni znao. Moj djed Vladimir Papović volio je i u mladosti se bavio fotografijom, možda sam to naslijedio, ko zna. Veliki je izazov sa umjetničke strane predstaviti sve te skrivene kutke i prirodne ljepote, jer nije lako biti na litici i biti koncentrisan dok se sačeka neki trenutak koji ćete zabilježiti, ovjekovječiti i približiti ljudima. Zauzvrat priroda zna i te kako da se oduži onima koji je poštuju. Veliki broj fotografija vam se samo desi, i nije to oprema, nije to iskustvo, jednostavno priroda vam pokloni taj trenutak. Ako pratimo prirodu kao vođu, nikada nećemo zalutati. Pustite da vas priroda uzme pod svoje i uživajte! Prirodu nijesmo naslijedili od roditelja ili predaka, već smo kao na “revers” pozajmili njeno utočište, zato čuvajmo prirodu i njena bogastva, da bi i poslije nas bila tu za nova pokoljenja. Jedan od omiljenih citata koji je napisao Albert Anštajn glasi Više je savršenstva u kaplji vode, nego u bilo kojoj mašini koju je čovjek napravio. I nije teško uvidjeti da je zaista tako. Odlazak u prirodu je nešto što svi sebi moraju i mogu da priušte, da bi pobjegli bar na tren iz života današnjice. A fotografija je tu da potvrdi da je ljepota u oku posmatrača. Ta “uhvaćena” ljepota iz mog objektiva bila je izložena na sajmovima u Berlinu i Beču i radostan sam što su moje fotografije predstavljale Crnu Goru, a i Nacionalna geografija zapazila je neke od njih.
Svoju umjetničku stranu ste iskazali i kroz murale koje ste poklonili rodnom Nikšiću?
– Da, oprobao sam se i u tome, i imao sam veliku tremu kako će to izgledati i da li ću moći. Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da oslikamo fasadu zgrade, jer velika je razlika crtati na tolikoj površini, formatu i na takvoj podlozi. Murali su vid umjetnosti koji veoma cijenim i podržavam. Izraz su novog doba i cijenjeni u svijetu, što kod nas i nije slučaj. Mada, dok smo radili, ljudi su prilazili da pitaju treba li pomoć, donosili osvježenje, neki bi zastali samo da nas pozdrave i ponude svoje prostore za murale. Nije bilo lako crtati od ujutru do uveče, ali isplatilo se jer smo na neki način starim fasadama udahnuli život. Mora vam biti drago kada naiđete i vidite da neko to cijeni. To je bilo prelijepo iskustvo, koje ću rado ponoviti.

Gracija 160, 21.6.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...