Verse i note

0

Dobri Zlatane, sve ti se zlatilo

Piše: Kaja Milačić

Nisam gledala mnogo koncerata uživo. Potpuno je nelogično da to izjavi neko ko se više od pola svoga vijeka istim bavi. Neko kome je nezamisliv jedan sat bez tonova, harmonija. Ali eto, nisam zato što je moja šašava, neopravdana i sasvim glupava fobija od gužve uvijek prevladavala. Strah me sasvim blokira kada se nađem okružena mnogobrojnim ljudskim bićima. Gužve u redovima, školskom dvorištu, one u autobusima… Horor! Čudna sam ja biljčica. Nisam sebi priuštila

Booking.com

mnogo čarobnih trenutaka na koncertima omiljenih mi muzičara. I do skora nisam bila ni svjesna koliko sam ustvari propustila. Teško da bi i jedan psiholog lakše i mudrije riješio ovaj problemčić od moje zaove Milene. Mike je bila uspješna karatiskinja, sada je još uspješniji trener. Diplomirala ekonomiju u roku i nema toga što je započela a da nije okončala perfektno. Ja se Milene pomalo bojim… Šalim se, naravno! Ali kad moja Mike nešto odluči, to se mora i dogoditi. Samo je kratko pitala hoću li sa njom na koncert i bez pretjerane sentimentalnosti saopštila da se toplo obučem.

Kasno popodne. Prvi januar. Auto lagano klizi kroz tunel, Milena provjerava poruke u telefonu. Iako sam svjesna da ovuda može i žmureći da vozi, pomalo mi je krivo što ne krenusmo mojim autom. Zamalo počeh da pridikujem, ali to me kratko drži. Ipak imam beskrajno povjerenje u ovu divnu mladu ženu. Samo je mrtva trka koja od nas dvije više voli da vozi. Zato i tražim razlo

ge da nešto zvocam. Razmišljam hoćemo li naći pristojan parking. Hoćemo li kada počne koncert biti dovoljno blizu scene, a dovoljno daleko od lelujave gužve. Ni na kraj pameti mi nije da okrenem par brojeva i obezbijedim nam VIP mjesta. Ja tako ne funkcionišem. Na trgu u Budvi se već skupila prilična masa lijepog naroda. Poneka šiparica cupka uz pjesme lokalne zvjezde, mada je većina potpuno nezainteresovana za predspektakl pod reflektorima. Svi čekamo njega. Kada se konačno pojavi, prije nego nas frekvencije basa podignu koji centimetar iznad tla, dobrota i lijepa energija nas zapljusne, ka da umjesto mikrofona drži kofu iz koje sipa, sipa… Dok Gibonni pjeva, razlike među nama nestaju. U publici više nisu pripiti tinejdžeri na korak do prenalickanih gospođa. Nisu ni vožnjom premoreni japi

ji iz Splita, sudenti iz Berana, kasirke iz Beograda, advokati iz Sarajeva. Svi smo isto, a svako od nas dio nečega uzvišenog, čistog i iznenađujuće ljudskog. Nema degradiranja ličnosti, samo nadogradnja duše. Neke šmizlice pjevaju manito ubadajući tek poneki samoglasnik, silovito i krištavo naglašavaju riječ beštimje i guraju je i tamo đe je nema. Čini mi se da bi im u svakoj drugoj prilici zalijepila jednu roditeljsku jer mi kvare ugođaj. Ali ne i večeras. Nekako su mi drage i slatke. Zato mi je, dok šaljem poruku Nini, najvećem Gibonnijevom fanu u Crnoj Gori, drago što se večeras nisam osjetila važnijom personom. Da jesam, možda bismo pravile selfije iz prvih redova, sa binom u pozadini, i propustile ovaj osjećaj. Suštinu koncerta. Stvarno govorim kao neko ko nije pošteno iskusio najstariji i još neprevaziđ

en način slušanja glasne, uživo svirane muzike. Ili je Gibo to veče bio stvarno maestralan. Bilo je pomenuto u kratkoj prepisci sa Ninom, ali za fotografisanje sa čarobnjakom će biti prilike. A i ne mora. Nekako mi je dovoljno što samo postoji takav kakav je. Dvije decenije me grije toplinom riječi i širinom duše kroz pjesme ljubavlju stvarane. Kada sam poslije 48 sati teških muka donijela na svijet Marka, uz prvi plač moga prvijenca kao intro, Svi moji punti je počela da svira u glavi! Ka da mi je neko stavio slušalice, svaki ton sam čula jasno! Vjerovatno sam bila na ivici razuma, jer je džuboks u mojoj glavi prije toga desetak sati vrtio jednu pjesmu italijanskog čuda Đorđe Todrani. I začudo, nije mi se smučila. Ali Punti… Safirno plavo nebo tog je jutra nosilo oblačiće svih nijansi crvene i purpurne. Kao kakvo orde

nje, tu i tamo se šepurio poneki luft balon. Marko, greotica ljubičast, ali sladak kao beba iz crtaća. A u mojoj glavi Gibonnijevi Punti… Opet odlutah!

Poslije više od dva sata iskrenog muziciranja i još iskrenijeg pjevanja, mene su junački boljela promrzla stopala, fiskalo me oko kičme sa svih strana. Iskreno. Tu sam neđe i uskočila u svakodnevni rebus sredovječne persone Jesam li, zaboga, danas popila lijekove za pritisak? A gospodin, mlađi od mene samo par mjeseci, još uvijek je sipao onu dobru energiju. Istinit, pravi. Skroman i zahvalan, kako i dolikuje velikima.

Šetnja do parkinga mi se isprva učinila kao nemoguća misija. Čak sam kovala kukavički plan zvanja taksija. Nisam ni primijetila da hodamo kroz rijeku svijeta, da me je bol u kičmi popustio, a stopala nešto laganije grabe naprijed. Kroz nekim čudom raščišćene puteve mojih misli, jasno vidjeh trenutak kada sam pred polazak popila svoju terapiju za visoki pritisak. Kao da sam dva

sata plivala ili se grudvala, a imam upola manje godina. Kao da sam meditirala negdje u prelijepim planinama Kine. Da, upravo je takav osjećaj. Misli i loše i dobre se rasprše kao paperjasti oblaci, a ti ostaneš prisutan sada i ovdje. Postaješ dio ljepote i ne razmišljaš, samo postojiš. Najbolje od svega je što osjećaj traje i nekoliko dana poslije. Pa ja stvarno ne znam ima li bolje ljekovite terapije i za tijelo i za dušu! Gibonni tri puta na dan, namćorima i starijima od 30 jača doza i obavezan odlazak na koncert makar jednom mjesečno. Ne pretjerujem, časna riječ! Živimo u vremenu sasvim poremećenih vrijednosti. Kada je sprdnja na račun onih koji ćute obavezan aksesoar onih drugih, koji se osjećaju i deklarišu kao osobe od važnosti. Kada se sitne duše osjećaju velikim jedino kada grabeći materijalno ugroz

e druge. Živimo u vremenu kada uzori postaju oni koji bi u normalnom društvu bili ne ispod margine, nego iza rešetaka. U vremenu kada su zaista samo rijetki odabrani da svojom umjetnošću opstanu u beštimju, da bi širili ljubav i dobrotu kroz verse i note. To su nacionalna blaga ljudske vrste. Dobri Zlatane, sve ti se zlatilo!

 

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...