Vumbologija

Onog trenutka kada se rodi, dijete više nije moje! Presijecanjem pupčane vrpce ono postaje svoje. I tačka. Što su stariji, igra je komplikovanija, a pravila drugačija

Piše Kaja Milačić

Razgovor od prije nekoliko godina: Marko, spremaj se za školu, šta radiš dijete?Evo mama, vumbao sam nešto ovuda. Šta si radio?! Vumbao! Šta ti je to? Ma znaš ono: Ja vumbam, ti vumbaš, on vumba, mi vumbamo, vi vumbate, oni vumbaju… Vumbologija! Kako ne znaš? Pa to se uči u prvom razredu!
Gledao me sasvim ozbiljno, ali mi nije promakla šeretska iskra u njegovom oku. I prije nego što sam bila u stanju da bilo šta izgovorim, moja djeca su prsnula u smijeh likujući jer su me još jednom ostavili bez teksta! Vumbologija je inače nepostojeća i ničemu služeća tvorevina morske zvijezde Patrika, Sunđer Bobovog najboljeg druga. Naravno, ni na kraj pameti mi nije bio skockani i nemojte me pitati šta mi je sve prošlo kroz glavu dok mi ova misteriozna nauka nije objašnjena… Kako odrastaju, sve je više skrivenih i uglavnom šašavih mjesta u njihovim glavama, mjesta na kojima je za tate i mame potrebna specijalna propusnica. Odmah da se razumijemo, ko je protiv ove ideje, neka se sjeti svog puberteta! Da mi smo baš, ali baš svaku svoju misao raportirali roditeljima, sa pečatom i potpisom, kako da ne!
Koliko zaista poznajemo svoju djecu? Na šta su alergični, koje su bolesti preležali, šta vole, a šta ne vole da jedu. Koje igrice vole da igraju, koje društvene mreže posjećuju, ko su im najbolji drugovi i drugarice, koji im predmeti u školi idu bolje, a koji malo lošije. Znamo i koju muziku vole, koje filmove. Šta čitaju sa uživanjem, a šta na silu. Znamo ko su im uzori i uglavnom stižemo da ispratimo gotovo svakodnevne drastične promjene u šta ću biti kada porastem statusu. Dok su još jako maleni i Sunđer Bob im je junak svakog dana, lako je. Prvom pojavom neprijatnog mirisa znoja i zamišljenim pogledima, stvar postaje ozbiljnija. Oni postaju mali ljudi. A male ljude valja pravilno usmjeriti. Nikada nisam imala potrebu da budem Veliki Brat sopstvenoj djeci. Da budem obaviještena o svakom njihovom pokretu i mislima, i peglam im htijenja i smijenja prema sopstvenom nahođenju. Nisam ni od onih ambicioznih roditelja koji svoju djecu primoravaju na sportove, muziku i ostalo. Vjerovatno sam jedina iz muzičke branše čija djeca ne pohađaju muzičke škole. Oni to ne žele, a ja zaista nemam potrebu da ostvarujem sopstvene ambicije preko potomstva. Promijenismo nekoliko sportova, privatnih časova gitare, školica glume i još se ne pronađosmo. Naše je da im pokažemo čega sve ima, a izbor je, ipak, samo njihov.
Moji su roditelji bili zagriženi pobornici ideje kako je neophodno djeci uvaliti bilion vanškolskih aktivnosti kako ne bi dane provodili skitajući. Dobra stvar je bila što su nam dopustili da sami biramo čime ćemo ispuniti vrijeme. Išli smo u školu glume, na klizanje, hor i čitali kao maniti. Biblioteke, kao osnovni i neiscrpni izvor znanja i zabave, nisu nam bile onlajn, nego si morao da špartaš do njih, suočiš se sa namrgođenom bibliotekarkom koja je ljuća od Kerbera branila prijevremeni ulazak u prostoriju sa knjigama za odrasle! A onda, kad ona ocijeni da ti je vrijeme, iz tog dobro čuvanog trezora donosila jednu po jednu. Divni i davni dvadeseti vijek! Doduše, imali smo mnogo blijedunjavih drugara koji su po tri godine zvučali kao da dave mačku gudeći po violinama, koje su mrzili iz dubine srca. Imali smo i agresivne komšijske derane koji su trenirali karate, a voljeli fudbal. Kao i tada, i sada roditelji griješe. Jer je svako dijete osoba za sebe. Neponovljiva. Zato su mi vodiči kroz roditeljstvo i bilo kakav vid uopštenog savjetovanja kako podizati djecu smješniji od Sunđer Bob crtaća. Onog trenutka kada se rodi, dijete više nije moje! Presijecanjem pupčane vrpce ono postaje svoje. I tačka.
Ljubav se podrazumijeva, iako je malenima beskrajno važno iznova i iznova potvrđivati da se tu stvari ne mijenjaju, čak i kada smo ljuti. Njima je naša ljubav najvažnija vakcina. Povjerenje se gradi od presijecanja one pupčane vrpce. I ja vjerujem svojoj djeci. Jer i oni vjeruju meni. Nikada nisam slagala ni jedno! Sjećam se, Marko je imao nećejed fazu i jedna je rođaka pokušala da ga ubijedi da počisti tanjir riječima: Hajde, smakni to, pa ćemo napolje! Planula sam brže od hepo kockice. Napolju je pljuštalo kao da će potop, a ista je samo tren ranije izjavila kako po ovom vremenu ne bi pošla ni po lijek. Dakle, ona laže moje dijete! Ja to nikada nisam radila. Ako ne pojedeš sad, to isto te čeka za večeru, pa ti vidi što ćeš. Nikada nisam imala potrebu da iscrpno objašnjavam zašto nam je u tom trenutku ta i ta igračka preskupa. Jednostavno, sada nemamo novca za to i gotovo. Povremeno provjerim njihove profile na društvenim mrežama i vidim da su me poslušali. Nema nepoznatih likova, profili zaštićeni. Koliko god ovi primjeri zvučali trivijalno, tako se počinje. Koliko god da se čine mali, dovoljno su veliki da razumiju razumne odgovore. Ucjene i sitne laži svakome se prije ili kasnije obiju o glavu. Još gore kada su u pitanju oni za koje želimo da budu bolji ljudi od nas!
Prijateljica moje kume, inače psiholog, vidjela je u gradu kako krajnje nepristojno obučena sedamnaestogodišnjakinja ulazi u crni džip zatamnjenih stakala. Očigledno, vozač joj nije tata, a mogao bi biti! Na pitanje šta bi joj rekla da je u pitanju njena ćerka, odgovorila je jednostavno – ništa. Ništa, zato što sam žmurila i dozvolila da dođe do ovoga. Šta bih joj sad mogla reći?
Ima jedna nemjerljiva razlika u vaspitavanju. Onom kako smo mi bili vaspitavani i ovom kako vaspitavamo sopstveni okot. Strahopoštovanje. Gdje je to nestalo, zaboga? Ono, kad te majka pogleda, a ti se pretvoriš u miša, ma buvicu i samo trepćeš jer znaš đe si zabrljao i znaš šta ti sljeduje. Znam, pretvorilo se u Vumbologiju! Pa dobro, meni ne smeta. Što su stariji, igra je komplikovanija, a pravila drugačija. Ali, ako nemam vremena da malo vumbam okolo sa svojom djecom i tako saznam kud im misli lete, pa im onako sasvim neprimjetno i na kvarno skrenem tok, onda sam izvumbala za vazda.

Gracija br. 86, 19.08.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...