Žana Kaganovskaja: Gdje je bila nesreća, doći će i sreća

Ovdje svaki pas i svaka mačka imaju ime, hranu, vodu, mjesto za spavanje i beskrajnu ljubav. Iako azil NVO Spasi me doživljavaju kao dom, mnogi njegovi stanovnici su odavde pošli na razne strane svijeta

Piše Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković

Vijugavim puteljkom, kroz živopisno Novo Selo, između Podgorice i Danilovgrada, ekipa Gracije stigla je do roza okrečene kuće. Idiličnu tišinu narušio je jedino čupavi komšijski pas i zapitasmo se jesmo li zaista pronašli azil za pse i mačke. Iz dvorišta nam mahnu mlada žena i otvori kapiju. “Mama radi, sad će ona, izvolite!” Polina nas je, sa sinčićem u naručju, povela kroz prostrano imanje do azila. Tek kada smo se približile, začule smo lavež. “Oni tako uvijek pozdravljaju kada neko dolazi!”, reče Žana. Toplog, gotovo dječije iskrenog i ljubaznog lica, u radnom izdanju sa gumenim rukavicama, izvinjavala se što nas nije dočekala dotjerana. Ali, mi smo samo vidjeli jednu jaku, divnu, nesebičnu i skromnu ženu, koja poznaje narav svakog stvora kojem je pružila dom, dala ime i stekla njegovo povjerenje.

Prvi dio azila predviđen je za četvoronožna stvorenja kojima je potrebna dodatna njega. Prostrano dvorište, sa bazenom specijalno napravljenim za njih i jednom zgradicom čija je svaka prostorija uredna i puna malenih, napaćenih duša. Počeli su da nam prilaze kao djeca, donosili loptice, igračke, pokušavali da se maze. Božena, žuta, premršava keruša amputirane noge, pozira za fotografije kao holivudska diva. Kona, podebela labradorka uspješno izlječena od lajšmanije, pokušava da mi gurne lopticu u ruku. Pegi je vesela kao štene, iako nema obje zadnje noge. Podigla je mnoge napuštene šteniće i mačiće. Pegi je dojilja, mama. Heroj. Džimi je mješanac retrivera i, dok su drugi skakutali radosno, izabrao je drugačiju tehniku zavođenja. Naslonio mi se na nogu i uputio pogled koji mi je nedvosmisleno govorio “tvoj sam, vodi me kući”.
Dalje u dvorištima za zdrave pse su povelike družine koje nas pozdravljaju sa istom radošću i entuzijazmom. Dio za mačke nalikuje na maleni harem, a one se tako i ponašaju. Uživaju! Osim Madone, koja izgleda ima neodoljivu potrebu da skita. Ono što nedostaje je neprijatni vonj koji obično prati ovakva mjesta. Psi su uredni, čisti i nigdje nema izmeta, osim u žutim kesama. Ovdje svaki pas i svaka mačka imaju ime, hranu, vodu, mjesto za spavanje i beskrajnu ljubav. Iako azil doživljavaju kao dom, mnogi su odavde pošli na razne strane svijeta. Rusija, Njemačka, Finska, samo su neke od zemalja čiji su današnji stanovnici krenuli iz azila NVO Spasi me.
Ko je Žana Kaganovskaja, žena koja im je sve ovo omogućila, i kako je počela ova crnogorska priča?
“Došla sam 2009. u Crnu Goru kao turista, na ljetovanje. Iznajmila sam kuću u Zagrađju i oni kao da su sami počeli da dolaze, psi, mačke, kornjače, jež! Skupljala sam ih, ne razmišljajući mnogo. I svako je od nečega bio bolestan. Pas sa slomljenom šapicom, mačka bez oka… Imam puno fotografija iz tog vremena. I sljedeće godine sam ponovo došla. Polina je još bila u školi, a ja sam se zaljubila u ovu zemlju. Rekla sam joj da može da bira. Ili da nastavi da živi u Moskvi, ili da živimo ovdje zajedno. Polina nije mnogo razmišljala. I ona voli Crnu Goru, ovdje je upisala i završila fakultet i udala se. Od prodaje stana u Moskvi smo kupile ovo imanje i izgradile azil. Tačnije, moj zet je gradio. Azil održavamo nas troje, sami. Nema tu radnog vremena, potrebni smo im 24 sata dnevno”, počinje svoju priču Žana.

Radili ste na veterinarskim klinikama i u Moskvi i kod nas. Jeste li studirali veterinu?
– Ne, ali me je ljubav prema životinjama povela ovim putem. Volontirala sam i radila administrativne poslove na veterinarskim klinikama i stigla do visokih upravnih funkcija, ali znam sve što jedan veterinarski tehničar treba da zna. Ljekovi, previjanje, sve. Volontiram kadgod imam vremena. Hirurške zahvate ne radim, ali su mi česti gosti i veterinari iz Rusije koji mi priskaču u pomoć kada je potrebno. Godinama već sarađujem sa klinikom K9, eto i njihov logo nam je na kapiji. Divni su i nesebični.
Pomoć vam stiže i sa drugih strana?
– Osnovala sam NVO Spasi me kada sam shvatila da je to jedan od preduslova za dobijanje projekata koji su finansirani od strane države. Samo uz pomoć tih projekata mogu poboljšati uslove za životinje našeg azila. Novcem koji smo dobili kao NVO od projekta Ministarstva poljoprivrede prošle godine smo izgradili još jedan dio azila, proširili kapacitete, sproveli struju, vodu… Hranu i ljekove uvijek kupujemo od sredstava prikupljenih putem društvenih mreža i ljudi koji posjete naše sklonište. Željela bih pomenuti i Stratus, firmu sa kojom sarađujemo, od koje kupujemo velike količine hrane. Često nam daju popuste, dovoze hranu jednom sedmično i već nekoliko puta su i donirali hranu. Preko društvenih mreža smo povezani sa mnogim ljudima dobre volje. Plaćaju veterinarske usluge, daju za hranu. I Rusi i Crnogorci, cijela Evropa. Svi smo u ovome kao jedna porodica. Država je ozbiljno shvatila problem napuštenih pasa i već je druga godina kako se odvajaju sredstva projektima ozbiljnih NVO. Ove su godine volonteri iz Amerike organizovali besplatne sterilizacije i kastracije pasa i mačaka na primorju. Trenutno je naša najveća želja da izgradimo veterinarski kabinet za potrebe našeg skloništa, gdje bismo mogli primati veterinare sa klinika koji bi ovdje obavljali intervencije. Psi i mačke bi tu boravili dok se ne oporave, a imali bi šansu da nađu porodice koje će ih usvojiti. Program steriliši i pusti za mene ne postoji. Svako od njih mora imati priliku da svoj kratki vijek proživi okružen ljudima koji ga vole. Jer ako ih samo pustimo kastrirane i sterilisane, obilježene minđušom, nismo im mnogo dobra učinili. Opet ih može udariti auto, mogu se razboljeti jer nisu na vrijeme vakcinisani. U Turskoj imaju takav program koji odlično funkcioniše već nekoliko godina. Kod nas su takvi psi nažalost gladni, jer su neki nesavjesni ljudi već slomili hranilice koje su postavile druge NVO.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 167, 27.9.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...