Zašto djeca vole bajke

Da li u doba elektronskih igara i zastrašujućih čudovišta ima uopšte mjesta za Crvenkapicu, Pepeljugu, Pinokija, dvorce, princeze i čarobne štapiće?

Pričanje priča je važan zadatak koji mame i tate treba da obavljaju pažljivo i sa strpljenjem. Intimnost koja nastaje tokom priče između roditelja i djeteta, pomiješana sa sadržajem priče i radoznalošću djeteta, služe mu da razumije život. Oko druge godine života dijete počinje samo da priča priče tokom igre, crtanja, listanja slikovnice, često govori s izmišljenim likovima. Te priče se uvijek odnose na događaje koje je preživjelo, na njegova svakodnevna iskustva. Na taj način ponovo preživljava neke trenutke da bi mogao bolje da ih razumije. Bajke nikada ne stare, ne treba ih ni moderniziovati jer su sadržaji klasične priče bliži unutrašnjem svijetu djeteta. Bajke koriste simbolične figure poput prinčeva i princeza, divova i vještica da bi ispričali borbu između dobra i zla. Dijete nesvjesno naslućuje da su te priče nerealne, da se ono što pričaju ne događa u stvarnosti. Djeca jako vole priče koje sadržavaju magiju jer ona savršeno odgovara njihovoj specifičnoj psihologiji. Za malo dijete svijest o stvarnim događajima sastoji se samo u minimalnom dijelu od iskustva, a u velikoj mjeri od mašte. To objašnjava zašto su roditelji u njegovim očima svemoćne osobe koje mogu da predvide dešavanja. Djetetu trebaju magične bajke jer često pripisuje magične osobine onome što ne može objasniti. Ivica i Marica sami u šumi, zli vuk je pojeo baku i Crvenkapicu – mnogi roditelji misle da neke bajke straše djecu pa ih izbjegavaju, mada i takve priče imaju važnu ulogu za rast djeteta. Dijete svakodnevno proživljava osjećaj napuštenosti i straha, osjeća se izgubljeno kada roditelj samo nekoliko minuta na njega ne obraća pažnju. Izbjegavanjem priča sa zvjerima, zmajevima i zločestim vukovima dijete ostaje nezaštićeno od svojih najgorih tjeskoba. Nepričanje o nekim temama ne štiti djecu nego može pogoršati njegovu tjeskobu. Za dijete su opasni oni strahovi koje ne može da izrazi, a putem priče ih razumije i suočava se sa njima. I kada se u bajkama dešavaju okrutni i strašni prizori, dobro pobjeđuje zlo i kraj je uvijek srećan. Priča pokazuje da se teškoće mogu savladati i da za sve postoji rješenje. Često dijete svakog dana traži da mu se čita ista priča bez ikakvih promjena, a naljuti se ako ispustimo ili dodamo neku riječ. Stručnjaci kažu da treba udovoljiti njegovoj potrebi jer ponavljanjem uspijeva predvidjeti šta će se dogoditi i to mu daje važan osjećaj sigurnosti. Tražiće drugu priču kada bude spremno za nova saznanja uz pomoć nove priče. Djetetovu radoznalost uvijek treba podsticati i zadovoljiti, tako će produbiti i obogatiti svoja saznanja koja se prvih godina zasnivaju na maminim i tatinim podukama. U tom osjetljivom zadatku bajke mogu pomoći roditeljima i zato je potrebno obratiti maksimalnu pažnju na pitanja koja dijete postavlja.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...