Zvijezda iznad atrijuma

Neka se djeca rode da odrastu i budu veliki ljudi. Neka sa nama ostanu tek trenutak, a učine više nego što bi neki za čitav život...

Piše Kaja Milačić

Nekoliko stabala mlade lipe štrči iz kvadrata neizbetonirane zemlje. Lišće je zeleno, ali jadno i omlitavjelo od sparine. Prostrano dvorište kapelice na seoskom groblju je nijemo. Ni vjetar, ni lavež zalutalog psa, ni cvrkut ptica. Ništa se ne čuje. Prigušeni i spori koraci povremeno uzemire tišinu. Rijeka ljudi prolazi pored odra. Neki odmah malo žurnijim korakom odlaze, tiše nego što su došli, a neki ostaju zauzevši mjesto na klupicama u pokrivenom dijelu. Tiho pozdrave prisutne, razmijene šapatom nekoliko rečenica obojenih tugom i nevjericom, uzdahnu isprekidano i zaćute. I svi smo nekako sada i ovdje. A nije dobro. Iz unutrašnjosti kapele se povremeno čuje cviljenje. Ni plač, ni naricanje. Cviljenje. I čini se kako bih lakše podnijela ona druga dva. Ona težina koju sam osjetila u grudima kada sam čula ovu nemilu vijest, sada je postala nesnosna.

Matija je imao oko četiri godine kada sam ga prvi put vidjela. Previsok i pomalo ozbiljan za svoje godine, nosio je u očima ljubav i nježnost činilo se dovoljnu da zaustavi svako zlo. Način na koji se igrao sa napuštenim štenetom rastopio bi i najzaleđenija srca, pa ipak je po svemu ostalom bio pravi mali dječak. Mangup mali. Radovao se polasku u školu i uživao u posljednjim danima čistog i ničim opterećenog djetinjstva. Nisam propuštala priliku da, kada ga sretnem u atrijumu naše zgrade, izljubim medene obraščiće i prelijepo, visoko čelo. Jednostavno je bio dijete koje ste morali da zavolite. Odmah i bez rezerve. Jednom sam ga pričuvala na par sati i konačno shvatila šta znači kada u kući imate “neosjetno” dijete. Poslušan, tih i miran. Nešto sam bila spremila za jelo, a on je iz džepa izvadio kutijicu bombona i zamolio da mu te paljive bombone pričuvam za poslije. Zajedno smo ih ćušnuli na policu iza tanjira i još uvijek su tamo. Zaboravio ih. Matija je volio svoju najbolju drugaricu. Istih godina, jednake visine, a potpuno različitih fizionomija, bili su kao djeca sa reklame. Volio je iznad svega i svog mlađeg brata. I jedva čekao da malac dovoljno poraste, pa da zajedno izlaze napolje. Teško je naslikati tu količinu sreće i ponosa kada ga pitate za brata. Teško je…

Ne znam ko mu je poklonio masku za ronjenje, ali sam sigurna da joj se, kao i svakom najsitnijem poklonu ili pažnji, obradovao onako kako je jedino umio. Svim srcem i cijelom dušom. Brčkao se sa ostalom djecom u plićaku jezera, a onda ga je talas koji je napravio neki gliser povukao u dubinu. Zbog te maske, djeca su mislila da roni. A on se borio koliko je mogao. Kasnije su u bolnici uspjeli da ga reanimiraju, ali voda je već suviše izmučila Matijino tijelo. Nije preživio. Matija je imao šest godina kada je umro.

Ne dozvoljavam da me uvuku u teološke diskusije na temu postojanja ili nepostojanja Boga i kako je ovako nešto dozvolio. Ako i postoji, bio je očigledan u Matijinim očima. Da, to je jedino mjesto gdje je moguće vidjeti Boga. U očima djeteta. I to je jedini kojem valja služiti. Tražiti krivca ili odgovornog za ovu preranu i tragičnu smrt, nema naročitog smisla. Dogodilo se i pored pažnje i ljubavi kojom je bio okružen.

Atrijum naše zgrade redovno zuji kao osinjak. Igraju se loptom, voze trotinete, biciklice. Crtaju školice, ili šaraju kredama po betonu. Šetaju svoje ili hrane pse lutalice koje odnekud redovno dovlače. Stariji paze na mlađe i nije naročito važno ko je kome brat ili sestrica. Ponekad naprave i poneku glupost, ali sve je to dio odrastanja. Nije rijetko da se vriska preseli na spoljni dio zgrade, ali uvijek ih neko opomene da se vrate tamo gdje su sigurniji. Atrijum je nekoliko dana bio prazan. Ni jedan mališan nije izašao da se igra, jer Matija nije tamo.

U polumraku kapelice susrećem pogled Matijine mame. Mila moja, ovo mora da je neki strašni san iz kojeg samo što se nismo probudile. Maleni bijeli kovčeg skoro zatrpan bijelim cvijećem. Pored njega, fotografija. One oči, čelo, obraščići. Ljubim fotografiju kao što sam nekada ljubila Matiju. Baba viška. Tako smo se uvijek šalili. Nisam mu bila prava baba, al’ dobro dođe još jedna. Viška. Širim ruke nemoćna da pojmim, nesposobna da prihvatim. Grlim mladu, uplakanu i neutješnu ženu. Pokušavam da je ohrabrim makar malo, a znam da nam je objema samo teže od mojih riječi. Budi jaka zbog djece, moraš! On je sada zvijezda, najdivnija i najsjajnija. A ona mi, sa istim onim izrazom lica kakav je Matija imao, kaže: On je sada najljepši anđeo. I još uvijek ja, tvrdoglavi ateista, vjerujem u jednog anđela. I vjerujem da bdije nad svojim drugarima. Sija iznad našeg dvorišta i raduje se.

Neka se djeca rode da odrastu i budu veliki ljudi. Neka sa nama ostanu tek trenutak, a učine više nego što bi neki za čitav život. Matija je bio beskrajna dobrota i bezuslovna ljubav. I mnoge je promijenio svojom čistom dušom. Strah me je kada postavljam tanjire za ručak da zavirim iza. Bojim se da ću kada vidim kutiju onih paljivih bombona izgubiti bitku sa besmislom kakva je smrt jednog djeteta. Ali, hoću da ga pamtim. Obraščiće, miris karamel bombona iz kose i te oči iz kojih vas voli sva ljubav kosmosa.

GRACIJA 162/19. jul

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...