Jutarnja praksa za većinu ljudi može da bude vrlo zahtjevna, prije svega na fizičkom nivou. Poslije provedenih sedam do osam sati spavanja tijelo se na fizičkom nivou još nalazi u stanju „razbuđivanja“. Jednostavan pokazatelj ove tvrdnje predstavlja sam ulazak u položaj štipaljke. Dosta ljudi koji bez većih problema ulaze u ovaj položaj imaju poteškoća sa ulaskom u štipaljku kada je riječ o jutarnjoj praksi. S druge strane, na spiritualnom nivou jutarnja praksa može da bude daleko dublja od praktikovanja tokom ostatka dana. Razlog: naše spiritualno tijelo je još uvek prisutno, delta stanje svijesti nije u potpunosti predalo kontrolu beta stanju. Što su energetski centri usklađeniji (čakre bi trebale da budu iste veličine, čistoće i brzine), to će osoba koja praktikuje jogu biti dublje povezana sa svojim spiritualnim bićem.
Međutim, sve je relativno. Neki ljudi ostvaruju dublju fizičku i spiritualnu praksu uveče. S druge strane, određene osobe su fizički “sporije“ uveče, dok su duhovno “življe“. Sve je individualno, najbolji odgovor na ovo pitanje jeste da eksperimentišete. Ne samo po pitanju doba dana tokom koga praktikujete jogu, već i po pitanju stilova joge. Lično moja praksa nije uvijek ista. Ponekad svoju praksu imam ujutro, ponekad uveče. Zavisi od osećaja koji imam unutar svog bića tog dana. Shodno tome, moja praksa se kreće od hata joge, preko vinjase, jin joge, joga sekvenci. Ponekad praktikujem samo određene tehnike disanja i koncentracije. Vrlo često i takozvane mikro kretnje umiju da budu sasvim dovoljne.
Kada je riječ o odgovoru na pitanje:“Koliko često i koliko vremenski treba da traje joga praksa?“, opet odgovor nije univerzalan. Pojedinim osobama i dvadeset minuta svaki dan je sasvim dovoljno, na svim nivoima. Tu je vrlo bitno da praktikant ne forsira svoje tijelo. Ne smije da postoji nikakvo upoređivanje sa drugima, suština joge nije ko može da izvede na oko bolju asanu. Upravo iz tog razloga za osobe koje se prvi put susreću sa jogom hata joga predstavlja odličnu “ulaznicu“. Odatle sve kreće, počev od osnovnih tehnika disanja, koncentracije, preko osnovnih mikro kretnji, koje lagano uvode praktikanta u same asane, vremenom i u druge stilove joge. Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi koji nisu imali nikakav dodir sa jogom krenu sa zahtjevnijim stilovima i to dovede do povreda na fizičkom nivou. Ne žurite.
Za sve ove godine koliko držim joga praksu nailazio sam na osobe koje jednostavno žele sve da savladaju odmah. To je samo pokazatelj koliko su ih savremeni sistemi društva pogrešno “programirali“. Njihova prećutna mantra jeste: “Želim sve sada, želim sve odmah.“ Nema ničeg loše u želji za znanjem, međutim sve u svoje vrijeme. Strpljenje, praksa, i sve će doći na svoje.
Postoji takozvana teorija 10.000 sati koju je iznio američki psiholog Anders Erikson. Ta teorija glasi da osoba koja želi da dostigne zavidan stepen umijeća u određenoj oblasti mora da investira najmanje 10.000 sati baveći se istom. Tokom tih 10.000 sati biće dosta neuspjeha, grešaka, međutim to je sve proces sazrijevanja. Proces koji se ne može mimoići, proces koji iziskuje vrijeme, strpljenje, odricanje, i konstantno učenje. Naravno ni posle 10.000 sati neće sve osobe biti na istom nivou, ali iskustvo koje su stekle tokom tog procesa sazrijevanja ne može da se stekne instant. Pogotovo ne u jogi.
Lično sam sve do prošle godine vodio evidenciju koliko sam sati uložio u prenošenje što se znanja joge tiče drugim ljudima. Više je ne vodim, iz prostog razloga zato što sam spoznao da meni lično brojevi ništa više ne predstavljaju, kako vezano za samu jogu tako i u ostalim sferama života. Iskreno, taj momenat vođenja evidencije i analitike sam prenio iz prethodnog sistema (poslovnog) u kome sam se nalazio. Sada moja lična praksa može da traje i svega deset minuta, dok s druge strane može da se oduži i na dva sata. U svakom slučaju moje tijelo ima daleko veću korist i od tih deset minuta nasuprot osoba koje tek kreću sa svojom praksom. Za njih tih deset minuta u većini slučajeva ne bi značilo ništa. Zašto? Zato što tijelo većine ljudi koji se nalaze na početku svoje prakse je previše kruto, kukovi nisu otvoreni, mišići su stegnuti, tetive neistegnute…
Osoba koja želi da se okrene jogi slobodno može da istražuje u samom početku. Kako same stilove, tako i učitelje. Naravno, u jednom trenutku kada osjeti da želi posvećenu praksu bilo bi dobro da se okrene jednom sistemu i jednom učitelju koji mu odgovara. Na taj način se uspostavlja takozvano “pametno vježbanje“. Ovaj sistem omogućava povratnu informaciju od strane stručne osobe, koja može da primijeti greške, i da ih ispravi. Nisu toliko bitni samo sati prakse, bitniji su koncentracija i povratna informacija.
Za kraj mogu slobodno da kažem da shodno kompleksnosti i dubini koju joga sadrži, ja je i dalje učim, svaki dan, kako kroz svoju ličnu praksu, tako isto i kroz svoje vježbače. Siguran sam u činjenicu da će taj proces da traje čitav moj život i radostan sam zbog toga.
Namaste.
Autor Uroš Martinović
