Piše Kaja Milačić
Ne znam kako zovu ove nove televizične bilborde. Na jednom od tih televizora, vraćajući se iz škole, vidjeli smo reklamu za 50 nijansi koječega. Marko i Andrija su se pravili da ne primjećuju, a znam da znaju o čemu se radi. Nešto su se došaptavali i kikotali. Lena je postavila šašavo pitanje u vezi eventualne zaštite bilborda od kiše. Kasnije, dalje od ušiju dvojice ugursuza, pitala je koliko djelova ima ovaj film i da li bi i kada mogla da ga pogleda. Ili da pročita knjigu, svejedno. Ne znam šta bih vam rekla. Nisam znala ni njoj šta da kažem, a da ne zazvučim ka babaroga. Nadam se da će dok dođe red na ovakvu literaturu ili filmove, a jednom mora i to imati u rukama, biti upoznata sa čitavim spektrom radosti, ljubavi, dobrih i zdravih emocija koje su neki ljudi stavljali na papir ili celuloidne trake bez prevelike potrebe da ih debelo naplate. Ne sumnjam da je film skup u vizuelnom smislu, ne sumnjam da je i ovaj put obogaćen sjajnom muzikom. Nekako mi je mila spoznaja, a slobodno me ispravite ako imam netačnu informaciju, da ni ovaj dio neće biti favorit u trci za najprestižnije filmske nagrade. Pa ne zaslužuje ih! Đe huči, plitko je. Dok ne odhuči i ovaj treći dio, dajem vam na uvid osvrt na prvi dio trilogije. Napisala sam ga nakon svađe sa drugaricom. Tako popularna navika da umanjujemo prave vrijednosti, a u nebesa dižemo kojekakvo smeće me ponekad sasvim izludi. Nemam ništa protiv postojanja takozvane treš literature i kinematografije, ali red je da se zna gdje šta pripada!
Pročitala sam u svome kratkome vijeku mnogo, možda i previše knjiga. Koliko se listova ispunjenih uzbudljivim sadržajima lijepilo za moje prste, toliko su moje oči viđele gluposti i nepotrebnog trošenja papira i štamparske boje. Ja sam namćor, i kao takva, ako sam dala novac za knjigu, ima da je pročitam kakvim god me stilom i sklopom rečenice sačekala u prologu. Jeste da sam prije koju godinu žalila devet litara benzina koje sam za iste pare mogla kupiti, al’ hajde, neko je uložio trud i sve svoje znanje čak i u baljezganja, valja to ispoštovati, te stigoh s mukom u želucu i do posljednjih redova.
Ono što me oduševljava je kako pored nepresušnih rijeka potpuno beskorisnih priručnika samopomoći (postanite bogati, slavni, brzo čitajte, brzo učite itd), svjetsku slavu dostižu romani koji ne spadaju u sferu fantastike, ali pričaju manje životne i moguće priča nego sage Frenka Herberta! Baška što isti oskudijevaju u rječitosti, pa pažljivijem čitaocu ne promakne kako se u svakom poglavlju bjesomučno ponavljaju izvjesne pametne riječi. Jedna se razigrana balkanska spisateljica odlučila da riječi kao što su sa indignacijom i rezignirano ponovi makar dva puta na svakoj stranici. Čak ih je prikačila i sirotome paoru! Načitan paor, nema šta.
Besprijekorno, sveprožimajuće i ostale atraktivne kovanice kopirane su nebrojeno puta u knjizi koja je za kratko vrijeme stekla svjetsku slavu i po kojoj je snimljen film koji gospoje širom svijeta gledaju kikoćući se u mraku bioskopa. Ok, možda za manjkav fond riječi u ovom slučaju možemo optužiti i nedužnog prevodioca, ali nije stvar samo u tome. Film se uveliko prikazuje, a ja knjigu nisam imala u rukama. To kod mene tako ne ide, pa čitavu trilogiju skidoh s interneta i provedoh nekoliko sati čitajući prvi dio.
Ona je mlada, neiskusna, netaknuta. Potiče iz porodice s omanjim problemom (nakon očeve smrti mama se tri puta udavala), no voljena je i lijepo vaspitana djevojka. Stekla je zavidno obrazovanje, ali nema dovoljno samopouzdanja. Šminka se štipkajući obraze, ka junakinje klasične britanske književnosti (koja joj je pasija). Vozi bubu i godinama je cimerka bogate drugarice. Sa druge strane je ON, prelijep, građen kao grčko božanstvo, prebogat, usvojen od strane potpuno nerealnog bračnog para, galantan, šarmantan i slobodan! Doduše, posjeduje i mračnu stranu koja dodaje sasvim neočekivan začin ovoj isklišeiranoj i krajnje nemogućoj ljubavnoj zavrzlami. Na stranu to što likovima vazda nešto fali, te šepaju kroz knjigu nedefinisani i smandrljani nalik na Pikasova platna. Pominjanje Pikasa ovdje nije kompliment! Knjiga je, da se više ne zavaravamo, postigla ogroman uspjeh zbog prave, ženske i samo ženske erotike! I to ne one stidljive, nego bezočne i napadne. Poenta je da se prodaje krijući se između korica laganog štiva. Ustvari, jedino što me u vezi s ovim zaista nervira je foliranje! Rekoše mi mnoge načitane dame kako je ova trilogija sadržajna i bogata, a ja vam bez trunke blama, potpuno svjesna da će me ovako raskrinkane omrznuti, tvrdim da foliraju! Ljubavnik lejdi Četerli je Crvenkapa u odnosu na ovo!
Kako god, i ovaj biser moderne književosti opuvah za dva popodneva. Drugi i treći dio neće opterećivati moje vijuge. Hvala lijepo, imam pametnija posla. Što se mene tiče, mogla sam da čitam i autobiografiju ex gospoje Mateus. Film ne želim da gledam. Toga ima u izobilju na kanalima za odrasle. Kažu da je zdravo i to ponekad gledati, bez blama i foliranja. Što da se lažemo?
I tako se oko ove knjige sporečkah sa prijateljicom. Svašta sam joj rekla. Ne zato što ona ovakva štiva čita s uživanjem, to je njen izbor. Ali zašto, zaboga pokušava da mi 50 nijansi predstavi kao ozbiljan psihološki roman sa porukom? Šta je tu poruka, ja nemam druge ideje osim jedne koju ne smijem glasno da izgovorim! Ponavljam da 50 nijansi ni malo nije uzburkalo moj svijet, niti uvrijedilo moja moralna načela. Golicava knjiga, loše napisana, doduše, ali zgodna za čitanje na plaži, na primjer. Zašto onda neki od muve prave međeda, da mi je znati? A i ja potroših ovoliko riječi na ovo… Zaludna rabota baš!
Pa eto, ako vas put nanese do bioskopa, slobodno uživajte u filmu. Zašto da ne? Samo mi ga nemojte preporučivati, ka da je Lovac na jelene, da ve zamolim. Postoji ozbiljna opasnost da se sporečkamo. Ili sam u pravu, ili me je sasvim pregazilo vrijeme.
Gracija 125
