Adem Softić: Rode su prepoznale ljepotu Berana i Polimlja

Pasionirani fotograf iz Berana, koji od zaborava čuva brojne fotografije starih ulica, radnji, ljudi koji su na svoj način dali pečat ovoj opštini na sjeveru, za Graciju donosi priču o paru bijelih roda koje fotografiše od dana njihovog dolaska u Crnu Goru

 

Fotografija je zaustavljeni trenutak, svjedočanstvo o prolaznosti, vječnost u jednom otisku oka. Fotografija je jedna od mojih velikih ljubavi još iz mladalačkih dana kada sam očevim Altixom bilježio najljepše trenutke svoje mladosti, mladosti mojih prijatelja, porodice i mnogih meni dragih ljudi”, počinje svoju priču Adem Softić, koji godinama prati par bijelih roda koje su se 2012. doselile u Berane.

“Na taj način sam pokušavao da zaustavim vrijeme čije sam prolaznosti već tada bio svjestan. Nijesam uspio da ga zaustavim, ali sam ga makar sačuvao na foto- papiru u albumima, kutijama i policama kojima sam namjeravao da se ponovo vratim kad sve to jednom bude juče. Pored fotografija koje smo ja, moj otac i moje društvo pravili, prikupljao sam i fotografije Berana, grada u kom sam se rodio, u kom i danas živim i za koji me vežu najljepše uspomene, pa sam u međuvremenu prikupio pozamašnu zbirku. Sad je to vrijeme daleko iza mene i došao je trenutak da te uspomene počnem polako da prelistavam, sortiram i klasifikujem kako bi neko kome to bude značilo, i kad mene ne bude, mogao u njima da pronađe nešto što ga zanima. Eto, u tome nalazim inspiraciju. U ljepoti trenutka, prolaznosti vremena i neprolaznosti ljubavi prema gradu i ljudima”, kaže Softić.

Četrnaest rođenih Beranki

Fotografije svakodnevno objavljuje na Facebook profilu koji je veoma posjećen i popularan ne samo među Berancima već i onima koji čak i ne znaju gdje se nalazi Berane. “Sa pojavom Facebooka pojavila se i mogućnost da dio svoje zbirke izložim, predstavim i podijelim prije svega svojim prijateljima, a onda i svima koji prepoznaju ljepotu zbog koje sam je i prikupljao. Ispostavilo se da takvih ljudi ima mnogo više nego što sam i mogao da zamislim, što mi je bio dodatni stimulans da nastavim. Ovaj grad su tako upoznali i zavoljeli čak i oni moji prijatelji koji prije toga skoro da nijesu ni čuli za njega, niti su bili sigurni gdje se tačno nalazi, a mnogi od njih su se uključili da bi pratili moje postavke, suočivši se sa ljepotom prirode, kulture i istorije Berana. U poplavi hladnih, ružnih, mrzovoljnih i vulgarnih postova pokazala se ispravnom ona narodna da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, a lijepa fotografija koja govori više od hiljadu riječi to čini hiljadu puta efikasnije. U stvari, ono što sam pokušao da uradim u ovom vremenu opšteg otuđenja samo je bio očajnički vapaj za vremenima kad se u ovom gradu, ljepše i srećnije živjelo. Pokušaj da se to vrijeme otrgne od zaborava i makar djelimično reinkarnira, te da dio tog lijepog ostavimo generacijama koje će u ovom gradu i dalje živjeti svoje mladosti, zaljubljivati se, voljeti, patiti, pjevati i sanjati svoje snove.”

Omiljeni Softićevi modeli su bijele rode koje su postale vjerni stanovnici Berana, a naš sagovornik hroničar njihovog života. “Ovaj par bijelih roda je nevjerovatan izazov za svakog ko se na bilo koji način bavi fotografijom. Pratim ih, posmatram i foto-aparatom bilježim njihov boravak u Beranama od prvog dana dolaska. Čak i nekoliko godina prije, od maja 2009, kad su sa krova zgrade na Njegoševom trgu mjerkale ovaj grad i tražile svoje mjesto pod beranskim suncem. Otkad su u Polimskoj ulici sagradile gnijezdo, svaki njihov klepet kljuna, uvijanje vrata, zamah krilima, dovlačenje grančica u gnijezdo, polijetanje i dolijetanje u njega bili su pravi raj za oči i objektiv. Znao sam da provedem i po sedam sati na stepeništu obližnje zgrade nekadašnjeg Vojnog odsjeka da bih napravio nekoliko snimaka njihove ljubavne igre i dolazak na svijet novog turnusa malih roda Beranki. Prve, za Berane jubilarne 2012, u tom gnijezdu izlegle su se tri, sljedeće takođe, a prošle godine četiri male rode. Ovog proljeća bilo ih je pet, ali je jedno pile brzo uginulo, tako da je za prethodne četiri godine konačan zbir roda Beranki rođenih u ovom gnijezdu u Polimskoj ulici dostigao 14”, kaže Softić.

Softić objašnjava da je beranska kotlina velika, pitoma i pregledna, a Lim sa svojim pritokama, makvama i širokim močvarnim koritom obećava rodama obilje hrane tokom pet mjeseci koliko provedu ovdje, dok ne osposobe svoje mlade za dug i naporan povratak. “Sama činjenica da su bijele rode, pored Skadarskog jezera, ulcinjske Solane i ostalih velikih močvarnih staništa, odabrale baš Berane nama Berancima treba da imponuje. Ove prelijepe ptice simbolizuju prosperitet,  za svoj dom biraju čista i zdrava staništa pa je to najbolja potvrda i reklama ovom gradu, a za tu reklamu fotografija je, eto, idealno sredstvo kojim se makar djelimično može dočarati svijetu ogromna količina ljepote Berana i Polimlja koju su i rode prepoznale.”

Mustra za zajedničku budućnost

Ovo je do sada jedino zabilježeno gnijezdo bijelih roda u našoj državi, što nas  obavezuje da ga čuvamo i radimo na tome da ovaj grad, eventualnim dolaskom još parova, postane jedina kolonija bijelih roda u Crnoj Gori, a što bi se moglo povoljno odraziti na turizam i prosperitet ovih krajeva u tom pravcu. A koliko zapravo Beranci znaju o svojim komšijama? “Beranci su se već pune četiri godine pokazali i dokazali kao dobri domaćini ovim pticama. O rodama znaju dovoljno, a najvažnije je da znaju da ih ne treba hraniti, niti na bilo koji način uznemiravati, jer ovdje, u dolini Lima, imaju dovoljno hrane i idealne uslove za opstanak. One i treba da budu u neku ruku zanemarene, u smislu nemiješanja u njihov život, ili kako bi rekao veliki Mika Antić, o njima se najljepše brinu oni koji ih ostavljaju na miru. Ovdje im jedino ja i još poneki fotograf prolaznik ponekad malo dosađujemo foto-aparatima i mobilnim telefonima, ali rode su se i na to navikle pa mi se nerijetko učini da su naučile i da poziraju iz gnijezda. Bijele rode su ptice urbanih sredina i ne plaše se ljudi. Gnijezda formiraju na stubovima i dimnjacima, na krovovima visokih napuštenih zgrada i mjestima koja su nedostupna ljudima, a opet su tu negdje, veoma blizu njih. Ne smetaju im buka automobila i žamor prolaznika koji se zaustavljaju ispod gnijezda, fotografišu ih i posmatraju kao posebnu atrakciju, što one stvarno i jesu. Beranci su se navikli na njih, kao i one na Berance i Berane. Rode mirno šetaju po Luškim lugovima uporedo sa kamionima, traktorima i kupačima koji tuda prolaze, zatim po močvarama iza Rudnika mrkog uglja u Budimlji, po Donjoj Ržanici, Docu, Buču i Beranselu i svuda su rado viđeni gosti. Ljudi i rode su se brzo naučili da žive zajedno. Eto i nama lijepog primjera i mustre za zajedničku budućnost”, poručuje Softić.

Turistička atrakcija

Bijele rode su zakonom strogo zaštićena vrsta ptica, a za zvanično proglašenje turističkom atrakcijom treba mnogo toga da se uradi, i to ne samo na nivou grada već i na nivou države. “Rode su odabrale ovaj grad i državu, jasno prepoznavši svu njihovu ljepotu i uradile ono što je bilo do njih. Ostalo je na nama, na gradu i državi da to primijetimo, ozvaničimo i stvorimo uslove da od toga imamo koristi svi, i grad i građani i država. Ali, to nije tako jednostavno, treba se prvo izboriti sa hroničnom besparicom, akutnom sujetom, kao i sa već poslovičnim nemarom i pohlepom, pa onda vidjeti sve ono što nam je ovaj par bijelih roda donio svojim dolaskom. No, nezavisno od svih ostalih, Udruženje građana Beranda koje smo ovdje formirali na Dan zaljubljenih, 14. februara 2013. i koje ja predstavljam, to je davno prepoznalo. Rode smo ugradili u svoj logo sa gnijezdom na stilizovanom talasu Lima ispod Komova i, pored ostalih svojih aktivnosti, već uveliko radimo na njihovoj afirmaciji i afirmaciji Berana i Polimlja kroz niz manifestacija koje smo realizovali i koje tek planiramo. Trenutno smo u fazi traženja partnera i pokrovitelja za projekat koji bi afirmisao čitavu ovu priču i fotografijom i lijepom riječju otvorio velika gvozdena vrata ovdašnjem eko i foto-turizmu, a samim tim i prosperitetu grada. Nažalost, ključevi tih vrata nijesu u našim rukama, a ključari vjerovatno imaju prečeg posla.”

Na Softićevim fotografijama ima mjesta i za ljude, jer, kako kaže, gradove ne čine samo njihove zgrade, kuće, ulice i mostovi.  “Gradove čine i ptice, ali gradove su prije svega činili i uvijek će činiti ljudi. Oni im daju pravu vrijednost, život, dušu, ljepotu, toplinu i prepoznatljiv šmek. Oni zauzimaju i zauzimaće uvijek posebno mjesto u mojoj kolekciji. Zbirka fotografija koju posjedujem i stalno dopunjavam je u stvari zbirka zajedničkih uspomena svih nas, na vrijeme i ljude koji su činili Berane gradom sa velikim G. Trudim se da podsjetim i opomenem da ovaj grad, u vremenima opšte materijalizacije, ne smije da izgubi duh koji je imao decenijama i zaboravi ljude koji su ga činili i danas čine gradom u pravom smislu te riječi. To je moj dug prema ovom gradu, prema mladosti provedenoj u njemu i ljudima koje volim, a koji odavno više nijesu ovdje, bilo da žive negdje daleko odavde ili su nepovratno otišli.”

GRACIJA 63/2015.

Piše Bojana Komenić

Foto Privatna arhiva

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...