Piše Svetlana Peruničić
Foto Svetlana Peruničić, Predsjednik.me
Mladi heroj sa Morače, Alen Emšija (21), odlučio je da svoj životni put nastavi angažmanom u Monteputu. Skroman i nasmijan, samo je objasnio da je to za njega najbolja opcija, jer će biti na terenu. “To odgovara mom načinu života”, kazao je Plavljanin čiji je humani gest zadivio Crnu Goru. Takva izjava u potpunosti odgovara njegovom karakteru i svako ko ga poznaje potvrdio bi da za njega nije kancelarijski posao. Osim što je zavisnik od adrenalina koji ga, kako je kazao u razgovoru za Graciju, podstiče i vodi kroz život, Alen je sve samo ne običan mladić. Rijetko gleda televiziju, puno čita i voli filozofiju, a za razliku od većine njegovih vršnjaka nije ljubitelj društvenih mreža, ne voli da provodi vrijeme uz mobilni telefon, ali voli da planinari, rekreativno trenira i zdravo živi.
Emšija je postao heroj Crne Gore nakon što je iz hladne Morače izvukao sedamdesetpetogodišnju ženu koja je pokušala samoubistvo. Za njegov podvig se možda ne bi ni saznalo da se informacija nije pojavila na Facebook stranici Izviđačke čete Prokletije, čiji je član. Alen se time nikada ne bi pohvalio. O njegovoj skromnosti i doživljaju onoga što je uradio govori to da kada se uvjerio da je sve u redu, htio da ide kući. A o kakvom se momku radi najbolje govori podatak da je, nakon što je stigao kući, presvukao se i ugrijao, otišao kod prijatelja da im unese drva! U pitanju su, kaže uz osmijeh, stariji ljudi, a kuća u kojoj žive ima puno stepenica, pa nisu u stanju da to urade.
Skok sa litice na drvo, a onda u Moraču
“Meni je to normalno”, kratko je prokomentarisao. Alen je tog dana išao ka mostu Milenijum kada je vidio policajca i policajku koji su trčali kroz Njegošev park. Kako je po prirodi avanturista i znatiželjan, potrčao je za njima da vidi o čemu se radi. “Policajac je preskočio ogradu šetališta, ali nije mogao dalje jer se tu nalazi manja litica i vrlo nezgodan i nepristupačan teren, pa je krenuo okolo. U tom momentu sam vidio osobu u Morači i shvatio da je živa. Skočio sam sa oboda litice na jedno drvo i uspio da se prizemljim bez povreda. Znao sam da je vrijeme bitno. Skinuo sam jaknu i zagazio u vodu”, kaže Alen. Žena je, pojašnjava, bila negdje na sredini rijeke. “Dok sam je izvlačio iz vode stigli su policajac Pavle Spasojević i djevojka Ivona Bujišić koji su pomogli. Ivona je prije svih bezuspješno pokušala da pomogne sa trinaestogodišnjim bratom od tetke Milošem Burićem zagazivši u Moraču koja je nosila ženu. Ona je bila svjesna i govorila je: ‘Pusti me’. Pitao sam je li skočila, jer sam se plašio da je povrijedila pršljenove, odgovorila je: ‘Sve me boli’. Sve to se brzo odigralo, stigla je Vatrogasna jedinica i iznijeli su je na nosilima. Inspektor me je povezao autom kući”, priča Alen.
Iako je u Podgorici tog dana duvao sjeverni vjetar i bilo prilično hladno, Alen nije pomišljao da odustane. “Nisam osjetio hladnoću vode. Ali, nisam mogao da ženu obuhvatim kako treba, jer su mi se prsti od hladnoće kočili i nisam ih osjećao. Snagu mi je bila oduzela hladnoća, ali me je držao osjećaj da sam nekom pomogao.”
Na pitanje šta se probudi u čovjeku u takvoj situaciji kada bez razmišljanja pritekne u pomoć i da li ga je bio strah, odgovara da je “strah samo iluzija”. “Strah ne postoji kao nešto stvarno, opasnost je stvarna. Navikao sam na adrenalin i nisam osjećao strah. Ako se čovjek boji nikad neće živjeti. Za mene je bitan sadašnji trenutak, a šta će se desiti u budućnosti je neizvjesno. Ne treba se opterećivati.” Nije slutio da će to što je uradio izazvati toliku pažnju javnosti. Svi ga nazivaju herojem, ali on sebe ne doživljava tako. “To sam uradio iz iskonske, ljudske potrebe. Mene pohvala ne može da uzdigne, na to gledam sa zahvalnošću. Smatrao sam da je normalna stvar da priteknem u pomoć. I moja baba je izgubila život u Morači, a u tom momentu nikog nije bilo u blizini ko bi je, možda, spasao”, kaže Alen, kojem nije prvi put da zapliva u hladnoj vodu usred zime. Plivao je u Plavskom jezeru, ali voli da bude sam i uživa. “I u rijeci Ljuči, koja je hladna kao Morača, ljeti se kupam i nije strašno. Mislim da se deset godina nisam prehladio.”
Želi da postane bokser
Alen je završio Srednju medicinsku školu u Plavu, a potom upisao biologiju u Podgorici. “Počela je epidemija korone, finansijska situacija se pogoršala, a ja ne volim da me neko izdržava, tako da sam odustao i riješio da se vratim u Plav i odradim pripravnički staž u Domu zdravlja. Volio bih da se zaposlim i da upišem hemiju ili medicinu, a uz to bih trenirao neki sport u Podgorici. Jer Plav ima teretane i terene, ali to nije dovoljno. Znam puno talenata i mnoge koji treniraju, ali odustanu. Mislim da bi bilo puno dobrih sportista samo da imamo više različitih klubova u Plavu”, kaže Alen, čiji je san da postane bokser. “Rekreativno treniram i fizički sam vrlo spreman, zdravo živim.”
Član je Izviđačke čete Prokletije u Plavu koja broji oko 30 članova. Kaže da mnogo voli da čita. “Televiziju rijetko gledam. Volim disciplinu. Volim kada osoba cijeni sebe, svoje svoje vrijeme. Volim i filozofiju, ali diploma ne može da te učini filozofom. Ni knjige, već život.”
Prvi koji je pozvao Alena da posjeti instituciju na čijem je čelu je vršilac dužnosti direktora Uprave za sport i mlade Marko Begović, kako bi razgovarali o mogućnosti da se uključi u rad omladinskih servisa. “Alen je heroj našeg vremena. Budi kao Alen. Država ima obavezu da čuva svoje heroje”, napisao je Begović na Twitteru. Nakon toga, krenule su da pljušte ponude. Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković kazao je da bio bio srećan, ako bude formalno-pravno moguće, da Alen postane dio tima Glavnog grada. Njega i policajca Pavla Spasojevića ugostio je i potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, kako bi im iskazao poštovanje za herojski čin. “Naši heroji zaslužuju poštovanje države i svih građana. Učimo od najboljih. Hrabri ljudi mijenjaju svijet. Čast mi je upoznati ove ljude. Crna Gora je ponosna na njih”, napisao je Abazović na svom Twitter nalogu. Alenu je i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović uručio visoko državno priznanje – Medalju za hrabrost.
Alen je kazao da bi najviše volio da nađe posao u Službi zaštite i spasavanja. To je, izgleda, bilo i presudno da prihvati ponudu menadžmenta Monteputa. Naime, predsjednik Odbora direktora Monteputa Aleksandar Božović, izvršni direktor Milan Ljiljanić i direktor pravnog sektora Lazo Vujanović ugostili su Alena i predstavili mu mogućnost zaposlenja u njihovoj Službi zaštite i spašavanja. “Upoznat s opisom posla i mogućnostima za daljnji profesionalni razvoj, Alen je izrazio želju da bude dio našeg tima. Monteput treba ovakve ljude”, saopštili su iz kompanije. “Dobio sam puno ponuda da radim u mojoj profesiji, kao medicinski tehničar, ali i brojne druge.”
Kao i svi, dodaje, ima snove, “mada oni najviše zavise od mene, samo što je okolina sporedni faktor”. “Volim da čitam, da planinarim, da kampujem, da provodim vrijeme u šetnji, volim zalazak sunca, volim da ustanem rano… Za sreću mi nije potrebno mnogo. Sve ostalo je prolazno osim nas samih sa nama. Filozofiju volim jer kroz nju gledam život”, kaže Alen Emšija.
