Alfred Hičkok: Majstor jeze i straha

Talenat, dosjetljivost, šarm i naporan rad učinili su da postane jedan od najvećih reditelja svih vremena, neprikosnoveni gospodar napetosti, koji je publiku vodio u svijet pun straha, misterija i neizvjesnosti

 

ISTINSKI TVORAC TRILERA “Snimati filmove za mene najprije znači ispričati priču, a priča može da bude manje ili više nevjerovatna. Važno je da nije obična, a poželjno je da bude humana i dramatična. Drama je život iz kojeg su izbrisani dosadni momenti”, izjavio je tvorac mnogih filmova sa inteligentnim zapletima i mnoštvom obrta i misterija. Filmski istoričari se slažu da je Alfred Hičkok istinski tvorac trilera i filmova strave, a smatraju ga prvim rediteljem koji je majstorski znao da spoji motive sumnje, intriga, seksa i humora. Glavni protagonisti njegovih filmova najčešće su nevino optuženi za različite zločine ili uvučeni u nemoguće spletke, a sporim rješavanjem zapleta do samog kraja publiku je zavodio i začarao strahom, od početka ju je držao u neizvjesnosti i napetosti, koristio je zastrašujuće efekte za majstorsko pojačavanje napetosti i znao kako je dovesti na rub živaca. Režirao je 53 filma, šest puta bio nominovan, ali nikada nije osvojio Oskara, osim počasnog za životno djelo 1968. godine.

U Holivudu je smatran čudakom zbog čudnog odnosa sa glumcima; trudio se saznati njihove fobije kako bi ih mogao maltretirati. Bio je izuzetno kritičan i prema glumicama i glumcima, a jednom je izjavio da ih treba tretirati kao stoku. “Nikada nisam rekao da su stoka; rekao sam da ih treba tretirati kao stoku”, izjavio je braneći se od optužbi. Tokom rada uvijek se nastojao zaštititi, tačnije, sklanjati od glumaca, producenata i ostalih, čija je najmanja slabost mogla negativno uticati na konačan rezultat. Vrlo teško je nalazio pouzdane scenariste koji su bili u stanju njegove zamisli realizovati na filmu, a rijetko se prema njima ponašao sa poštovanjem. Volio je sve da zna, da bude u toku i da sve ima pod kontrolom, bio je neumoljiv i zahtjevan. Prije početka snimanja filma i najmanji detalji razrađivani su do savršenstva i ništa nije prepuštano slučaju. Dolazio je na set sa svojeručno nacrtanim scenama čija je svaka sekunda bila isplanirana. Da nije bilo tako, kako bi u slavnu scenu ubistva pod tušem u Psihu stalo 70 kadrova u 45 sekundi?

JAGNJE BEZ MANE Alfred Džozef Hičkok rođen je 13. avgusta 1899. u Lestonstonu, blizu Londona, kao najmlađe dijete Vilijema i Eme Džejn: brat Vilijem bio je stariji devet, a sestra Neli sedam godina. Vilijem je naslijedio očev posao, dvije prodavnice voća i povrća na Haj Roudu, a Alfred je odlučio da se posveti filmu. Bio je miran i poslušan dječak, te ga je otac obično zvao “jagnje bez mane”, prema savršeno bijelom jagnjetu iz Biblije. Kada je imao četiri-pet godina, otac je htio da ga kazni zbog nekog nestašluka i poslao ga je u obližnju stanicu policije, sa pismom za šefa: nakon što ga je pročitao, zatvorio je jadnog Alfreda na desetak minuta u ćeliju. To je bilo dovoljno da se počne bojati policajaca, a inače je bio povučen, bojažljiv, volio se osamljivati i na miru gledati drugu djecu kako se igraju. Odrastao je uz strogo vaspitanje u religioznom duhu i pohađao težak jezuitski koledž Saint Ignatius, gdje su fizička kažnjavanja bila uobičajena: “Vjerovatno se tokom perioda provedenog kod jezuita u meni snažno razvijao osjećaj straha”, priznao je Alfred.

Školovanje je nastavio upisavši se na Školu inženjerstva i navigacije, koju je morao napustiti 1914. godine, nakon očeve smrti. Još u ovom periodu Alfreda su zanimala dešavanja iz svijeta kriminala i ubistva, te je sakupljao isječke iz novina sa takvim temama i često posjećivao Muzej Skotland Jarda. Slobodno vrijeme provodio je u kinu, a njegovi filmski idoli bili su Čarli Čaplin, Dejvid Vark Grifit, Baster Kiton, Meri Pikford… Prvi posao povezan sa filmom dobio je 1920. godine, kada je u londonskom Famous Players-Lasky studiju pisao titlove. Kada se iste godine razbolio reditelj filma Always Tell Your Wife, uskočio je i završio snimanje. Povjerena mu je prva samostalna režija, ali je film Number 13 ipak ostao nedovršen zbog zatvaranja londonskog sjedišta studija. Hičkok je naredne tri godine radio na mnogim filmovima kao scenograf, montažer, scenarist i pisao titlove. Godine 1925. dobio je priliku da režira The Pleasure Garden, kojim je otpočela njegova blistava karijera.

AMERIČKI PERIOD Godine 1927. Hičkok skreće pažnju na sebe filmom The Lodger: A Story of the London Fog (Stanar), sa zapletom koji će kasnije teoretičari definisati – klasičnim hičkokovskim. To je njegov prvi film u kojem se koristi element krivog čovjeka. Scenario je napisan prema uzoru na Džeka Trbosjeka: glavni lik optužen je za ubistvo koje nije počinio te je protiv svoje volje uvučen u niz spletki i zavjera. Mračna i izuzetno sugestivna atmosfera maglovitog Londona (iako snimljen u Njemačkoj, kao većina ostalih) sa kraja 19. vijeka doprinijela je tome da se The Lodger smatra jednim od najuspješnijih britanskih nijemih filmova. A i sam Hičkok ga je smatrao svojim prvijencem, bez obzira što nije prvi koji je snimio. The Lodger je bio značajan i za Alfredov privatni život: upoznao je i oženio montažerku Almu Revil, koja mu je postala najbliža saradnica, napisala scenarije za mnoge i radila na svim njegovim filmovima. Živjeli su u sretnom braku sve do kraja njegovog života i imali kćerku Patriciju, rođenu 1928. godine.

Kada je počeo Drugi svjetski rat, Hičkok je emigrirao u Ameriku, gdje mu filmovi postaju komercijalniji, a on pažljiviji prema ukusima publike. Godine 1940. godine režirao je svoj prvi američki film Rebeka, za koji je sam rekao da “nije hičkokovski, nego svojevrsna, prilično staromodna bajka kojoj nedostaje duhovitosti”. Film je proglašen najboljim te godine i donio je Oscara producentu Dejvidu Selzniku. Tokom američkog perioda, za nešto manje od 40 godina snimio je 50 filmova, a najbolji su nastali krajem pedesetih i početkom šezdesetih: Ozloglašena, Prozor u dvorište, Vrtoglavica, Sjever-sjeverozapad i Psiho. Poslije Ptica iz 1963, Hičkokova karijera počinje da blijedi. Iz Amerike se vraća u London i 1972. snima Mahnitost, prema kritičarima – njegov posljednji uspješan film, u kojem je prvi put dopustio psovanje i golotinju.

CAMEO ULOGE Jedan od omiljenih Hičkokovih metoda za razvijanje zapleta i stvaranje napetosti bio je Mek Gafin – naziv koji je dao beznačajnom detalju koji omogućava razvijanje priče i podstiče likove na akciju. Mek Gafin je nekada određen lik, nekada samo ime koje se često pominje, u Ozloglašenoj je to bila pošiljka uranijuma, a u špijunskom filmu 39 stepenica – državna tajna. Pojavljivao se u većini svojih filmova, u takozvanim cameo ulogama (naziv za kratko pojavljivanje poznatih osoba u filmu, predstavi…), i toliko ih popularizovao među publikom da ih je počela tražiti. U prvim cameo ulogama pojavljivao se u pješačkoj gužvi, na fotografiji ili mračnim eksterijerima, a kasnije su bile upečatljivije: u uvodnoj sceni filma Nepoznati iz Nord Eskpresa unosi u voz kutiju za violončelo, u Tremi se na ulici okreće za Džejn Vajman koja priča sama sa sobom, a na kraju Porodične zavjere njegova sjenka se vidi kroz mutno staklo na vratima. Hičkok je imao 41 cameo pojavljivanje, koje je postalo njegov zaštitni znak i koje je vremenom počeo da stavlja na sam početak kako bi se publika mogla koncentrisati na film.

HIČKOKOVE PLAVUŠE U mnogim filmovima Hičkok je pokazao svojevrsnu opsesiju određenim tipom žene: najčešće su bile mlade, visoke i plave, krhke građe i hladnog držanja, koje su, skoro uvijek, skrivale podvojenu ličnost ili zlu osobu. Omiljene Hičkokove plavuše bile su Medlin Kerol, Tipi Hedren, Kim Novak, Dženet Li i, naravno, Grejs Keli, sa kojom je snimio tri filma. Na snimanju posljednjeg, Drž’te lopova, na Francuskoj rivijeri, Grejs je upoznala princa Renijea, udala se i, na Hičkokovu veliku žalost, prestala da snima. Iza ove opsesije možda stoje komplikovani odnosi sa ženama mladog Alfreda, koji je kao mladić uglavnom bio sam. Imao je oko 25 godina i status profesionalnog reditelja kada je prvi put probao alkohol i izašao na sastanak sa djevojkom. Francuski reditelj Fransoa Trifo, koji je radio sa Hičkokom još kao student, izjavio je: “Ponekad mi se činilo da su Hiču vođenje ljubavi i smrt potpuno isti: on ljubavne scene snima kao scene ubistva, a scene ubistva kao ljubavne.”

KRAJ ŽIVOTA Godinu dana poslije Ptica snimio je film Marni (1964), koji je doživio neuspjeh, poslije kojeg Hičkok kao da više nije bio isti čovjek. Izgubio je samopouzdanje bezuspješno pokušavajući da Tipi Hedren pretvori u novu Grejs Keli. Snimao je manje tokom zadnje dvije decenije života, na šta je uticalo i sve slabije zdravlje. Za nekoga kao što je bio on, koji je živio za film i od filma, prestanak snimanja je bio kao kraj života. Prvog dana 1980. je od kraljice Elizabete II dobio titulu viteza, a 29. aprila iste godine umro u svom domu u Bel-Eiru, od zatajenja bubrega, u 80. godini. Nije bilo javne sahrane, kremiran je, a pepeo prosut u okean. Sir Alfred Hičkok je ostao Britanac, iako je 1956. uzeo američko državljanstvo. Stvarajući u vrijeme u kojem čovjek više nije mogao kontrolisati vlastita djela i živio u konstantnom strahu od nuklearne bombe, Hičkok je postao najveći pjesnik straha svih vremena. Ali, ne straha od tiranina ili ubice, nego straha od nevinog i običnog čovjeka, kojeg srećemo svakog dana.

 

GRACIJA 24/2014.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...