Altai: Mongolija – netaknuta priroda i gostoprimstvo

Na jednom od svojih mnogobrojnih putovanja naš putopisac našao se u mongolskom gradu Altai i opisao nam svoj boravak

Tekst i foto Edin Krnić

Altai je za mongolske prilike grad, iako više liči na selo u kome se osim kuća nalaze još i škola, zgrada lokalne uprave, jedna prodavnica i džamija. Udaljen je 90 km od Ulgija, a u njemu žive pripadnici plemena Altai, koji su se tu doselili sa sjeverozapada Kine prije 150 godina i tako dobro se prilagodili tim surovim uslovima kao da su ovdje hiljadama godina. Do Altaija je iz Ulgija lako doći sa lokalnim taksistima koji redovno saobraćaju na ovoj relaciji sa čuvenim ruskim UAZ terencima. U Ulgiju sam upoznao sjajnog lika, kazaka Bukenbaja, koji me prije Altaija vozio u Saksai, gdje sam boravio kod Nurke i Čeljasina, čuvenih lovaca sa orlom. Na ovakvim destinacijama je najbolje koristiti i tražiti pomoć od lokalca, jer su oni prava i najbolja pomoć u mjestima gdje je bilo kakva komunikacija otežana. Trebalo nam je puna četiri sata da stignemo do Altaija, iako je samo 90 kilometara udaljen od Ulgija.

Netaknuta priroda

Usput je bilo pravo uživanje voziti se kroz netaknutu prirodu i uživati u prirodnim ljepotama Bajan Ulgija, a zastajali smo svakih desetak kilometara prolazeći u podnožju Altai planina, putevima tik uz Tsagaan gol, Bijelu rijeku, kako bih nešto snimio ili napravio po koju fotografiju netaknute prirode. Ljepote se nisam mogao nagledati, da sam skroz smetnuo s uma kako je loš put ili koliko nam treba vremena da stignemo na odredište. Stigli smo u Altai u kasnim satima i bili smo svi malo začuđeni kada smo došli na odredište jer u kući gdje smo trebali odsjesti nije bilo nikog. Bukenbaj je bio iznenađen. Njegov stric Babaj je još uvijek u geru sa svojom suprugom Majkom i sinom Talgatom, što i nije uobičajeno za zimske prilike, a to znači da moramo po nepreglednim putevima i po mrklom mraku pješačiti još najmanje dva kilometra i tražiti ger. Činilo mi se kao da tražimo iglu u plastu sijena, ali smo nakon dva sata pješačenja i prelaska nekoliko potoka ipak uspjeli pronaći Babajev ger. Upoznajem se sa Babajem, Majkom i njihovim sinom Talgatom. Majka, da, tako se zove Babajeva supruga. Nema više od 50 kila, a visoka je oko 160 cm. Toliko je radna i vrijedna da joj niti jedna žena ne može parirati u poslovima koje svakodnevno obavlja.
Na prvu su me oduševili gostoprimstvom i ljubavlju sa kojom su me primili u svoj skromni dom. Kada smo se smjestili, Majka je odmah počela da sprema večeru koja je bila spremna za manje od sat vremena. I ovdje se kao i u ostalim dijelovima Bajan Ulgija jede meso u ogromnim količinama i to uvijek za večeru.

Nakon što je jelo spremno, domaćin uzima rukama velike komade mesa sa kojih ga oštrim nožem odvaja od kosti na sitne komadiće, koje stavlja na tepsiju iz koje svi zajednički jedu prstima. Nakon večere, Majka nam je svima sipala slani čaj, a ja sam pio ajran od jaka, što je prisutne vidno iznenadilo. Kao da su bili zbunjeni što sam znao šta je ajran, dok im nisam objasnio da se i kod nas pije, iako ukus nije isti, što je i logično jer se ovdje pravi od mlijeka mongolskog jaka.
Ovdje se rano odlazi na spavanje, tako da je devet sati neka granica do koje se sjedi, jer sjutra treba raditi oko stoke od rane zore, pa sve do zalaska sunca. Napolju je bilo veoma hladno, a temperatura se kretala između -11 i -15, dok je u Geru trenutna temperatura bila oko 25, što je izuzetno toplo za Ger u ovo doba godine. Obukao sam svoju debelu pidžamu i uvukao se pod dva jorgana, a Babaj me je pokrio još nekim prekrivačem nalik ćilimu i njegovom kožnom jaknom. U toku noći nismo ustajali da održavamo vatru, a kada se ohladi ger, unutra bude oko pet stepeni Celzijusa, rekao mi je Babaj. Spavao sam kao jagnje, a probudili smo se oko sedam sati. Odmah sam se obukao i izašao napolje, a napolju pravo čudo. Nisam mogao da vjerujem svojim očima. Talgat je spavao u automobilu. Ruski UAZ, koji je već na prvi pogled hladan, zato što su mu sjedišta presvučena skajem, a vrata bez zaštitnih kedera, tako da u njemu, osim što je hladno, još i furi na sve strane. Otvorio sam vrata UAZ-a da vidim kako mu je. Talgat se probudio uz osmijeh, kada je vidio da sam otvorio vrata, a još je pokušavao da mi objasni da sinoć nije bilo hladno. Ja sam se smrzavao dok sam ga posmatrao u kolima, a on me je ubjeđivao da ne brinem jer mu nije bilo hladno. To je za mene bio šok, jer nisam znao da sam ja spavao u njegovom krevetu, a da on nije imao mjesta u geru. Zamolio sam Babaja, Majku i Talgata da večeras spava u geru i da ćemo se svi nekako smjestiti, a ako nema mjesta za Talgata, ja ću otići nazad za Ulgi. Dogovor je pao i Talgat će spavati u geru na dušeku.

Susret sa talentovanim komšijom

Nakon što je Majka spremila doručak, otišli smo do njihovog tora da puste stoku na ispašu, a stoka koja je bila za mužu nije mogla napustiti tor. Talgat, iako ima samo 22 godine, zna svoj posao i od preko 200 grla prepoznaje svaku kozu i ovcu te zna koja ne smije niti može napustiti tor dok se ne pomuze. Nakon što su obavili posao oko stoke, u dvorištu sam upoznao komšiju, starog Altaija koji je ovdje živio sa svojom ženom u malenoj kući sa samo jednom prostorijom, u kojoj su bila četiri metalna kreveta, sto, jedan kredenac u kome je bilo nekoliko šerpi i pribor za jelo. Pozvao nas je na čaj u svoj skromni dom. Dok je njegova žena prinosila hranu na sto, što je ovamo običaj, uzeo je gitaru sa zida da nešto odsvira. Nisam od njega očekivao ništa spektakularno, ali desilo se čudo. Kada je uzeo gitaru te počeo svirati, a onda pjevati, ja sam zanijemio. Altaj nema ni dana osnovne škole, a kamoli muzičke. Svirao je gitaru kao školovani profesionalac, a tek kako je pjevao. Bio sam u šoku, no tu nije bio kraj. Nakon što je otpjevao dvije pjesme na gitari, Altai je ustao i ispod jednog kreveta izvadio kutiju sa starom harmonikom. Kada je počeo, još jednom me je oduševio. Na tastaturi je nedostajalo nekoliko tipki, ali to mu nimalo nije smetalo da odsvira i otpjeva nešto iz svog repertoara. Na zidu, pored gitare, visio je još jedan instrument, a to je bila tombra, kazački nacionalni instrument sa dvije žice. Altai me je ponovo impresionorao. On jednostavno “priča” sa svojim instrumentima. Kakav genijalac. Kako takav čovjek ne živi u nekoj zemlji gdje bi njegov talenat došao do izražaja i na taj način mu se divile široke mase, a ne samo pojedinci, kao u mom slučaju. Altai je moj boravak u gradiću Altaiju učinio nezaboravnim. Sjećaću ga se i spomenuti ga uvijek s osmijehom na licu, sve do zadnjeg dana svoga života.

Kazaška jela, kurtak i kušur

Dok je Altai svirao i pjevao, ja sam se gostio kazaškom hranom, a nisam mogao odoljeti ni kurtaku (sitno izrezani komadići mesa dodati u domaću tjesteninu) koji je njegova žena prinijela. Jeste da je to bio ostatak od večere, ali je to bio najukusniji kurtak koji sam pojeo u Mongoliji. Malo kasnije sam otišao sa Bukenbajem u grad, da vidim kako izgleda Altai. U gradu je bilo malo ljudi, uglavnom stariji muškarci koji su stajali i razgovarali na ulici te nekoliko taksista sa terenskim automobilima dok su čekali svoje putnike koji namjeravaju otići za Ulgi. Ovdje nije bilo nikakvih sadržaja, a u centru su bili samo jedna prodavnica i lokalni restoran u kome i nije bilo nekog izbora hrane. U ponudi je bio samo kušur sa ajranom. Iako nisam bio gladan, svratio sam kako bih probao čuveni kazaški kušur koji košta samo 15 centi po komadu. Kušur se sprema od junećeg mljevenog mesa pomiješanog sa lukom koje se umetne u sukanom tijestu. Prži se u vrelom ulju, a najukusniji je kada se pojede vreo. Sjutradan sam napustio Altai i ove sjajne ljude. Ostao bih ovdje još nekoliko dana, ali morao sam krenuti nazad za Ulgi gdje počinje čuveni Burkut ili Golden Eagle Festival, a to je bio glavni razlog zbog kojeg sam došao u mongolsku provinciju Bajan Ulgi.

Gracija 183, oktobar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...