Amarant Zidon: Želio je da rastemo kao samoniklo cvijeće

Kćerka znamenitog crnogorskog slikara Dada Ðurića. ekskluzivno za Graciju otkriva sjećanja na svog oca i dane djetinjstva provedene na Cetinju, a saznali smo ko i kako danas brine o umjetnikovom naslijeđu te kada će knjiga razgovora s Dadom, Stojim i slikam, nedavno promovisana u Parizu, biti prevedena i predstavljena u Crnoj Gori

Razgovarala Danijela Đokić
Foto Paskal Zidon, Domingo Đurić i privatna arhiva

Slikar Miodrag Dado Đurić (1933-2011) u Francusku je otišao 1956. godine, da bi se 1960. nastanio u mjestu Eruval, nedaleko od Pariza, gdje je okružen porodicom stvarao i vjerovao, kako reče Mladen Lompar “u mnogostrukost umjetničkih kazivanja”. Sa suprugom Hesi dobio je troje djece, Janicu, Malkolma i Amarant, a usvojio je i njene sinove iz prethodnog braka, Dominga i Jasfara, koje je volio kao svoju djecu i koji su mu tokom čitavog života bili izuzetno privrženi. Janica mu je podarila unuka Iva sa kojim je provodio puno vremena u svom ateljeu, kao i sa unukom Diotimom, Amarantinom ćerkom. Testamentom koji je napravio nekoliko godina prije svoje smrti, Dado je brigu o svojoj umjetničkoj zaostavštini povjerio mlađoj ćerki Amarant Zidon, koja danas zajedno sa suprugom Paskalom izuzetno posvećeno i profesionalno promoviše Dadovo djelo, ne samo kroz učešće u  organizovanju retrospektivnih izložbi, objavljivanjem knjiga i publikacija, već i putem sajta koji redovno i iznova ažurira.

Koje je Vaše prvo jasno sjećanje na oca?
– Pamtim nježnost u njegovom glasu, njegovu boju, neobičan, neponovljiv akcenat kada je govorio francuski… S godinama, taj akcenat je nestao, njegov francuski postao je besprijekoran.
Kada su u jednom intervjuu pitali Dada da kaže nešto o sebi, on je rekao da brine samo o svojoj djeci, svojim slikama i o Crnoj Gori. Kakav je otac bio Dado Đurić, koliko je brinuo o djeci?
– Meni se čini da je zapravo rekao – za mene je Crna Gora ono što je bila moja majka i što su danas moja djeca – da tako kažem, dio mene. Nije držao do strogih pravila, uspostavljanja autoriteta, do vaspitavanja. Želio je da rastemo kao samoniklo cvijeće. Najvažnije mu je bilo da nas vodi na izložbe sa kojih nosim divne uspomene. Sjećam se da sam zahvaljujući njemu rano otkrila velike umjetnike poput Renea Magrita ili Džejmsa Ensora, a mislim da su moje sestre i braća to doživljavali na sličan način.
Poznato je da je Dado imao tešku mladost i bolno djetinjstvo. Koliko ste upoznati sa tim periodima njegovog života?
– Ponekad nam je pričao o vremenu kad je u Crnoj Gori vladala glad. Za mene je najupečatljivija priča bila o tome kako je u Umjetničkoj školi u Herceg Novom jeo crvljivi sir.
Budući da je bio opsjednut slikanjem, da li je za njega postojao život u opštem smislu kao što su ćaskanje, igra s djecom, godišnji odmori, putovanja?
– Jeste, ali nije znao za odmor u uobičajenom smislu jer je radio svuda, na plaži, u kolima. Crtao je bez prestanka.
Vaša majka je takođe bila umjetnik. Da li je pored petoro djece imala prostora za stvaralaštvo?
– Moja majka Hesi je bila veoma angažovana u feminističkom pokretu, 70-ih godina u Parizu. Ona je tada bila jedina tamnoputa žena među aktivistkinjama. Njeni radovi u tekstilu pripadaju konceptualnoj umjetnosti i svjedoci smo obnavljanja interesovanja za tu vrstu umjetnosti, a za to je zaslužan izvanredni pariski galerista Arno Lefevr, koji je prošle jeseni objavio značajnu monografiju, i od tada ona stalno dobija pozive za izložbe. Izlagaće na FIAC-u u Parizu drugi put zaredom, a u oktobru će u Briselu biti priređena retrospektiva u galeriji La Verier (Fondacija Hermes).
Dado je često govorio da svoje slikarstvo čupa iz Crne Gore kao što čovjek čupa draču iz tabana. Njegova duša nikada nije izašla iz Crne Gore, a opet je Eruval bio mjesto gdje se dobro osjećao i gdje je stvarao. Koliko je Vama pričao o Crnoj Gori i koliko Vam je ona danas bliska?
– Možda će vas to iznenaditi, ali, iako nas nije naučio da govorimo njegov jezik, osjećam da je on na mene prenio svoj odnos prema Crnoj Gori. Kad sam bila mala, stalno me je za vrijeme raspusta dovodio na Cetinje, gdje su me mazili moj djed Ranko i njegova žena Jelena, koju sam obožavala, kao i moje drage tetke Tanja i Kaduša. Iz tog vremena čuvam divne uspomene i sigurna sam da su ti trenuci mnogo doprinijeli da postanem ovo što jesam, jedna prilično smirena i uravnotežena osoba. Crna Gora danas je za mene mjesto kojem se on vratio i u kojem je želio da počiva. I ta njegova odluka da izabere Košćele, sama po sebi je izvanredan umjetnički čin. Crnogorskom narodu smo zahvalni što su za tri dana uspjeli da naprave grobnicu i to u vrijeme velikih poplava. Bila je to zaista velika sahrana i taj događaj će ostati urezan u našem sjećanju. U knjizi intervjua Stojim i slikam posljednja ilustracija je upravo fotografija koju je sa mjesta gdje je sahranjen moj otac napravio moj brat od tetke, Lazar Pejović u januaru 2011. To mi je bilo jako važno. Zato, kad gledam platna koja zovemo mineralnim iz 1958-1960, kao što su Nebesko predvorje ili Masakr nevinih, koja se čuvaju u Centru Žorž Pompidu, ja vidim Crnu Goru. A kad gledam stjenovite crnogorske planine, vidim slike svog oca.
Dado je prva umjetnička priznanja stekao u Francuskoj. Da li Francuzi na Dada gledaju kao na francuskog ili crnogorsko-francuskog slikara i na koji način danas vrednuju njegovo djelo?
– Ovdje, u Francuskoj, doživljavaju ga kao crnogorskog slikara koji je izabrao Francusku kao drugu domovinu, poput mnogih slikara njegove generacije, i koji je obogatio francuski umjetnički pejzaž plodnom mješavinom kulture njegove zemlje sa kulturom zemlje u koju je došao da živi. Trenutno, tretman u institucijama i cijena na tržištu ni u kom slučaju nisu u skladu sa vrijednošću njegovog djela, i ugledni, kompetentni likovni kritičari kao što je Katrin Mije, smatraju da je to žalosno. Ali, treba biti strpljiv, jer imajući u vidu veličinu Dadovog dara, vjerujem da neće još dugo tako ostati. U stalnom smo kontaktu sa poznatom pariskom aukcijskom kućom Kristi, a oni su vrlo ozbiljni u svom poslu, kao i sa velikim pariskim galerijama, poput galerije Žan Biše Žežer. Zahvaljujući preduzimljivosti pojedinaca organizovani su jako uspješni događaji, tako je prošlog ljeta u istočnoj Francuskoj, u manastiru d’Oberiv priređena vrlo lijepa retrospektiva, sa djelima iz privatnih kolekcija, između ostalih i one koja pripada Draganu Nedeljkoviću i koja je zaista impresivna. Nadamo se da je to samo početak, jer Dado zaslužuje veliku retrospektivu u nekom nacionalnom muzeju u Francuskoj.

Bilježite svaki podatak koji je vezan za Vašeg oca i njegovo djelo i zajedno sa svojim suprugom, koji je po profesiji programer, vodite sajt posvećen Dadovom stvaralaštvu.
– Testamentom iz 2007. godine otac je meni povjerio brigu o svojim djelima, jer je mnogo jednostavnije da samo jedna osoba u porodici preuzme obavezu da nakon smrti stvaraoca brine o njegovom djelu. To je zaista velika odgovornost, i imam sreću da je uz mene moj suprug Paskal, koji je još kao mlad otkrio Dada i postao strastveni ljubitelj njegove umjetnosti. Sajt www.dado.me urađen je 2007, dok je Dado još bio živ. Njega su zanimale sve forme, svi oblici izražavanja, pa i digitalni zapis. Odmah je shvatio da bi internet mogao omogućiti neku vrstu novog čitanja njegovog djela, a želio je da izabere samo ono što je najbolje. Uz to, mogao je do mile volje da mijenja i prepravlja, kao što je radio sa svojim platnima.Taj sajt je od strane ICOM-a priznat kao muzejska institucija i to je jako važno, a posebno mi je drago što smo za to priznanje saznali dok je Dado bio živ, nekoliko nedjelja prije nego što je umro. Sada, gotovo šest godina nakon njegove smrti, rad na ažuriranju sajta liči na Sizifov posao, jer se uvijek nešto može popraviti, dodati, i jer nas stalno tjera na istraživanje. Svakog mjeseca pronađemo nešto novo, to može biti neko djelo koje smo vidjeli samo kao reprodukciju u nekom starom katalogu i koje je iznenada pronađeno, ili neki važan dokument, film ili tekst. To nas motiviše, jer Dadovo djelo izmiče klasifikacijama, ono je slobodno, kao što je bio i on sam. To zbunjuje istoričare umjetnosti jer su navikli da djela i autore smještaju u već postojeće podjele i fioke.
Uz brigu o očevom naslijeđu, Vi radite i u Centru savremene umjetnosti Žorž Pompidu, poznatom Boburu. Čime se tačno bavite?
– Radim kao urednica u izdavačkoj djelatnosti. Upravo sam uradila katalog izložbe Pola Klea Ironija na djelu. Moj posao zahtijeva veliku preciznost, radim u tijesnoj saradnji sa komesarom izložbe, koji je po pravilu direktor izdanja.
Nedavno je u Parizu izašla i promovisana knjiga razgovora Stojim i slikam koju ste Vi priredili. O kakvim je razgovorima riječ?
– Fransoa-Mari Derol iz izdavačke kuće Atelier Contemporain iznio mi je ideju da objavi knjigu razgovora i ja sam odmah prihvatila prijedlog, jer sam već radila na transkripciji razgovora sa prve Dadove retrospektive, 1970, u današnjem Centru Pompidu. Shvatila sam da ima puno materijala da se pripremi vrijedna knjiga, sa intervjuima vođenim u Francuskoj, ali i izborom razgovora iz specijalnog izdanja crnogorskog časopisa Ars (2011) koje smo preveli na francuski, uz mnoge fusnote vezane za Crnu Goru koju francuski čitaoci ne poznaju dovoljno. Da bi se isklesao portret umjetnika, važno je krenuti od primarnog izvora, riječi samog umjetnika, a Dado je vrlo dobro znao da opiše svoj postupak. On razbija predrasude i nesporazume vezane za njegovo djelo koje često nazivaju morbidnim, iako njega smrt fascinira samo kao dio prirodnog procesa obnavljanja formi. Strast za živi svijet prenijeli su mu njegova majka i djed. On sam je rekao da su njegov djed, ljekar Jovan Kujačić, i njegova majka Vjera, profesor biologije, u samim korjenima njegovog djela i sindroma Dado.
Predgovor je prihvatila da napiše Ana Tronš (1938-2015), čuvena likovna kritičarka čije se mišljenje jako cijeni, i to me je uvjerilo da je ovo projekat koji vrijedi realizovati. Zahvaljujući subvenciji Ministarstva kulture Francuske uspjela sam da objavim knjigu sa oko dvadeset Dadovih razgovora i oko 70 ilustracija – to su Dadova djela, zatim radovi starih majstora, kao i dosad neobjavljene ilustracije koje dopunjavaju Dadove riječi. Knjiga ima oko 300 strana i vrlo dobro je prihvaćena u profesionalnim umjetničkim krugovima. Promovisana je u maju u Crvenoj kući, poznatom izložbenom prostoru u Parizu. Nadam se da će ona doprinijeti da Dadovo djelo u Francuskoj bude bolje shvaćeno.
Razmatrate li mogućnost da knjiga bude prevedena na naš jezik?
– Da, biće pripremljena i knjiga u kojoj će biti prevedeni razgovori mog oca vođeni na francuskom, koji do sad nisu bili poznati crnogorskoj javnosti. Nedavno su se u Crnoj Gori pojavile dvije knjige o mom ocu bez mog odobrenja, knjiga razgovora Branke Bogavac, u saradnji sa Muzejom na Cetinju, sa reprodukcijama nedopustivo lošeg kvaliteta, kao i knjiga Pura Đurića, sa opisom nekih događaja koji ne odgovaraju stvarnosti. Kako se to ne bi ponavljalo, bila sam prinuđena da angažujem advokata Rajka Bojovića. Za ovu knjigu na francuskom jeziku dobili smo značajnu pomoć Ministarstva kulture Crne Gore i zbog toga sam jako srećna. Gospođa Dragica Ponorac, ambasadorka Crne Gore u Francuskoj, uložila je mnogo truda i ja sam joj zahvalna što Dadovo djelo zastupa s toliko žara. Mnogo bih voljela kad bismo mogli da organizujemo putovanje u Crnu Goru za one značajne ličnosti koje brane Dadovo djelo u Francuskoj kao što su Katrin Mije i Antoan Galber, predsjednik Crvene kuće. Do toga mi je veoma stalo, i možda bi objavljivanje ove knjige bila zgodna prilika da se to realizuje.
Šta najviše volite u Crnoj Gori i kako Vi, Vaš suprug i ćerka provodite vrijeme kada dođete i koja mjesta smatrate nezaobilaznim?
– Mnogo volimo Cetinje, mene vežu i sjećanja na djetinjstvo, a i moja ćerka Diotima se tamo veoma dobro osjeća. Za nas je Cetinje mjesto apsolutnog odmora i svaki dolazak u porodičnu kuću za mene je obnavljanje energije. Često idemo u Košćele i ostajemo zadivljeni pred jedinstvenim pogledom, koji doživljavamo kao posljednju poruku od Dada.

 

GRACIJA 83/2016.

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...