Vedra, odlučna i otvorena, Ana Bekuta (57) uvijek je raspoložena za razgovor i rado viđena na svim veseljima. Put kojim je stigla do vrha nije bio lak, te je pjevačica iz Priboja nedavno počela da razmišlja o tome da svoja iskustva pretoči u knjigu. Vjeruje da bi svojim svjedočanstvom pomogla onima koji tek uplovljavaju u estradne vode, kao i onima koji vjeruju da godine nijesu prepreka za iskrenu ljubav. Naime, Ana je ove godine na Dan zaljubljenih obilježila pet godina veze sa političarom Milutinom Mrkonjićem (75), za koga je svojevremeno rekla da joj se uopšte nije svidio nakon prvog susreta. “Prvi naš susret je bio prije pet godina. Ti momenti su bili sudbonosni. Kad smo se prvi put sreli, nije mi padalo na pamet da on nekada može biti moja ljubav, onako robustan, malo povišen ton, što mi se nije dopadalo”, iskrena je Ana, koja je brzo shvatila da se iza grube spoljašnjosti krije čovjek velikog srca. Danas sa svojim izabranikom, sinom i njegovom porodicom uživa u skladnim odnosima.
Ne voli da se vraća na teme iz prošlosti, a svojevremeno je pojasnila medijima koji je događaj potpuno promijenio život: “U sedamnaestoj godini sam odlučila da rodim dijete, šta god da se desi na ovom svijetu. Bila sam maloljetna, a odnosi u porodici, selu, okolini nisu bili sjajni. Da bi se stanje sredilo i smirilo, dala sam Igora u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici u Beogradu. Ostao je tamo osam i po mjeseci, ja sam odlazila svakih deset dana da ga vidim i vraćala se. Kad sada pričam o tome, kao da pričam o nekom drugom, ta osjećanja su negdje potisnuta. Tek kada se sredilo stanje u porodici, kada su na moje insistiranje roditelji pristali da dođem s Igorom kući, dovela sam ga. Igor je, naravno, postao miljenik porodice, a ja sam u sedamnaestoj godini sazrela. Moje djevojaštvo nije postojalo, zamijenila ga je briga o djetetu. Gimnaziju sam napustila poslije drugog razreda, a rođenje Igora ubrzalo je odluku da se bavim muzikom.”
Kako ste tada uklopili odgajanje djeteta i poslovne obaveze, s obzirom na posao sa netipičnim radnim vremenom?
– Nije mi bilo previše teško. Igor je svoj bioritam prilagodio mojim obavezama. Nalazili smo dovoljno vremena za igru i maženje. Najsrećnije je bilo poslijepodnevno “razvlačenje”, a najtužnije to što često sebi nisam mogla da priuštim da ga ušuškam pred spavanje
Sa sedamnaest godina ste odlučili da želite da budete pjevačica?
– Zapravo, mnogo ranije, kao djevojčurak. Slušajući čarobne zvuke frule svog talentovanog oca, pustila bih glasić i, shvativši da me svi s pažnjom prate, poželjela sam da moju pjesmu čuje i zavoli – čitav svijet. Doduše, dugo nisam vjerovala da će mi se nešto od te želje i ostvariti.
Mladi ste postali majka, a onda i mlada baka. Koliko ste danas uključeni u vaspitanje, odluke i odrastanje unuka?
– Da se našalim: baka je institucija. Naime, svojim unucima sam baka i prijatelj, a ne roditelj. To je lijepa uloga, ali se ne može porediti sa majčinskom. Savjetujem ih, mazim i pazim, pomažem koliko god mogu, ali odgovornost za njihov razvoj i odgoj isključivo je mamina i tatina.
Čime vas iznenađuju unuci Sonja i Branko? Šta ih savjetujete?
– Iznenađuju me svojom visprenošću, kreativnošću, skromnošću i zrelošću. Učim ih da se raduju svakom danu i svakoj fazi svog odrastanja, da budu odani idealima i vrijednostima koje poštuju, da traže plemenite duše i da se ne plaše ni davanja ni odbacivanja.
Slušate li Vi savjete?
– Da, umijem da prepoznam riječi podrške i dobronamjerne kritike, sračunate na to da me upute na lakši put. Nisam tvrdoglava i ne mislim da sam pokupila svu pamet. Iskreno cijenim mudre poruke i zahvalna sam na njima. Doduše, kao svaki čovjek, umijem i da tjeram po svom, čak i kad osjetim da to baš i nije najpametnije.
U koga imate bezrezervno povjerenje?
– Drago mi je što nisam postala nepovjerljiva. Polazim od toga da svako zaslužuje šansu – dok me ne razuvjeri. Kao što nikome ne želim zlo, vjerujem da većina ljudi vodi računa o ispravnosti svojih riječi i postupaka. Naravno, najviše vjerujem bližnjima, partneru, porodici, prijateljima.
Već nekoliko sezona ste u žiriju Zvezda Granda, šta Vam je donijelo to iskustvo?
– S jedne strane, radujem se mnoštvu talenata, ljepoti i entuzijazmu mladog svijeta koji živi u izuzetno teškom vremenu, a s druge strane, čudim se odsustvu ukusa, samokritičnosti i principa.
Da li ste o nekome promijenili mišljenje od kako ste članica žirija? Dešava li se da vas mladi željni pjevačke karijere pitaju za savjet nakon snimanja?
– Da, desi se da u prvom krugu propustim neke istinske bisere, najčešće zbog njihove treme. Međutim, pravi dar se uvijek probije i sve dođe na svoje. Neprestano me konsultuju i trudim se da za svakog nađem odgovarajući savjet i dovoljno vremena. Mnogo su simpatični, teško im je odoljeti. Jedno svima podvučem, karijera se pravi pjesmama. Što se tiče skandala i pribjegavanja pravljenja karijere skandalima, mislim da to ne vodi ničemu. Skandalima se ne može napraviti karijera.
Šta je to što sada znate, a voljeli bi da ste znali na početku karijere?
– Ništa. Da sam nešto znala, ne bi bilo puta koji me je dovde doveo. Ne bih stekla iskustvo od kojeg sam sazdana i koje me je učinilo prepoznatljivom i voljenom.
Da li je lakše sada napraviti uspjeh ili u vrijeme kada ste počinjali? Koja pravila su tada važila?
– Svako vrijeme ima svoje prednosti i nedostatke. Ne može se to staviti na kantar. Kad sam ja počinjala bio je važniji glas, a sad je stas. Nije bilo toliko plejbeka, pozajmljenih glasova, scenskih efekata, spotova, miksovanja, mašina koje ispravljaju falš otpjevane tonove, “šminkanja” pjevanja. Staneš pred mikrofon i pjevaš, pa vidi šta ćeš.
Na koji način ste se borili da ostanete na vrhu sve ove godine?
– Nisam se borila. Naprosto sam samo pjevala. Ako pogledate snimke zajedničkih nastupa, nikad se nisam “trpala” u prvi plan. Laktanje mi nije u prirodi, vaspitana sam da budem nenametljiva. Imala sam sreće što su me brzo prepoznale i podržale i publika i kritika. Išla sam samo tamo gdje su me tražili. Ljudima se sviđa to što nikad ne nastupam kao razmažena zvijezda, što ne izvoljevam, nikog ne potcjenjujem, ne spletkarim i gledam svoja posla.
Šta su Vam donijele godine?
– Godine su mi donijele spokojstvo i vrlo prijatno samopouzdanje, zasnovano na svijesti da sam sve svoje velike želje i ciljeve ispunila. Srećna sam i ponosna majka i baka, osim oca, svi su mi živi i zdravi, volim i voljena sam. Moje pjesme stanuju u srcima nevjerovatno mnogo ljudi, na koncertima doživljavam istinsku bajku…
Da li ste osoba koja se često vraća u prošlost i kaje zbog postupaka i odluka?
– Ne, s izuzetkom uspomena sa brojnih putovanja, uopšte se ne osvrćem za sobom i vrlo rijetko razmišljam o prošlosti. Nije mi još vrijeme da podvučem crtu i potpuno sam usredsređena na sadašnjost i budućnost.
Šta najčešće prigovarate sebi?
– Baš ništa sebi ne prigovaram. U miru sam sa samom sobom. Nastojim da pravim što manje grešaka i da najbolje što mogu iskoristim svoje vrijeme. Ako ipak pogriješim u nečemu, gledam da to ispravim.
Volite li da kuvate i koje jelo je Vaš specijalitet?
– Za mene je kuvanje veoma kreativna i relaksirajuća djelatnost – ako nije svakodnevna obaveza, u kom slučaju može postati zamorna i odbojna čak i za najvećeg zaljubljenika u gastronomiju. Poznata sam po svojoj heljdopiti, za koju sam recept donijela iz zavičaja, ali mi enigma nisu ni specijaliteti iz drugih djelova zemlje i svijeta. Bez lažne skromnosti mogu da kažem da sam dokazano dobra kuvarica.
Imate li omiljene tretmane za uljepšavanje? Niste krili da ste operisali kapke, planirate li još neku estetsku korekciju?
– Uživam u uljepšavanju, a najviše u masažama i maskama za lice. Ne planiram, ali i ne odbacujem takvu mogućnost. Najvažnije je da uradite nešto zato što hoćete, a ne zato što morate.
Crnogorska publika Vas rado sluša, a kako se Vi osjećate kada nastupate u Crnoj Gori?
– Crnoj Gori se uvijek rado vraćam. Tamo su mi bliski i zemlja i kamen i voda i nebo. Lovćen, Durmitor i Žabljak su spektakularni i ljeti i zimi. Skadarsko jezero takođe ostavlja bez daha. Pod Ostrogom se preispitujem i povjeravam mu sve svoje tajne, a u Boku idem da napunim baterije. Naravno, s radošću posjećujem brojne prijatelje u Crnoj Gori. Crnogorska publika je ujedno i zahtjevna i zahvalna. Ne pada lako u “sevdah”, ali je odana i puna poštovanja.
GRACIJA 103/14.april 2017.
Razgovarala Dragana Đurić
Foto Miša Obradović i privatna arhiva
