spot_img

Ana Klepić: Za rad sa djecom me motiviše ogromna ljubav

“Nadam se da će naš grad uskoro početi da osluškuje i potrebe najmlađih. Sama činjenica da postojimo 38 godina i da smo stvorili hor koji je brend ne samo Podgorice, već i Crne Gore, trebala bi da bude dovoljna da konačno dobijemo svoje mjesto pod suncem”, kaže dirigentica dječijeg hora Zvjezdice

spot_img

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Ana Klepić, dirigentica dječijeg hora Zvjezdice, tekstopisac i kompozitorka, već 15 godina izuzetno uspješno radi svoj posao, a potvrda njenog zalaganja su brojne generacije koje su sa radošću i poletom pjevale na brojnim festivalima. Ana Klepić je završila muzičku akademiju, a posao je preuzela od oca, kompozitora Marka Klepića, koji je Zvjezdice osnovao prije 38 godina. U intervjuu za Graciju govori zbog čega se odlučila na taj korak, ali i o brojnim problemima sa kojima se i ona i hor susreću decenijama.

Kada ste odlučili da se bavite dirigovanjem dječijim horom? Šta Vas je motivisalo da se bavite ovim poslom?
– Odrasla sam sa dječijim horovima i festivalima. Moj otac je osnovao Zvjezdice kada sam imala pet godina. Tako sam do 14. bila član hora, a potom pratila sa strane šta se dešava i uvijek bila u toku. Kada sam završila muzičku akademiju imala sam neke druge planove, ali desilo se to da je jednom prilikom mom ocu bila potrebna zamjena (koju ranije nije mogao imati, jer hor apsolutno nije imao novčanih sredstava) i to sam, naravno, odradila volonterski, kao i svih narednih osam godina. Nakon toga, 2015. godine zvanično sam preuzela Zvjezdice. Čim sam prvi put stala ispred hora počele su da se rađaju razne ideje i mnoge od njih sam ubrzo realizovala, barem one koje su bile izvodljive bez velikih finansija.
Kako uspostavljate vezu sa djecom i kako ih motivišete da daju svoj maksimum tokom pjevanja?
– Rad sa horom dosta se razlikuje od rada u učionici, jer se podrazumijeva da su svi tu svojom voljom, dakle iz ljubavi prema muzici i pjevanju. Zato je odmah lakše uspostaviti vezu sa njima. Hor traži disciplinu i rad, i djeca mogu izgubiti motivaciju, jer se vrlo često “zaglavimo” ponavljajući iste fraze, što zna da bude iscrpljujuće. Zato osluškujem njihovo raspoloženje i kada vidim da gube motivaciju mijenjam repertoar, pa se kasnije vraćamo na komplikovanije stvari. Nakon naporne probe narednu uvijek planiram tako da bude u mnogo opuštenijoj atmosferi i dam im više prostora da uživaju u pjevanju, bez stalnih ponavljanja i vraćanja na djelove koji traže malo više vježbanja.
Kako odabirate pjesme koje će djeca pjevati i koje su Vam omiljene kompozicije za djecu?
– Dosta pjesama sama pišem i komponujem, ali nijesam jedina zadužena za izbor. Tu je festival Naša radost, gdje komisija, sastavljena od stručnih ljudi, bira pjesme koje ćemo izvoditi. Ne slažem se uvijek s izborom i vjerovatno neke pjesme ne bi našle mjesto u našem repertoaru da sam se pitala, ali poštujem odluke direkcije. Važno je da je pjesma prilagođena dječijem uzrastu. Međutim, nekada se desi da su tekstovi i melodije prilično banalizovani. To je velika zamka u dječijem stvaralaštvu u koju mogu upasti oni koji nijesu dovoljno razmišljali o tome kako se približiti dječijem svijetu, već su zadatku pristupili površno. Moje omiljene pjesme su uglavnom iz perioda ranog djetinjstva, one koje su otpjevali Dragan Laković, Minja Subota i hor Kolibri. Ima, naravno, i pjesama iz ogromnog repertoara našeg hora, na primjer, Hajde da se družimo, Djeca imaju pravo, Tata, vozi sporije, Kaži mi, Danilo, Hajde Marko da letimo tajno…
Kako vidite ulogu dečijeg hora u razvoju djece i zajednici uopšte, i kako Zvjezdice doprinose obrazovanju i kulturnom nasljeđu?
– Bavljenje muzikom i pjevanjem u najranijem uzrastu jako je korisno na mnogo načina. Pored toga što djeluje na društveni i emocionalni razvoj djeteta, pomaže i da kroz pjesme djeca usvoje veći fond riječi. Pjevanje dječijih pjesama podstiče razvoj mašte i kreativnosti, jer kroz tekstove koji su vrlo često slikoviti oni stvaraju jedan svoj kutak za bijeg od svakodnevnih obaveza i svega što ih možda opterećuje. Veoma je važno da među vannastavnim aktivnostima imaju nešto što ih posebno usrećuje i pruža mogućnost da se bar privremeno rasterete. U posljednje vrijeme vrlo često roditelji kažnjavaju djecu time što ih ispisuju iz hora ili neke druge aktivnosti koju vole kada popuste u školi. Škola jeste na prvom mjestu, ali mislim da ih ne treba lišavati onoga u čemu uživaju, već naći druge načine da se rezultati poboljšaju. Zvjezdice su jedini dječiji hor sa dugom tradicijom u Crnoj Gori, što se ne smije zanemariti. Već sam rekla koje su pozitivne strane učešća u horu i sve to se, naravno, odnosi i na Zvjezdice. Kada je u pitanju kulturno nasljeđe, njime smo se bavili na razne načine. Imamo jedan broj autorskih pjesama koje su pisane u duhu naše narodne muzike (Kačamak, Krilata kolijevka, Anđela, Skoči kolo…), a i album crnogorskih narodnih pjesama prilagođenih dječijem horu, uz klavirsku pratnju. Na tom albumu radili smo pune tri godine i uz njega izdali i notnu knjigu sa horskim i instrumentalnim dionicama. Mislim da je ova muzika u izvođenju dječijih glasova mnogo prijemčivija mlađem uzrastu. Važno je čuvati tradiciju i na vrijeme upoznati djecu i sa tom vrstom muzike, pa smo zato i radili na tome vrlo dugo i studiozno.

“Bavljenje muzikom i pjevanjem u najranijem uzrastu veoma je korisno na mnogo načina”

Koliko albuma do sada je hor snimio?
– Hor nije imao mnogo uslova za izdavanje samostalnih albuma, zbog nedostatka finansija, a i vremena, tako da smo izdali svega pet albuma, ali svake godine festival Naša radost izdaje CD pjesama na kojem Zvjezdice prate sve učesnike. Pratili smo i mnoge pjesme na festivalu Zlatna pahulja. To je sigurno više od 700 pjesama za ovih 38 godina.
I sami ste nekada bili dio Zvjezdica. Ima li razlike prije 15 godina, kada ste preuzeli hor, u odnosu na danas?
– Postoji dosta razlika. U vrijeme kada sam bila član hora postojala je jedna lijepa organizacija posla kada su u pitanju događaji za djecu, u koju je bio uključen veliki broj kreativaca i profesionalaca u svom poslu. Postojao je i mnogo veći broj sadržaja za najmlađe kako na televiziji, tako i na nivou Glavnog grada. Danas su ti sadržaji rijetki, jer se svi bore za egzistenciju i ne mogu da odvoje vrijeme za rad sa djecom koji je manje ili uopšte nije profitabilan. Svi sadržaji koje smo snimali bili su besplatni, kompozicije, tekstovi, aranžmani, spotovi, a danas to više nije tako. Nažalost, iako hor pripada jednoj gradskoj instituciji (Dječijem savezu) sve ove godine nema svoj budžet. Greška je administrativne prirode, jer smo pripali sektoru koji ne pripada kulturi. Dječiji savez nam je podrška i pomažu koliko je u njihovoj moći, ali iz malog budžeta ne mogu izdvojiti mnogo za naše potrebe. Kada su u pitanju dječije pjesme, i tu se osjeća mali pad u kvalitetu, djelimično zbog nedostatka interesovanja da se stvara za najmlađe. Kada bi se stvaraoci stimulisali, sigurna sam da bismo i tu imali napredak.
Je li Vaš otac, osnivač hora, kompozitor Marko Klepić, “krivac” što ste preuzeli od njega dirigentsku palicu?
– Svakako. Gledajući njega naučila sam dosta toga o radu sa djecom, a potom se oprobala i u komponovanju, što nijesam vjerovala da bih mogla da radim tako kvalitetno kao on. Kako je vrlo posvećen poslu, i hor i festival Naša radost bili su dio našeg porodičnog života. Znali smo uvijek sve što se dešava, jer radno vrijeme nije postojalo, sve je u svakom trenutku bilo u znaku festivala i hora.
Kompozitorka ste i tekstopisac, osvojili ste brojne nagrade na festivalima… Postoji li pjesma koja Vam je posebno draga?
– Nijesam se nikad posebno vezala za neku pjesmu, ali vidim da i danas, nakon 11 godina, većina djece i odraslih pamti moju prvu pjesmu Kačamak. Zato je vrlo često i rado izvodim sa horom.
Po čemu se dirigovanje dečijim horom razlikuje od dirigovanja drugim vrstama horova?
– Djeci morate da objasnite stvari malo drugačije, da ih naviknete da prate vaše instrukcije, što nije baš tako lako jer nemaju koncentraciju kao odrasli. Nekada im bukvalno morate “nacrtati” kako nešto da izvedu. Potrebno je mnogo rada i upornosti dok sa njima savladate melodije, dok postavite vokal i postignete horsku boju koju želite.

“Čim sam prvi put stala ispred hora počele su da se rađaju razne ideje i mnoge od njih sam ubrzo realizovala, barem one koje su bile izvodljive bez velikih finansija”

Za Anu Klepić zna cijela Crna Gora, sinonim ste za Zvjezdice, dječije pjesmice, radost, a 15 godina radite kao honorarac… Mnogi bi na Vašem mjestu vjerovatno odavno odustali. Šta Vas motiviše da, pored tolike nepravde, s istim elanom radite sa mališanima?
– Ogromna ljubav, ništa drugo. Dosta puta sam razmišljala o tome koliko ulažem u sve ovo, i koliko je sve to jedan ogroman rad i odricanje, a da konstantno moram da razmišljam o egzistenciji i nalazim načine da pristojno živim. Osim što održavam probe, bavim se bukvalno kompletnom organizacijom svega što podrazumijeva postojanje jednog hora. Obično te poslove radi više ljudi. Ipak, na kraju ljubav pobjeđuje i eto me tu već punih 15 godina i ne namjeravam da odustanem. Nadam se da će naš grad uskoro početi da osluškuje i potrebe najmlađih. Sama činjenica da postojimo 38 godina i da smo stvorili hor koji je brend ne samo Podgorice, već i Crne Gore, trebala bi da bude dovoljna da konačno dobijemo svoje mjesto pod suncem.
Svi se ponosimo Zvjezdicama i njihovim uspjesima, ali mnogi ne znaju da radite u, blago rečeno, sramnim uslovima. Postoje li bar naznake da će taj problem biti riješen i da li očekujete da se riješi budžetski problem hora?
– Problem prostora dešava se posljednjih godina, naročito poslije pandemije. Nažalost, kulturne institucije su postale pretrpane i bilo je nemoguće raditi i dijeliti prostore sa drugim umjetnicima i ansamblima, a da zadržimo kontinuitet i kvalitet. Tako smo na korišćenje dobili prostor koji nije ni adekvatan, ni siguran za djecu. Obraćali smo se nadležnima i očekujemo da će uskoro neko reagovati i obezbijediti nam prostor u kojem su, prije svega, higijenski, a onda i ostali uslovi bolji.
Šta planirate, odnosno šta možemo da očekujemo od Zvjezdica uskoro?
– Šestog maja u KIC-u Budo Tomović imali smo veliku promociju duplog CD-a U ritmu ljubavi, koji sadrži 32 dječije pjesme i plod je mog desetogodišnjeg rada na polju komponovanja za djecu. Osim što smo promovisali CD, organizovali smo i humanitarnu akciju prikupljanja sredstava za fondaciju Budi human. Svi koji su na koncertu donirali dobili su primjerak našeg novog albuma. Već 26. maja putujemo za Herceg Novi gdje ćemo učestvovati na divnom festivalu dječijih amaterskih horova Pored mora pjevati se mora. Sa velikim zadovoljstvom se odazivamo ovom pozivu, jer je to rijetka prilika da se veći broj dječijih horova iz regiona sretne na jednom mjestu. Po povratku iz Herceg Novog čeka nas priprema i snimanje pjesama za novo izdanje festivala Naša radost.n

Gracija 212, maj 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO