Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Nedavno seksualno nasilje u kom je žrtva bilo devetogodišnje dijete i loša kaznena politika prema pedofilima pokrenuli su reakciju građana u više gradova Crne Gore. Uslijedila je i reakcija države. Izmjenama Krivičnog zakonika, koje su već u zakonskoj proceduri, predložena je mogućnost da počioniocima krivičnih djela silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, obljuba djeteta i obljuba zloupotrebom položaja bude izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina. O ovoj temi razgovarali smo sa Anđelom Novaković, psihološkinjom i porodičnom psihoterapeutkinjom.
“Krivični zakonik Crne Gore predviđa da ko pod svojim imenom objavi primjerke tuđeg autorskog djela kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine, a ko izvrši nedozvoljenu polnu radnju kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom, koja je prošle godine sprovedena u Crnoj Gori navodi da su sudovi izricali kazne zatvora, s tim da su se propisane kazne kretale blizu predviđenih minimumima. Na primjer, u periodu od 2014. do 2018. samo u jednom slučaju, a za krivično djelo nedozvoljene polne radnje, počiniocu je izrečena maksimalna kazna zatvora od dvije godine. U istom periodu, za isto krivično djelo izrečena je novčana kazna u iznosu od 800 evra. Takođe se u Studiji navodi da su prilikom utvrđivanja visina kazni za počinioce veoma često uzimane u obzir i olakšavajuće okolnosti, kao što su loše materijalne prilike, nezaposlenost, porodične prilike, ponašanje okrivljenog/e nakon izvršenja krivičnog djela, kajanje… Šta nam ovo govori? Neupitan je značaj uvođenja izmjena Krivičnog zakona i predloženog rješenja, ali sam mišljenja da nas dodatno treba brinuti što i trenutni zakon predviđa visoke kazne, do 15 godina, za počinioce krivičnih djela protiv polne slobode, a u pomenutom periodu imamo samo jedan primjer presude u slučaju obljube zloupotrebom položaja, u kojem je izrečena kazna zatvora bila bliža propisanom maksimumu. Da li to znači da smo kao cjelokupno društvo visoko tolerantni na ugrožavanje polnih sloboda da gubimo suštinu tražeći alternativna kažnjavanja, da time onemogućavamo žrtvama osjećaj da se situacija može promijeniti?
Koje posljedice seksualno nasilje ostavlja na dijete i kako se to ispoljava kasnije, kada postane zrelije, kad odraste?
– Podaci Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu govore da je seksualno zlostavljano 13,4% djevojčica i 5,7% dječaka, a smatra se da je samo 1,5% slučajeva prijavljeno, tj. ušlo u ovu evidenciju te da je broj seksualno zlostavljane djece mnogo veći. Istraživanja o posljedicama ovakvih iskustava na djecu sugerišu da će djeca koja su u ranom razvoju pretrpjela, ili trpe visok nivo stresa, vjerovatno imati nižu inteligenciju, biće manje sposobna da saosjećaju sa drugima i postojaće veća vjerovatnoća da će razviti zavisnost od droga ili počiniti krivično djelo nego djeca koje nijesu imala ovakva iskustva u životu. Djeca koja su imala iskustvo seksualnog zlostavljanja isto najčešće “zaborave”, tj. potisnu iz sjećanja, jer je previše zbunjujuće i ugrožavajuće za njih. Najčešće osjećaju stid, jer misle da su odgovorni za sve što se desilo te su u stalnom strahu, sa visokim osjećajem anksioznosti zbog mogućeg ponavljanja. Nerijetko žive u stanju razdražljivosti ili distanciranosti, očekujući opasnost iz svakog pravca. Njihova sposobnost da iskoriste socijalna, emotivna i kognitivna iskustava može biti umanjena, što im otežava svakodnevno funkcionisanje te se može desiti da djeca, iz ugla onih koji ih posmatraju, odjednom popuste u školi, izoluju se od vršnjaka, pokažu neutemeljenu ljutnju ili potištenost i slično. Ukoliko se problem ne prepozna na vrijeme, tj. dijete ne govori o iskustvu koje je imalo, u odraslom dobu osoba sa iskustvom seksualnog zlostavljanja, može imati nesvjesnu, iskrivljenu predstavu sopstvene ličnosti, kao osobe koja ne zaslužuje da joj se dešavaju dobre stvari, koja nije dovoljno zadovoljna sobom, iako je realna slika o osobi u potpunosti drugačija. Sve to na dalje može dovesti do problema sa formiranjem funkcionalnih partnerskih odnosa, tj. ostvarivanjem i održanjem emocionalnih veza sa osobama koje im se dopadaju.
“U što ranijem uzrastu djeci treba govoriti o seksualnosti. Sadržaj toga o čemu se govori treba prilagoditi uzrastu djeteta i sve vrijeme imati na umu da time što radimo podržavamo to da seksualnost nije tabu”
O slučajevima seksualnog zlostavljanja djeca često ne govore, ili im se nekada i ne vjeruje. Zašto djeca kriju tajnu o zlostavljanju?
– Kao što sam već navela, djeca najčešće osjećaju stid i krivicu i razmišljaju o tome čime su oni doprinijeli situaciji koja se desila, ili koja se dešava. Nerijetko nikada ne progovore o tom iskustvu, iz razloga što se ne osjećaju podržanim da o istom govore, ili su iskustvo potisnula, ili govore o njemu nakon više godina (od trenutka kada se seksualno zlostavljanje dogodilo do trenutka kada je razotkriveno u prosjeku prođe 16,3 godine). Istraživanja pokazuju da je ključni faktor koji određuje hoće li djeca govoriti o iskustvu seksualnog zlostavljanja percepcija podrške roditelja te roditelji moraju poslati poruku da vjeruju svojoj djeci, da ih ne osuđuju, da razumiju koliko je teško pričati o ovoj temi. Kada djeca podijele svoje iskustvo sa roditeljima, ili bilo kojom drugom odraslom osobom, moramo biti svjesni procesa kroz koji prolaze. Sistemski sa njima nakon toga razgovara veliki broj stručnih lica, ljekari, psiholozi, inspektori, advokati, sudije… I sve to predstavlja ogroman pritisak na dijete te se nerijetko dešava da djeca daju nekonzistentne izjave, koje osobe u sistemu mogu odvesti na pogrešne zaključke, te dovesti do toga da se djetetu ne vjeruje.
Podaci ukazuju da su nasilnici najčešće njima poznati ljudi, rođaci, porodični prijatelji, komšije, vaspitači… Djeca nisu pripremljena na to da može im nauditi neko ko im je blizak, drag, neko u koga imaju povjerenja.
– Istraživanja pokazuju da je u više od 60% slučajeva počinilac bio porodični prijatelj ili komšija, što ukazuje na to da u velikom procentu počinioci ovih krivičnih djela budu poznati djetetu. To dadatno usložnjava cjelokupnu situaciju jer dijete biva zbunjeno, nema kapacitet da razumije situaciju u kojoj se nalazi. Nerijetko ima potpuno suprotna osjećanja prema počiniocu, jer je to neko ko mu je blizak, a sa druge strane neko ko ga intenzivno ugrožava. S tim u vezi, dijete se rijetko odlučuje da govori o tome šta se dešava, a često ni roditelji, poznajući tu osobu, čija se slika rijetko uklapa u to što im dijete govori, odbijaju da se bave time, nekada i sami iz nesvjesnog straha od toga da je sve što im dijete govori zapravo istina.
Koji je Vaš savjet roditeljima, kako prepoznati predatore, na koji način da zaštite svoju djecu?
– Ne bismo pričali o ovom problemu u ovom stepenu kada bi počinioci seksualnog nasilja bili prepoznatljivi u socijalnoj sredini. Efikasnije je obraditi pažnju na djecu, tj. poruke koje šalju roditeljima, u smislu eventualnih promjena u ponašanju: nekada se dešava da djeca pokazuju njima nesvojstvena raspoloženja, pa je tako dijete koje ranije nije pokazivalo agresivnost odjednom bijesno i ljuto, odbija da ide na određena mjesta, kod nekih ljudi ili, pak, pokazuje strah od njih, pokazuje da je tužno, ne želi da se druži sa vršnjacima, povlači se… Takođe se može desiti da dijete pokazuje promjene u spavanju, budi se u toku noći, plače te ima promjene u apetitu i ishrani.
Na koji način se može pomoći djeci žrtvama, kada je potrebno potražiti stručnu pomoć?
– Nekada će dijete radije razgovarati sa nepoznatom osobom, nego sa roditeljima. Ono što je ključno u ovom dijelu je da dijete osjeća podršku i neosuđivanje od strane stručnjaka te da može, koliko-toliko, slobodno govoriti o problemu. Treba da sa stručnjakom izgradi sigurno povezan odnos, u sigurnom okruženju. Ono što u sistemskom smislu predstavlja problem je to što, kako sam i navela, dijete nerijetko razgovara sa velikim brojem stručnjaka, u različitim uslovima, što se ne bi trebalo dešavati.
Kada, u kom uzrastu treba početi sa djecom razgovorati o seksualnom uznemiravanju?
– Stava sam da u što ranijem uzrastu djeci treba govoriti o seksualnosti. Sva ograničenja koja bi trebalo imati je da sadržaj toga o čemu se govori treba prilagoditi uzrastu djeteta i sve vrijeme imati na umu da time što radimo podržavamo to da seksualnost nije tabu. A samim tim onemogućavamo da naše dijete pomisli da je to nešto što je sramota, pa da o eventualnim problemima u vezi s tim ćuti tokom života.
Šta bi trebalo da se promijeni, na koji način i ko ima ulogu u mijenjanju svijesti, pristupu žrtvama seksualnog nasilja?
– Pored pooštravanja kaznenih politika od presudnog značaja je tretman koji djeca, žrtve seksualnog nasilja, mogu imati. Od presudne važnosti je da svi razgovori koji se sa njima obavljaju budu u povjerljivoj i podržavajućoj atmosferi, po mogućnosti, uvijek sa jednom istom osobom. Takođe je od velikog značaja potrebno dalje i usko specijalizovano obrazovanje i informisanje za predstavnike/ce institucija koje se bave ovom problematikom. Na taj način bismo otvorili krug odgovornosti te djeci, koja su, na žalost, imala ovakva iskustva omogućili da na funkcionalan način pokušaju da ih razumiju i prežive.
Registar pedofila je i poruka počiniocima
Značajnu ulogu i inicijativu za uvođenje strožijih kazni za seksualno nasilje nad djecom i nemoćnima ima Udruženje roditelji, koje već duži niz godina ukazuje na ovu tematiku. Vijest o izmjenama zakonika dočekali su kao dobru osnovu, ali samo kao prvi korak. “Još je mnogo promjena tu potrebno, počev od uređivanja registra počinilaca tih djela i kako i ko mu pristupa, do zabrane ublažavanja kazni, obezbjeđivanja podrške žrtvi i porodici i nadzora počinilaca ovih nedjela. Pripremamo amandmane i pokušaćemo da na taj način utičemo da se i ti detalji riješe.” Tražili su i da se uvede registar pedofila koji bi imao preventivnu funkciju. “Samo njegovo postojanje može biti jedna vrsta poruke onima koji namjeravaju da se bave takvim zlodjelima. Osim toga, provjeravanje da li je neko u registru, a sjutra treba da se zaposli negdje gdje bi radio sa djecom i dolazio u konktakt sa njima, veoma je važno da postoji kao mogućnost”, ističu iz Udruženja i poručuju roditeljima na koji način da zaštite djecu i kako mi kao društvo da stvorimo za njih bezbrižan svijet djetinjstva i zdravog odrastanja. “Od samog starta potrebno je da roditelji grade takav odnos da mogu da razgovaraju o svemu i da im se djeca obrate za sve što ih tišti ili im se desi. To je osnov svega u roditeljstvu, pa i u ovome. Nema tabu tema, nema bježanja od razgovora ni o čemu, već se treba truditi da se u skladu sa uzrastom sa djecom razgovora na njima prilagođen način. Djecu ne možemo zaštiti od svega na ovom svijetu i to ne bi ni bilo dobro ali svakako možemo da ih pripremimo za svijet u kojem žive.”
GRACIJA 190/maj 2021.
