Piše Marina Strugar
Foto Aleksandar Krstović
Trenutno Vas gledamo u kvizu Sto ljudi, sto ćudi, djeluje kao da se odlično snalazite i u toj formi i da se dobro zabavljate.
– Teško je da se publika zabavi gledajući kviz ukoliko mi koji to radimo nismo u dobroj atmosferi ili ne uživamo. Atmosfera iz studija, sigurna sam, “preliva” se kroz kamere i stiže do domova naših gledalaca. Ipak, čini mi se da je presudno to što ja veoma volim svoj posao i svakog dana mu se iznova radujem. A poslije to sve ide lančano, kada je meni lijepo i takmičarima je lijepo, onda je reditelju milina da radi.
Koliko Vam gluma pomaže da se snađete i u voditeljskom poslu?
– Ne posmatram to kao nekakav zadatak koji treba obaviti. Pripremam se za snimanja, pričam sa rediteljima i producentima, dogovaramo se o stilu i pravcu kojim želimo da idemo. Ali, kada snimanja počnu, sebe smatram domaćinom. Naši takmičari su zvijezde i oni su važni. Ja sam tu da njih opustim, oraspoložim, vratim na kolosijek ponekad, podsjetim na pravila, olakšam trenutak… Mene raduju njihove pobjede i zaista rastuže porazi. To za mene nije samo neki posao, već je studio moja druga kuća toliko koliko traje snimanje.
Aktuelna je i Vaša monodrama Šta me snađe koja bilježi uspjehe širom regiona. Koje kvalitete predstave publika prepoznaje, a koji je čine toliko popularnom?
– Teško mi je da odgovorim na to pitanje, ali bih i ja kao i vi jako željela da čujem odgovore publike koja je gledala. Nadam se da prepoznaje uloženi trud i napor, i veliku želju da publici ne serviramo bilo šta jer je televizijska popularnost trenutno na našoj strani. Naprotiv, željela sam da iznova osvojim publiku, sada tet-a-tet. Publiku treba cijeniti, a ne podilaziti joj.
Negdje ste se profilisali kao komičarka, da li biste voljeli da Vam se ukaže prilika da pokažete glumačko umijeće i u drugim žanrovima? Da li se teško nametnuti drugačijoj rediteljskoj viziji?
– Posao ne biram po žanru, već nakon što pročitam scenario. Takođe mi je važno s kime radim. Ne u smislu značajnih imena, već u razumijevanju, prepoznavanju međusobnom ili, pak, otvaranju novih horizonta. Upravo počinjem pripreme za film i seriju po scenariju Marka Popovića, u režiji Darka Nikolića, Jedini izlaz. Psihološki triler je za mene novost, a čini mi se i za našu kinematografiju. To mi je veliki izazov i zadatak i jedva ga čekam.
Mnoge respektabilne glumice tvrdile su da je komedija jedan od najtežih žanrova i da je publiku najteže nasmijati, da li ste i Vi takvog mišljenja? I da li biste posebno izdvojili neku komičarku, kojoj se najviše divite?
– Imala sam veliku želju da radim sa Radmilom Savićević i Milenom Dravić. Divim se i Seki Sablić i još mnogima… Ali, zadovoljna sam i da samo uživam u njihovom radu. I to je dar.
Nedavno ste imali priliku da učestvujete u modnoj reviji posvećenoj Mileni Dravić. Povodom toga ste na društvenim mrežama napisali “Jedinstvena i neponovljiva. Bila i ostala inspiracija”. Koliko je Milena bitna u Vašem glumačkom formiranju i sazrijevanju?
– Milena je bila nevjerovatan spoj i žene iz naroda koju su svi svojatali, prizemne i duhovite, a u isto vrijeme i nedodirljive žene, dive koja plijeni i osvaja svojom posebnošću. Pored svih njenih najznačajnijih uloga, a jako značajnih i za naše kulturološko nasljeđe, moram da izdvojim ulogu Gordane Diklić iz filma Nije lako sa muškarcima. Ne postoji film kome se toliko iznova i iznova radujem kada god uhvatim na televiziji.
I Vas publika veoma voli, spadate u jednu od omiljenih mladih glumica u regionu. Šta je Vaš adut, čime ih osvajate?
– Hvala najljepše. Ne znam ni da li sam omiljena, ni da li sam više toliko mlada, ali znam koliko sam zahvalna na prilici da radim ono što najviše volim, za šta sam se školovala i da od toga mogu pristojno da živim.
Najveću popularnost ste ostvarili serijom Andrija i Anđelka, da li je planiran nastavak i da li biste to željeli?
– S Andrijom bih uvijek birala da radim, kao i sa cijelom ekipom. Ali, možda treba zaista uvijek stati kada je najslađe. Ne dozvoliti da se stvar zatruje i uparloži. Ostaviti publici da pamti stvari po dobrom i da ostane željna. Ja sam isto ostala željna i to me raduje jer sa nestrpljenjem čekam nešto novo.
Nedavno ste se vratili sa porodičnog putovanja, za vrijeme praznika ste bili u Španiji, kakve utiske nosite i u koju grupu turista sebe ubrajate?
– Iako se trudimo da ne budemo klasični turisti, da se informišemo o mjestima koja posjećuju lokalci, nemam ništa protiv da me neka građevina ili muzej ili pojava potpuno razoruža i klasično turistički oduzme dah. Volim da grad prepješačim uzduž i poprijeko. Volim da jedem lokalne specijalitete i pijem lokalna pića. Ali volim, isto kao i u Beogradu, da se sredim, nabacim štiklice i pružim tom novom gradu i svoje najbolje izdanje.
Koju destinaciju biste nazvali svojim energetskim mjestom?
– Puntera, jedno malo mjesto u blizini Pule. Tamo mi prija sve, od klime, preko pogleda, do mirisa i ukusa. A, prije svega, ljudi.
Koje vrijednosti njegujete u svojoj porodici?
– Biti pošten. Biti vrijedan. Biti iskren.
A koje strahove u Vama budi savremeni način života?
– Previše otuđenja.
Kada biste imali moć da mijenjate svijet, šta biste uradili?
– Dozvolila bih svakome da živi svoj izbor. Umanjila značaj materijalnog. Vratila obrazovanju staru slavu. Onda bi ove novokomponovane vrijednosti izgubile značaj.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz život i posao?
– Ništa mi ne pripada, sve se mora zaslužiti.
Vode li Vas kroz život emocije ili racio?
– Podjednako. Ali je najjači filter ipak želudac. Ona čuvena “nemam želudac za to” mi je posebno važna. Osluškujem cijelo svoje biće, a to je ipak sprega racia i emocija.
Koje navike želite da se oslobodite?
– Neorganizovanosti. Nepotrebne kupovine.
Na šta trošite posljednje pare?
– Ne pridajem im toliki značaj. Vodim se jednom tezom, da novac mora da teče. Od mene pa nekud dalje, da bi opet došao do mene i tako ukrug (smijeh).
