Razgovarala Danijela Đonović
Foto Duško Miljanić i privatna arhiva
Avangardni, eksperimentalni i buntovni teatar Andraša Urbana, koji provocira, otkriva, ironiše na kreativan i inspirativan način, ne samo da razotkriva političke, ideološke, vjerske, patrijarhalne i ekonomske pokornosti, već odveć bolno bode prst u oči svim društvenim i individualnim neslobodama. Čekajući Godoa, Hasanaginica, Leptir, Kapital, samo su neke predstave iz bogatog pozorišnog opusa ovog umjetnika, čije djelo po mišljenju mnogih istaknutih pozorišnih kritičara “predstavlja jedinstvenu pojavu u našoj novijoj pozorišnoj istoriji”. Rođen u Senti 1970, već je kao 17-godišnjak stupio na pozorišnu scenu kao scenarista, reditelj i glumac. Osnovao je poznatu umjetničku grupu Aiowa, laboratoriju Body Weather te nezavisnu pozorišnu grupu Ansambl Andraša Urbana, s kojom je ostvario međunarodnu saradnju sa pozorišnim trupama moderne orijentacije, prvenstveno sa mađarskim pozorištima. Nakon što je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu diplomirao režiju u klasi Bora Draškovića, započinje profesionalni angažman u Mađarskom gradskom pozorištu Deže Kostolanji u Subotici, čiji je danas direktor. Ovaj žestoki kritičar društva, koji ruši sve tabue i za koga je predstava “komunikacija i druga stvarnost”, dobitnik je brojnih pozorišnih nagrada u zemlji i inostranstvu, između ostalih i nagrade Bojan Stupica, Joakim Vujić, Pro urbe grada Subotice i Sente, a ovjenčan je i prestižnom nagradom Jasai Mari koja se dodjeljuje kao najznačajnija nagrada Mađarske za pozorišnu umjetnost. Njegova Hasanaginica, rađena po motivima drame Ljubomira Simovića u produkciji Novosadskog pozorišta, najbolja je predstava ovogodišnjeg 64. Sterijinog pozorja. Urbanovo viđenje Servantesovog remek-djela Don Kihot, koje su Gradsko pozorište i festival Barski ljetopis udruženim snagama postavili na scenu, “tiče se prepoznavanja donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas, ali i obračuna sa samim sobom i određenim društvenim licemjerjem i manipulacijama”. U predstavi, rađenoj u dramatizaciji Vedrane Božinović, igraju Branka Femić Šćekić, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović, Vanja Jovićević i Anđelija Rondović.
Zašto ste odlučili da na scenu postavite predstavu rađenu po motivima Servantesovog Don Kihota?
– Prijedlog je stizao od strane glavne producentkinje Barskog ljetopisa, Ksenije Popović, koja je izrazila želju ili ideju da bi rado vidjela predstavu na osnovu velikog djela svjetske književnosti, kao što je naprimjer Don Kihot, a da to bude recimo žena. I tako smo još prije godinu u toj konverzaciji i došli do ideje.
Don Kihot u dramatizaciji Vedrane Božinović govori o ženskoj borbi s vjetrenjačama, kojih u savremenoj Crnoj Gori ima i previše?
– Nije riječ o klasičnoj dramatizaciji. Vedrana jeste dramaturg, pa u neku ruku i autor. No nije riječ o dramatizaciji djela kao o književnom predlošku koje prepričava sam Servantesov roman. Tekstualni sloj nastaje u samom procesu stvaranja predstave koja sadrži razne elemente, počev od običnih diskusija na određene teme iz samog romana, do domaćih zadataka i zajedničkih improvizacija. Ova vrsta dramaturškog rada koncentriše se na ono što će biti izvođeno, ima polemiku sa teatrom, a ne sa književnošću. Bar do izvođenja. Naravno, sve vrijeme vezujući se za problematiku Don Kihota, bilo da se to utvrdi u obliku citata ili samo asocijativno. Vjetrenjače možemo tumačiti na razne načine. Mislim da ih u ovom kontekstu ima svuda, a da li ih mi prepoznajemo ili, u ovom slučaju, zataškavamo, to je drugi problem. Svi mi želimo da predstavljamo da živimo u lijepo uređenim slobodnim društvima. Jedan dio te borbe ili podnošenja terora tih takozvanih vjetrenjača jeste intima i jeste stid zbog toga. Ako ih priznajemo i izlažemo sebe, pa samim tim podržavamo represije u društvu i doprinosimo stvaranju savršene slike, imidža, tako prikrivamo to zlo koje nas guši. No, da zaključimo, priča o ženskim pravima je priča o ljudskim pravima.
U predstavi igraju samo žene koje veoma kritički sagledavaju probleme prisutne u društvu. Može li se reći da ste u dobrom društvu ponovo u sukobu s društvom?
– Uvijek može kritičnije. Čovjek samo pokušava da govori što iskrenije, pa i što korisnije. Uglavnom se šokira sloj koji se zalaže za opšte licemjerje. S tim smo stalno u sukobu, bar na prvu ruku. Ja jesam dio istog onog društva o kojem govorimo. Možda nisam ni bolji. Ali, taj sukob nije samo sukob koji se desi jer sam izrevoltiran nekom situacijom. Valjda je svaka dobra umjetnost na kraju krajeva humanistička, čak iako to želi da prikrije zbog vatrenog imidža, pa se samim tim zalaže za čovjeka, naravno u sukobu sa čovjekovom zajednicom, sa društvom, državom i opštim licemjernim moralom.
“Uvijek može kritičnije. Čovjek samo pokušava da govori što iskrenije, pa i što korisnije. Uglavnom se šokira sloj koji se zalaže za opšte licemjerje”
Uz svu priču o feminizmu, borbi protiv diskriminacije, inferiornosti na porodično nasilje, ne čini li Vam se da patrijarhat opstaje upravo zahvaljujući crnogorskoj ženi koja, uprkos feminističkim stavovima,
favorizuje muško dijete te da je njena borba sa vetrenjačama ustvari borba sa samom sobom?
– Jedno od značajnijih shvatanja u procesu ove predstave za mene je bilo dolaženje do momenta kada čovjek u sveopštem kritikovanju ili borbi sa svim nepravdama društva dođe do samoga sebe, do borbe sa samim sobom. A to nije jednostavna stvar. Ne možete pobjeći od odgovornosti kao u drugim slučajevima. Licemjerje i sramota žrtve dovode do toga da se nastavlja žrtvovanje kao tradicionalno postojanje, kao način moralno-etičkog odnošenja, čak i kao pragmatični putokaz kako se treba ophoditi prema drugima, prema onom drugom, da bi bio savršeni element jedne zajednice. Kao što vidimo i u Hasanaginici, ili u mnoštvu drugih literarnih djela, često žrtve koje su već prošle put na kome su postale žrtve, same stvaraju sistem samožrtvovanja i žrtvovanja onog drugog. Ako ni zbog čega drugog, onda samo zato da ni oni drugi ne budu srećni. I na kraju, zbog toga što se ubijede da je to red stvari, ili zbog ljubavi. Da… jer majke znaju koliko je bolan i težak put pobune, pa na taj način, želeći da zaštite svoje dijete, stvaraju sistem pokornosti.
Budući da ste poznati po tome da s glumcima radite interaktivno, kakvu ste saradnju imali sa sedam žena, sedam “lutajućih viteškinja”?
– Odnos je u jednu ruku bio vrlo harmoničan i sa određenim turbulencijama. Teško je odricati se određenih ubjeđenja, učenja, a stalno biti u sukobu sa zajednicom koja vrlo usko određuje slobodu ponašanja. To društvo se poziva na to da je mala sredina gdje se mora ponašati unutar vrlo uskih granica jer će čovjek biti predmet izopštenja ili osude. To je inače vrlo zanimljiv momenat. Mala zajednica koja se poziva na svoju malenkost stvara sebe malom. A veličina zajednice nije prvenstveno priča o brojnosti. Glumice izabrane za predstavu Don Kihot su bile spremne da se suoče sa sobom, da ulažući svoj talenat dolaze do sopstvenih granica, da sagledavaju život koji nas okružuje. Radile su jako vrijedno i posvećeno. Volimo taj projekat.
Kako je izgledala Vaša dramska borba s Don Kihotom Vedrane Božinović?
– Naši procesi su veoma turbulentni. Rušimo i dekonstruišemo jedno drugo na svakom koraku u tom stvaralačkom procesu. Ja sebe rušim i inače. A sada to radimo uzajamno. To su teški ali dragocjeni procesi. Jedan preloman trenutak bio je kada smo uspjeli da se odreknemo privrženosti književnom djelu. Kada uspijete da zaboravite na ispunjavanje zadataka, u smislu da prenosite neki literarni momenat više reda radi, nego se koncentrišite na samu predstavu, na same probleme, na srž, na osnovnu ideju, samim tim se i vratite književnom djelu, to jest namjeri prvobitnog autora. S duge strane, Vedrana je tvrd orah. Vrlo je pripremljena i potkovana i bori se do samog kraja. Oboje smo svjesni da tu nije riječ o nama. Nema veze šta mi volimo ili želimo. U jednom trenutku, ipak, sam materijal određuje pravila.
Kako je publika Barskog ljetopisa primila Don Kihota?
– Imao sam osjećaj na premijeri da je publika reagovala jako dobro i da je predstava na nju djelovala oslobađajuće, a onda i na nas. Bio je to lijep susret predstave sa svojom publikom.
Koje su danas Vaše vjetrenjače i na koji način ih sagledavate i savladavate?
– Sa puno boli i kompromisa.
Izjavili ste da svaku predstavu radite kao posljednju i da je svaka donkihotovska?
– Pa da. Radim puno. Ali, u svaku vjerujem kao u jedinu. Ne mislim nikada o drugom koraku. Čak se ne usklađujem ni sa okolnostima u smislu sagledavanja kondicije, pa shvatate da bi ovdje mogli da napravite neku laganiju priču, ili da dato pozorište neće znati ili htjeti da se nosi sa kasnijim izvođenjima. I onda se ulažem u cjelinu i pravim stvar kako najbolje mogu.
Da li ste i lično tako siloviti, ekspresivni i bučni kao u umjetničkom izrazu?
– Nisam. Valjda nisam. Ponekad. Sebe smatram dosadnim čovjekom. Živim neki svoj život, kakav-takav. A pravim teatar kakav pravim.
Smatra se da ste jedan od vodećih pozorišnih reditelja u regionu. Šta je za
Vas pozorište?
– Mislim da je pozorište jedna od stvari za koju bih se mogao zahvaliti što mi je podareno.
