Piše Živana Jovančić
Foto Nikola Blagojević
Glumica Andrea Aković voli da kaže da je gluma najbolja profesija na svijetu, a sada ovu tvrdnju najbolje argumentuje Filmski festival u Kanu. Naime, na prestižnom festivalu Andrea se predstavila publici 15. maja, kratkometražnim filmom The Sign (Znak), u kome igra sa Jelisavetom Sekom Sablić. Ovaj omnibus, u kome je pomenuti film jedan od pet, rađen je u okviru projekta Southeast Europe Factory prema konceptu La Factory, koji potpisuju Dominik Velinski i Directors’ Fortnight. Filmovi su nastali u produkciji Sarajevo Film Festivala, uz podršku Filmskog centra Srbije, Makedonske agencije za film, Filmskog centra Slovenije i Filmskog centra Crne Gore i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, te u saradnji sa sarajevskom Akademijom scenskih umjetnosti. Omnibus film prikazan u programu Directors’ Fortnight, cijeli projekat obuhvata pet autorskih parova, odnosno deset autora iz regije i svijeta, kao i poznate i mlade glumce iz regiona. Jedna od njih je Andrea Aković (26), rodom iz Podgorice, koja je 2017. diplomirala glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Andrea od studentskih dana živi i radi u glavnom gradu BiH, gledali smo je u TV serijama i pozorišnim predstavama, a najnoviju rolu ostvarila je u Narodnom pozorištu Tuzla u predstavi Tvoj sin Haklberi Fin. Što se tiče kratkometražnog filma The Sign, Andrei se posrećio, s njim je dobila svoju prvu filmsku rolu i stigla na Kanski festival.
Pretpostavljamo da ste s mislima još i sad u Kanu. Kakve utiske nosite?
– Predivno je bilo, prelijepo i veoma svečano, bili smo svi nekako uzbuđeni. To je veliki festival i doživljaj koji bi trebalo da doživi svaki glumac. Ponosiš se svojom profesijom još više. Svi ljudi koji se bave filmom treba da dožive Kanski festival, a za one koji nisu u filmskoj industriji to je velika atrakcija.
Prvi put ste u Kanu gledali The Sign (Znak), kratki film u kome igrate. Zašto ne ranije i kako je prošla projekcija, kakve su bile reakcije?
– Film nisam gledala prije Kana jer mi je veoma uzbudljivo to iščekivanje. Imala sam ogromnu tremu danima i prije nego što sam otišla tamo, ovo mi je prvi film, prva filmska uloga, prva filmska premijera na kojoj gledam sebe na velikom platnu. U ovom filmskom omnibusu The Sign je bio peti, odnosno posljednji prikazan, a kad je došao na red već sam bila uvučena u omnibus, pa mi je bilo malo lakše. Preživjela sam (smijeh). Publika je često reagovala, bilo je puno smijeha tokom našeg filma koji je žanrovski komedija. Svi filmovi iz omnibusa bili su dobri, što je veliki uspjeh.
Ovo je Vaše prvo pojavljivanje na filmu, pa kakav je osjećaj gledati sebe na velikom ekranu?
– Neobičan, a s druge strane, nekako ti bude sve prirodno, normalno.
Koji je Vaš najljepši trenutak u Kanu, koga ste sreli, upoznali, sa kime ste se družili?
– Bili su članovi ekipe iz Sarajevo Film Festivala, Mirsad Purivatra, producenti Amra Bakšić Čamo, Jovan Marjanović i dio crnogorske delegacije, direktor Filmskog centra Crne Gore Sehad Ćehić, novinar Vuk Perović, predsjednica Udruženja glumaca Crne Gore Žana Gardašević i članica udruženja Žaklina Ostir. Osim Seke Sablić, koja nije doputovala na festival, svi smo bili zajedno i prije i poslije filma, jer to je naš zajednički projekat, bili smo presrećni. Nisam nikoga srela od poznatih faca, ako me to pitate.
“Kan je pojačao moju želju da više igram na filmu. Voljela bih da se ovdje malo više snima. Volim pozorište, ali film mi je stvarno posebna vrsta ljubavi i voljela bih da dobijem ulogu u igranom filmu”
Šta je bilo u Vašem koferu za crveni tepih u Kanu?
– Bila je kreacija Kaftan studija za premijeru, lijepo sam se osjećala u njoj, baš sam bila zadovoljna.
Da se vratimo filmu. Igrali ste sa Jelisavetom Sekom Sablić, našom poznatom, značajnom i velikom glumicom.
– Meni je velika čast što sam imala priliku da radim sa tom jugoslovenskom divom i mnogo sam naučila uz nju. Stvarno je velika sreća da dobijem prvu ulogu i da igram sa osobom koja ima toliko profesionalnog iskustva. Jelisaveta je u filmu moja baka, ona se zove Sara, ja se i filmski zovem Andrea, a naš set je bio na Jevrejskom groblju. Seka mi je bila direktni partner sva tri dana snimanja, bile smo jako blizu, mogla sam posmatrati način na koji radi, usput mi je dala i nekoliko korisnih savjeta koji su mi pomogli u sceni. Zahvalna sam joj na tome.
Prvi put ste radili i sa stranim rediteljima, bili su to Jona Rozenkier iz Izraela i Eleonora Veninova iz Makedonije. Kako je uloga dospjela do Vas?
– Jedan od producenata Obala Art Centra pozvao je širi krug glumaca na razgovor sa rediteljima, prošla sam selekciju i za uži krug, dobila sam jednu scenu iz scenarija da snimim sama i pošaljem je. Sjutradan mi se javio i rekao da sam dobila ulogu.
Film dotiče razne teme, od porodičnih odnosa, tradicije, običaja, vjere i predrasuda do generacijskih razlika. Šta je tu za Vas kao glumicu bilo intrigantno? Koji biste problem lično izdvojili i kako biste ga riješili da se Vas privatno tiče?
– Film je priča o baki i unuci, koja je odrasla s bakom, nakon što su poginuli njeni roditelji. Ona želi da se uda za čovjeka druge vjere, ali baka se tome protivi. To je aktuelna i osjetljiva tema, pogotovo kod nas na Balkanu. Kad sam tražila sličnosti između filmske Andree i sebe, našla sam je u tome što bih se na isti način izborila za ono što istinski želim. Prepreke te vrste u mojoj glavi ne postoje. Ja bih i privatno izabrala samo ljubav.
Produkcija kratkog filma okupila je Crnu Goru, BiH, Srbiju, Makedoniju, Sloveniju… To je preduslov da izađete iz anonimnosti u regionu, a može li Vam to donijeti novu ulogu?
– To se još nije desilo, sve je još uvijek svježe. Sigurna sam da sada postoji neki veći potencijal i da mi to može otvoriti put ka novim ulogama i donijeti neki novi projekat koji objedinjuje puno ljudi i država. Vjerujem, radim, i ne brinem puno.
Je li takve želje probudio Kan, taj veliki filmski i festivalski svijet, s ogromnim publicitetom, pompom i glamurom?
– Kan je pojačao moju želju da više igram na filmu. Voljela bih da se ovdje malo više snima. Volim pozorište, ali film mi je stvarno posebna vrsta ljubavi i voljela bih da dobijem ulogu u igranom filmu.
Koji Vas je film oduševio u posljednje vrijeme?
– Film koji me oduševio i kao rijetko koji šokirao u toku gledanja, jeste francuski film Angel face, rediteljke Vanese Filho, prošle godine prikazan u Kanu, sa Marion Kotijar u glavnoj ulozi. Više gledam TV serije na HBO-u, meni je Černobil sjajna serija, a za britansku seriju Fleabag mislim da je remek-djelo.
Neki ljudi važni su nam u poslu, ko Vam je privatno najvažniji?
– Moja porodica, moji roditelji, brat i moje sestre. Ne idem često u Podgoricu, ali me porodica podržava u svemu. To je velika stvar, srećna sam zbog toga. Bili su jako uzbuđeni kad sam otišla u Kan, bili su presretni zbog mene, često su mi telefonirali, stalno su me pitali “jesi li srela nekoga” (smijeh).
Kako teče podstanarski život u Sarajevu?
– Navikla sam na taj život od studentskih dana. Veoma mi je lijepo, uživam, zaljubljena sam u Sarajevo istim žarom, imam ovdje puno prijatelja i volim ga. Želim da živim u inostranstvu, dugo to želim, volim velike gradove u kojima se brzo živi, to odgovara mom temperamentu, ali gdje god da odem, želim da mi Sarajevo bude baza.
Da li će napokon glumicu Andreu Aković upoznati i njena domovina i njen grad Podgorica?
– Nadam se da hoće. Sigurna sam da ću u Podgorici raditi nešto jednog momenta, voljela bih, ali sve zavisi od obaveza, ne samo mojih nego i druge strane.
Na regionalnoj sceni bljesnule su crnogorske TV serije, filmovi, pozorišne predstave, hvalimo reditelje, glumce…
– Da, sve to pratim. Poznajem generaciju mladih glumaca, to su Marija Đurić, Maša Labudović, Jelena Đukić, Omar Bajramspahić, Pavle Popović… Skoro smo ista generacija, znamo se od prije, nedavno smo se lijepo družili u Tivtu. S njima sam se osjećala kao sa svojom klasom na akademiji, jedva čekam da nešto radimo zajedno.
Šta je najnovije što igrate u pozorištu?
– Osmog maja bila je premijera predstave Tvoj sin Haklberi Fin, koju je režirao Alen Šimić u Narodnom pozorištu Tuzla. Predstavu je dramatizovao Benjamin Hasić, urađena je po istoimenom romanu Bekima Sejranovića, čitala sam ga prije dvije godine. Igram Dragu, koja je ljubav Bekimova. Moj partner Edis Žilić igra Bekima. Dugo sam željela da igram u ljubavnoj vezi, to mi se ostvarilo. Edis i ja smo se uklopili, veoma dobro funkcionišemo. Meni je ovo najljepši proces u pozorištu do sada, kolege iz Tuzle su me oduševile. Vjerovatno ćemo ovu predstavu igrati premijerno i u Sarajevu, jer je nastala u koprodukciji sa MESS-om.
Tek vam je 26. S kojim godinama se počinjemo profilisati kao ličnost, po Vašem mišljenju, kada postajemo zreliji, iskusniji?
– Mislim da su tridesete upravo te u kojima sve to počinje, kada sebe bolje poznaješ kroz razne situacije, kad nešto već znaš o svom poslu, imaš iskustvo, kad o sebi znaš odlučivati, kad bolje i više poznaješ ljude. Smatram da tada počinju i naše najljepše godine, u suštini, cijelog života učiš o životu, o sebi i ljudima.
