Razgovarala Kaja Milačić
Foto Privatna arhiva
Rođena i odrasla u Podgorici, Andrea Aković je među prvim glumicama mlađe generacije, 2017. godine diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Poslije prvog filma The Sign, u kojem je glumila sa legendarnom Sekom Sablić, stigla je na Kanski filmski festival. Nakon gotovo slučajno popunjene prijave za Njujoršku filmsku akademiju (NYFA), stigao joj je poziv, primljena je iz prve! I prva je crnogorska glumica koja ima diplomu ove prestižne akademije. Andrea je igrala u predstavama Prosjačka opera, Ćelava pjevačica, Bog pokolja, Čarobnjak iz Oza, Majka ili sve lutke idu u raj, Komšizluk u pozorištima u Sarajevu i Mostaru, a u predstavi Tvoj sin Haklberi Fin, Narodnog pozorišta u Tuzli, ostvarila je zapaženu ulogu. Televizijska publika je pamti iz serije Dobrodošli u Orient Express.
Kako je poziv na prestižnu akademiju uslijedio odmah nakon kratkog filma Znak, da li Vas je iznenadio?
– Samo par mjeseci nakon povratka iz Kana, odlučila sam da potražim master program za filmsku glumu. U oktobru 2019. sam primljena na New York Film Academy. Proces prijave je trajao oko dva mjeseca, sakupljanje i prevod dokumenata, a zatim i sama audicija koja je bila u vidu self-tape-a. Čitav septembar sam spremala monolog za audiciju i kada je konačno došao odgovor da sam primljena, mogu reći da sam bila spremna na to.
Prvi korak je najteži, obezbijediti školarinu koja nije mala, ko Vam je sve izašao ususret?
– Od NYFA-e sam dobila dio stipendije, takozvana Talent Based Award, ali i pored toga su mi bila potrebna sredstva za školarinu i život, s obzirom da puna stipendija za internacionalne studente nije postojala. Na prvom mjestu moja porodica, koja me je nesebično podržala u čitavom procesu emotivno i finansijski, i bez njihove vjere u mene mislim da ništa ne bi bilo moguće. Ti dani su zbog njih bili ispunjeni lakoćom. Veoma sam zahvalna privredniku Rodoljubu Draškoviću iz firme Swisslion Takovo od kojeg sam dobila značajnu stipendiju, zatim Filmskom Centru Crne Gore i Sehadu Čehiću za izuzetan sluh za mlade umjetnike, Ministarstvu Kulture CG, Gradu Podgorica, Ministarstvu Prosvjete i tadašnjem premijeru Crne Gore.
Kakav je bio prvi susret sa Njujorkom i može li se reći da ste se snašli?
– Došla sam zaista skroz spremna, znala sam sva naselja, stanice, vozove i vrlo brzo sam se navikla. Prvi susret je bio kad sam ugledala Hotel Plaza i odmah se išlo u Central park. Sve mi je bilo poznato. To je grad koji crpi energiju, ali vam je i daje, i kako moja kuma, koja je odabrala Njujork kao svoj dugoročni dom voli reći, a ja se potpuno slažem: “Ovdje se treseš ili od uzbuđenja ili od anksioznosti’’.
Neka velika glumačka imena pohađala su upravo ovu akademiju, ali ima i nama poznatih predavača.
– NYFA ima gostujuće predavače poput Metjua Modina, kojeg najbolje znate iz serije Stranger Things, Kim Katral, Obri Plaza, ali i redovne predavače poput Blanš Bejker, dobitnice Emija za najbolju glumicu, koja predaje glavni predmet Acting for Film. Zatim, Ana Marija Ćanćuli nam je predavala Maisner Technique i bivša je studentkinja poznatog američkog pedagoga Senforda Majsnera, koji je tvorac Majsner tehnike improvizacije, koja je, doslovno, life changing iskustvo.
Od profesora, još mi je bilo značajno što sam radila sa Bobom Kejlom, casting agentom sa preko 20 godina iskustva u Njujorku. Njegov predmet Audition technique mi je pomogao da izgradim temelje za audicije koje su važan dio posla. Zatim rad sa Barbarom Vajntraub, producenticom iz LA-a koja nam je predavala Career Counseling & Job, koja nam je dala važne alate kako da izgradimo konekcije u industriji i “upakujemo” svoj brend.
Mnogo je izvrsnih glumaca u regionu, što je siguran znak da su naše glumačke akademije zahtjevne i ozbiljno rade sa studentima. Kako je ovo neka vrsta specijalizacije, koliko Vam je značio temelj koji ste postavili u Sarajevu?
– Generalno, evropske i američke glumačke škole se razlikuju, prije svega kulturološki, zatim po metodologiji i na kraju strukturi nastavnog programa. U Americi akcenat se stavlja na method acting i njihove škole su otprilike pojednostavljena učenja starog ruskog učitelja Konstantina Stanislavskog po kom evropske škole rade. Veliki učitelji poput Lija Strasberga, Stele Adler i Senforda Majsnera su koristili Stanislavskog kao polazište za razvijanje svojih tehnika u Americi. U Evropi se puno oslanjamo na tradiciju i klasike. Grčke tragedije su nam jako važne za glumačku tehniku, glas glumca, pokret i govor. Amerika je prirodno više naklonjena filmskoj nego pozorišnoj glumi. Samim tim, glumačke škole u svom programu imaju filmsku glumu kao zaseban predmet, što kod nas skoro ne postoji. Pored toga, predmeti poput Business of Acting, Audition Technique, Production, Acting for TV su prirodno dio programa kao komercijalni aspekt ove profesije. Zapravo, meni se desilo da sam spojila ova dva učenja dolaskom u Njujork i mislim da ću benefite toga tek uvidjeti kad opet počnem da radim. Temelji iz Sarajeva su bitno uticali na formiranje mene kao glumice i osobe, i bili ključni za bolje razumijevanje nove škole i učenja u Njujorku. Mogla bih reći da sam bila u blagoj prednosti u odnosu na ostale učenike, upravo zbog tog tradicionalnijeg pristupa glumi.
Koliko su boravak u Njujorku i na Akademiji za film uticali na Vas da možda sagledate svoje planove i ambicije iz drugačijih uglova?
– Moj život se dijeli na prije i poslije Njujorka. Život u SAD-u je mnogo uticao na moj život generalno. Prije svega, naučila sam jako puno o biznisu i finansijskoj odgovornosti, organizaciji života i posla. Mnogo više cijenim mir nego prije. Sa druge strane, uvijek će mi faliti otvorenost ljudi i sloboda na koju se brzo naviknete.
Rekla bih da ste otvorili mnoga vrata i da su Vam se neka i sama otvorila.
– Vjerujem da će ova godina donijeti neki dobar projekat. Za sada, ne mogu da pričam ništa još uvijek.
Nakon što ste diplomirali u Sarajevu, bili ste veoma angažovani u različitim pozorištima, ali kao slobodnjak. Šta je uticalo na to? Jeste li još uvijek bez matičnog pozorišta i koliko je zahtjevna i isplativa ovakva odluka?
– Već na četvrtoj godini studija sam počela raditi svoju prvu predstavu sa Kokanom Mladenovićem Prosjačka opera u Narodnom pozorištu Sarajevo i od tog momenta su krenuli konstantni angažmani. Veoma sam uživala u tom periodu, jer sam u jednom momentu imala predstave u Narodnom pozorištu Sarajevo, Pozorištu mladih, Narodnom pozorištu u Mostaru i Narodnom pozorištu u Tuzli u kom sam igrala svoju posljednju premijeru prije odlaska u Njujork, Tvoj sin Haklberi Fin. Ovo je zahtijevalo jako dobru organizaciju i kondiciju i meni je baš to trebalo u tom periodu života, to je bio moj izbor u potpunosti. Iako je priličan izazov biti slobodan umjetnik, jer donosi dozu nestabilnosti i neizvjesnosti koja stalno visi u vazduhu, mislim da je za period života nakon akademije, kada ste željni iskustva i dinamičnog života, ovo bila zaista prava odluka koja mi je donijela mnogo benefita. Da, još uvijek sam bez matičnog pozorišta.
Koliko je ova njujorška pauza poremetila neki kontinuitet? Ima li novih predstava u najavi?
– Trenutno nisam aktivna u pozorištu i kontinuitet je definitivno narušen, s obzirom na to da ljudi još uvijek nisu sigurni da li sam tu ili sam još uvijek u Njujorku. Ali, tu sam, u Sarajevu, dugoročno. Mogu samo reći s kim bih voljela da radim, a to je crnogorski režiser Ivan Marinović. Odgledala sam njegov sjajni film Živi i zdravi i jako mi se sviđa kako se bavi tradicijom, na neki svjež način. Sviđa mi se način na koji piše, njegova estetika, kao i njegovo pozicioniranje ženskih likova koje je pravo osvježenje u moru mizoginije.
