Razgovarala Danijela Đonović
Foto TV Una
Pozorišni, televizijski i filmski glumac Andrija Kuzmanović (1984) Akademiju lepih umetnosti završio je u klasi profesora Nebojše Bradića. Proslavio se već prvom fimskom ulogom Jakše, u Bjelogrlićevom filmu Montevideo Bog te video, (2010), a širu popularnost stekao kao inspektor Stanko Pletikosić u seriji Senke nad Balkanom istog režisera. Simpatije publike u regionu donio mu je sitkom Jutro će promeniti sve u produkciji RTS-a, ali i serija Zlatni dani. Dosad je igrao u oko 30 filmova i serija, a za ulogu menadžera Drde u filmu Toma ovjenčan je nagradom za najbolju epizodnu na Filmskim susretima u Nišu. Planeta 7693 Gojka Berkuljana, Nije loše biti čovjek Dušana Kovačevića, Zlatni dečko u režiji Ognjena Jankovića, Šetnja sa lavom Filipa Čolovića, samo su neka od novih filmskih ostvarenja ovog glumca u punom stvaralačkom zamahu, a koja ćemo uskoro gledati na TV ekranima i filmskom platnu. Budući da je od 2009. godine stalni član Beogradskog dramskog pozorišta, paralelno sa filmskim odigrao je i niz zapaženih teatarskih uloga. Uz predstave Kad su cvetale tikve, Sveti Georgije ubiva Aždahu, Liliom, Osama kasaba u Njujorku, Hotel 88, Hotel 69, ovoga ljeta snažno i sugestivno dočarao je lik Osman-paše Sarhoša u predstavi Zelena čoja Montenegra, koju je po motivima romana Moma Kapora i Zuka Džumhura režirao Nikita Milivojević. Predstava je rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica, JU Grad teatar Budva i Beogradskog dramskog pozorišta, a nakon Budve, Beograda i Sarajeva ova jedinstvena i topla priča o prijateljstvu Osmana Sarhoš-paše i crnogorskog knjaza Nikole premijerno je izvedena u Podgorici 10. decembra.
Šta Vas je privuklo glumi i da li je postojala alternativa?
– Alternativa nije postojala, barem se ne sjećam da jeste. Volio sam glumu od malena i divio se svakom filmu, predstavi i glumcu u svakoj izvedbi, i duboko osjećao da ću se time baviti.
Kada gradite ulogu, za čim tragate i da li se i koliko u tom procesu oslanjate na glumački instinkt?
– Mislim da neke stvari ili dođu prirodno ili za njima tragaš dok ih ne prepoznaš u sebi. Ja često tragam, onda se prepustim instinktu da me do kraja uvuče u nepoznato i onda, kada se to u tebi primi, i kad počneš da hodaš, da se smiješ i da razmišljaš kao neko drugi, onda si na dobrom putu.
Šta više odgovara Vašem senzibilitetu, pozorište ili film i kako se osjećate u trenutku kada izlazite na scenu u odnosu na trenutak kada padne filmska klapa?
– Volim i film i pozorište. Igrao sam mnogo više u pozorištu nego na filmu, mada sam i na filmu imao lijep prostor. Ne znam. Kada budem znao odgovor na to pitanje, mislim da to znači da je vrijeme da mijenjam posao.
“Često tragam, onda se prepustim instinktu da me do kraja uvuče u nepoznato i onda, kada se to u tebi primi i kad počneš da hodaš, da se smiješ i da razmišljaš kao neko drugi, onda si na dobrom putu”
Da li se u potpunosti poistovjećujete s ulogom koju tumačite ili na izvjestan način zadržavate kontrolu?
– Tragamo valjda svi za tim totalnim poistovjećenjem, ali dobro je imati i kontrolu.
Glumci uče od pisaca, od likova koje igraju, postoji li neka misao koja Vam je iz nekog razloga ostala u sjećanju ?
– Pa skoro sve što sam igrao ostalo mi je u memoriji. Nekih stvari, uloga i replika se sjećam češće, na neke me sjete kolege sa kojima sam igrao, ali se sjećam skoro svega.
Uprkos koroni, ostvarili ste više uloga i na filmu i u pozorištu, može li se reći da je ovo u profesionalnom smislu Vaše vrijeme?
– Radio sam dosta i mislim da kvalitet nije mnogo trpio, ali je svakako lakše da se posvetite ulozi kada radite samo jedan projekat. Uvijek je vaše vrijeme kada stojite iza svega što ste rekli, uvijek.
S Bjelogrlićem ste radili svoju prvu filmsku ulogu, potom seriju Senke nad Balkanom i film Toma. Reditelji uvijek imaju svoje favorite, može li se reći da ste Bjelogrlićev glumac?
– Beli je čovjek iz ovog posla, mnogo sam naučio od njega, i svjesno i nesvjesno. Mislim da bez njega to ne bi bilo isto… Bilo bi, ali ne isto.
Za lik Tominog menadžera Dragana Dakovića Drde dobili ste nagradu za najbolju mušku epizodu ulogu. Koliko ste od reditelja dobili slobode za sopstvenu kreaciju lika?
– Dobio sam potpunu slobodu, naravno on to sve vodi i ima u glavi ideju, ali je mene baš pustio, i moram da priznam da sam se ludo zabavljao i uživao u isto vrijeme. Volim Drdu.
Sve ste prisutniji u projektima u Crnoj Gori. Igrate glavnu ulogu u filmu Planeta 7693, scenaristkinje Ane Ivanović u režiji Gojka Berkuljana. Kakva je bila saradnja s ekipom filma?
– Imao sam priliku da radim sa divnim ljudima u Podgorici, prihvatili su me kao da smo u Beogradu! Moram da pohvalim spremnost i duhovitost Gojka Berkuljana, prefinjeni talenat Kristine Obradović, našu djecu Mariju i Strahinju i mog brata Dejana Đonovića.
U Zelenoj čoji Montenegra igrate glavnu ulogu, Osman-pašu Sarhoša. Šta Vam je donio rad s Nikitom Milivojevićem?
– Niki ima potpuno drugačiji princip rada od mog, ali mi je prijao jer smo sa različitih polaznih tačaka dolazili često na isti cilj. To mi je mnogo značilo jer onda definitivno dijelimo neku zajedničku priču, što se i pokazalo na kraju puta.
Kako ste doživjeli pašin kompleksan lik, kao čovjeka koji se miri sa sudbinom ili kao ličnost koja ne pristaje da bude rob vremena i prilika?
– To je neka fuzija obojice. Osman se pomirio s tim da je njegova istina tamo negdje na drugom mjestu, možda čak i na drugome svijetu.
Da li je glumac uvijek glumac ili razdvajate privatni život i profesiju?
– Mislim da svi glumimo i da je nemoguće da bude drugačije. Zamislite da ljudi idu ulicom i iskazuju sva svoja osjećanja baš onakva kakva jesu, pa svijet bi bio nesnosno mjesto za život. Zato se neke stvari prećute, neke utišaju, a neke i iskažu. To je valjda normalno i bilo bi odlično kada bismo sve ružne stvari zaboravili, a sve lijepe iskreno pokazali.
Radite li na nekom novom projektu?
– Radim seriju Šetnja sa lavom, i jednu zanimljivu predstavu, i jedan film, ali o tome još ne mogu da pričam.
Svaki čovjek kroz rad, porodicu, ljubav, teži ispunjenju koje nazivamo sreća. Na koji način poimate sreću i ljubav?
– Zdravlje mojih najbližih i da rata ne bude, to je moja sreća!
Šta biste sebi, a šta drugima poželjeli u narednoj godini?
– Mir, porodicu, spokoj… I dobar filmski i televizijski program, to je valjda prava Nova godina!
GRACIJA 197/decembar 2021.
