Nedavno objavljeno

Anksiozni poremećaj kod djece

“Kada je dijete tokom dužeg perioda uznemireno, zabrinuto i u iščekivanju nekog neprijatnog životnog događaja, onda govorimo o anksioznom poremećaju”, objašnjava Anđela Golubović, psihološkinja u Domu zdravlja Podgorica

Priredila Marina Strugar
Foto Freepik, dadarin

Anksiozno stanje kod djece ili napetost je normalno osjećanje i javlja se kao reakcija na nove i nepoznate situacije, kao što su polazak u vrtić i školu ili pred školske nastupe. To je normalna anksioznost, univerzalna za ljudski rod, i treba je razlikovati od patološke anksioznosti. Prvi put u životu, kao kompleksan i normalan psihički doživljaj, strijepnja odvajanja javlja se od 6. do 8. mjeseca života, kada beba pri svakom odvajanju od majke ispoljava strijepnju. Postaje uznemirena, ‘gnjura’ glavu pod jastuk, pokrivač, postaje razdražljiva i tužna”, objašnjava Anđela Golubović, psihološkinja u Domu zdravlja Podgorica.

Anđela Golubović, psihološkinja u Domu zdravlja Podgorica

“Kada je dijete tokom dužeg perioda uznemireno, stalno zabrinuto i u iščekivanju nekog neprijatnog životnog događaja, onda govorimo o anksioznom poremećaju. Kao propratni znaci anksioznosti mogu se javiti grčenje mišića, preznojavanje, bol u želucu, a problem sa spavanjem i koncentracijom potpuno onesposobe funkcionisanje djeteta. Nerijetko se dešavaju situacije u kojima dijete ne zna da iskaže ili prepozna to stanje napetosti, već samo prepoznaje simptome poput glavobolje, mučnine, preznojavanja ili bolova u stomaku”, ističe Anđela te dodaje: “Ukoliko je dijete preokupirano brigom da će ga neki nemili događaj, poput mogućnosti da se izgubi ili bude kidnapovano, odvojiti od osobe za koje je dijete najviše vezano, govorimo o separacionoj ankisoznosti. To je intenzivan strah kod djece i strijepnja od odvajanja, a može se manifestovati i kroz nerealnu i preokupirajuću brigu djeteta u vezi sa mogućom povredom ili bolesti osobe za koju je dijete najviše vezano. U pozadini ove anksioznosti tinja dječija nesigurnost u ljubav majke, koja je i uzrok same anksioznosti. Majka koja se kruto pridržava pravila, na primjer, oko hranjenja, navikavanja na nošu, koja u ranom uzrastu ostavlja dijete u samoći i u mraku, majka koja kažnjava svoje dijete, može biti uzrok dječije napetosti i strijepnje. Strah od odlaska djeteta na spavanje bez pratnje roditelja može se olakšati paljenjem noćne lampe, odškrinutim vratima i igračkama koje dijete odabere i posloži ih u krevetu pokraj sebe. Igračka ima funkciju takozvanog. prelaznog objekta koji predstavlja simboličnu zamjenu za majku. Psiholog u radu sa djetetom uvijek pita dijete da li ono ima neku ideju za rješavanje straha, i u tom smislu djeca su veoma maštovita. Pomaže i tehnika stripa, gdje tražimo od djeteta da nacrta strah, onda ga pitamo da u sljedećem koraku nacrta super heroja koji odnosi strah, a u sljedećoj slici pitamo dijete šta će poručiti strahu ‘kad strah ode i nestane’.”

Školska fobija

“U mlađem uzrastu, kada dijete kreće u školu, školska fobija posljedica je separacione anksioznosti, tj. straha od odvajanja od roditelja. To je intenzivan strah od škole, a kao posljedica straha kod djeteta se javlja glavobolja, bolovi u trbuhu, drhtanje, lupanje srca ili dijarea. Dijete tvrdi da voli školu, da hoće da ide, ali ne može, a posredni ‘dokaz’ i opravdanje je ispoljena simptomatologija. Ovaj strah je nerealan jer dijete nama loša iskustva sa školom ili drugovima. Van situacije odlaska u školu dijete se potpuno normalno ponaša, raspoloženo je, igra se i roditelji ne primjećuju neke bitnije promjene. Smatra se da je odnos roditelja i djeteta osnovni u psihodinamici ovog poremećaja. Dijete nije sigurno u ljubav majke, plaši se da će ga napustiti i zato ne napušta majku neodlaskom u školu. Često su to plašljiva, zavisna, nesigurna djeca, koja žive u hiperprotektivnoj sredini. Smatra se da postoji određeni tip ličnosti očeva i majki djece koja ispoljavaju školsku fobiju. To su stroge i dominantne majke, a pasivni i zavisni očevi, pritom su oboje ambivalentni prema djetetu. Preokupiranost poslom, zanemaravanje dijete ili situacija razvoda, može biti okidač za strahove djeteta.”
Psiholog u situacijama fobija može koristiti tehniku izuzetaka. “Na primjer, pošto dijete danima ne ide u školu, pitam ga kada je posljednji put bilo u školi, i dijete mi kaže tačan dan. Tada ga pitam šta je tog dana bilo drugačije, pa je mogao da ide u školu, a poslije dugog razmišljanje dijete npr. da odgovor: ‘Tog dana je baba došla kući i spremila mi supicu’. Ovo je jedan od primjera i dokaza da školska fobija nastaje kao posljedica nesigurnosti djeteta u emocionalne kontakte, nedostatka pažnje i ljubavi. Pored te tehnike, koristi se i ekstrenalizacija traume. Kao primjer eksternalizacije može biti situacija u kojoj kažemo djetetu da smo kupili lutku koja jede strahove, i kažemo mu ‘Hajde, da sada nahranimo ovu lutku strahovima’.”

“Majka koja se kruto pridržava pravila, koja u ranom uzrastu ostavlja dijete u samoći i u mraku, koja kažnjava svoje dijete, može biti uzrok dječije napetosti i strijepnje”

Na pitanje kako bi roditelji trebalo da reaguju, kakve korake da preduzmu, Anđela odgovara: “Roditelji treba da izbjegavaju rigidno, kruto vaspitanje u kome stalno preispituju stavove i akcije djeteta, jer na taj način povećavaju fenomen brige u odnosu na određenu situaciju i pospješuju anksioznost. Nasuprot tome, previše zaštitnički nastrojeni roditelji, koji reaguju i odlučuju u ime djeteta, stvaraju atmosferu opšte sumnjičavosti koja pospješuje dječiju nesigurnost u sebe i druge. Pretjeranom brigom i suviše zaštitničkim ponašanjem, svoje strahove i anksioznosti mogu da prenesu na dijete. Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu misliti da je to uobičajena reakcija na stres. Nerijetko roditelji i djeca imaju iste ili slične strhove, jer djeca uče ugledajući se na roditelje kao modele. Roditelji moraju da razmisle da li su oni napeti, da razumiju i prihvate svoje strahove. Preporuka je da ne pokazuju pretjerano svoje strahove u prisustvu djece, jer ona prate signale roditelja prilikom procjene o bezbjednosti situacije”, objašnjava Anđela i dodaje: “Roditelji moraju vjerovati svojoj djeci i poštovati njihove strahove. Iako opasnost u realnosti ne postoji, strah koji se javlja kod djece je objektivan. Roditelji bi trebalo da u najranijem uzrastu nauče djecu da izražavaju emocije i osjećanja, tj. da ih nauče takozvanoj ‘emocionalnoj pismenosti’. Roditelji su ti koji uče djecu kako da prihvate i prevedu dječija iskustva u riječi. Ako dijete ispoljava početne strahove i tugu na odvajanje, roditelji bi trebalo da ohrabre dijete na odvajanje uz – osiguravanje, pažnju i potrebnu podršku, razumijevanje i prevođenje u riječi straha i tuge. Cilj je objasniti im kako ljudi pokazuju emocije putem lica, pokreta tijela, kako bi sjutra dijete, pored simptoma, moglo da identifikuje i stanje napetosti, uznemirenosti ili razdražljivosti.”

Pohvalite svoje dijete

“Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke, pogotovo u situacijama kada roditelji iskazuju ljutnju, pa roditelji moraju razmisliti prije nego li djetetu saopšte određena osjećanja. Roditelji djeci vraćaju izgubljeni osjećaj sigurnosti upravo podizanjem samopouzdanja i pohvalama. Pohvalite svoje dijete, pogotovo neposredno nakon poželjnog ponašanja, rečenicama poput: ‘Hvala ti što si mi pomagao da operem tanjire’, a konkretnu i specifičnu pohvalu pokušajte da povežete s konkretnim ponašanjem, rečenica tipa ‘Sviđa mi se kako si danas raspremio svoj ormar’. Djeca koja su anksiozna slabo se snalaze u porodicama koje su dezorganizovane, jer ih osjećaj tjeskobe ometa u planiranju svakodnevnih obaveza. U skladu s tim, roditelji bi trebalo da slijede isti raspored dnevnih obaveza svakog dana i da na vidnom mjestu u kući istaknu raspored obaveza, kućnih aktivnosti i slobodnih zadataka.”
Kod velikog broja djece koja su neposlušna, bježe iz škole, podmeću požare, imaju teške napade bijesa, prisutni su značajni emocionalni problemi, poput anksioznosti. “Roditelji moraju da znaju da agresivnost ove djece ima funkciju oslobađanja od anksioznosti, a da iza ovako neprilagođenog ponašanja djeteta stoji roditelj koji zanemaruje svoje dijete ili roditelj prezauzet poslom.”

“Roditelji moraju vjerovati svojoj djeci i poštovati njihove strahove. Iako opasnost u realnosti ne postoji, strah koji se javlja kod djece je objektivan”

U tretmanu anksiozno-fobične djece pravi cilj je detaljno rekonstruisati događaje koji su neposredno prethodili pojavljivanju fobije. “Ovaj proces ometaju roditelji koji koriste racionalizacije, tj. brojna opravdanja djetetovog ponašanja, kako se oni ne bi suočili sa brojnim nerazriješenim konfliktima, jer je dječija ankisoznost posljedica neadekvatnog ponašanja roditelja. Roditelji su istovremeno uznemireni zbog povišene anksioznosti djeteta i često ne razumiju njegovu razdražljvost, kao i tjelesne tegobe, poput bolova u želucu, drhtavice i povraćanja. Roditelje najviše zabrine mogućnost da je njihovo dijete počelo da laže. Usljed neznanja roditelja da prepoznaju sisteme signala koje dijete odašilje, misle da je riječ o tome da dijete ‘izvodi’. Najčešće miješaju normalne razvojne stahove i fobije, pa nerijetko posjete psihologa bez valjanog razloga. Kod djece u periodu od dvije godine postoji normalan razvojni strah od samoće, strah od procesa navikavanja na kontrolu sfinktera (“boje se noše, čim je vide vrište“) i od životinja. Normalno je da djeca u ovom periodu imaju strah da će ih neke životinje ‘pojesti’ ili ‘ugristi’. Djeca između treće i četvrte godine ispoljavaju strah od mraka, vjetra, grmljavine, razbojnika, lopova i vještica. Period između četvrte i sedme godine karakteriše intenzivan strah od malih životinja i buba, u desmoj godini se intenzivira strah od polaska u školu, a oko dvanaeste jasno je prisutan strah od smrti. Sve su ovo normalni razvojni strahovi. Samo u slučaju kada ovi strahovi nisu svojstveni uzrastu i kada je intenzitet reagovanja takav da potpuno ometa funkcionisanje djeteta, tada govorimo o fobijama”, ističe Anđela, i napominje da roditelj stvara tjeskobu kod djeteta ukoliko modeluje perfekcionističke težnje, ne dozvoljava manje greške i zahtjeva od djeteta da sve što radi “mora biti najbolje”.
“U situacijama kada roditelj iz svoje najbolje namjere kritikuje dijete, poput rečenica ‘žirafa se ne crta ovako’, ili ‘nikada me ne slušaš kad ti nešto govorim, nemaš pojma kako to treba da uradiš’, roditelj doprinosi razvoju nižeg samopoštovanja kod djeteta i stvara mu osjećaj tjeskobe.”

Posljedice anksioznosti na psihofizičko zdravlje

“Anksioznost u dječijem periodu može biti klica, začetak svega onoga što slijedi kasnije u adolescenciji. Vrlo je vjerovatno, ali ne mora nužno da znači, da će adolescent razviti bogatiju kliničku sliku u adolescenciji. U situacijama kada kod djeteta postoje proboji anksioznosti, usljed poremećaja sna, koncentracije i nemogućnosti preusmjeravanja misli na zdrave životne aspekte, dijete je potpuno onesposobljeno za dalje funkcionisanje. Dječija anksioznost je možda samo klica ili začetak anksiozne strukture ličnosti. Slikovito rečeno, to su adolecenti i odrasli ljudi, koji funkcionišu i razmišljaju po principu ‘života u budućnosti’. Anksioznost je kod njih uvijek prisutna kao posljedica predviđanja i iščekivanja potencijalnog problema ili događaja u budućnosti. Ljudima se čini da će moći da riješe problem ako ga predvide, u slučaju da se on uopšte desi. U praksi, kod klijenata koji imaju stvarne i velike životne probleme, kada ih upitate da li su predvidjeli taj konkretan problem, klijenti uvjek kažu da nisu”, kaže Anđela i objašnjava na čemu treba da se temelji odnos roditelja i djece.
“Ukoliko anksiozna ispoljavanja kod djece nisu posljedica nekog traumatičnog iskustva koje je dijete preživjelo, onda zasigurno veliku odgovornost imaju roditelji. Roditelji treba da se zapitaju da li djeci fali ljubavi i pažnje, da li su preopterećeni poslom, tako da ne primjećuju male, tihe signale koje dijete šalje. Roditelji uvijek treba da se sjete da su dječiji simptomi samo lampica ili alarm da nešto u porodičnom sistemu ne funkcioniše.”

Gracija 202

Latest Posts

Lifestyle

Ljepota

Zdravlje

Recepti