Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Agencija Naše pozorište u Londonu nedavno je obradovala crnogorsku publiku gostovanjima Tarika Filipovića i Sandre Silađev. Ovakvih će iznenađenja za ljubitelje pozorišta biti još, ali je ovog ljeta svakako najprijatnije iznenađenje upravo susret s Antonellom Vujošević, koja je osnovala i uspješno vodi ovu agenciju. Pored toga, Antonella postiže zavidne rezultate u još jednoj firmi, ponosna je majka dva odrasla sina, živi u Londonu u skladnom braku i obožava putovanja. Proveli smo prijatno popodne na balkonu podgoričkog hotela sa kojeg nam se pogled, preko krovova kvarta u kojem je odrasla, škole u koju je išla, otvorio ka čitavom svijetu.
Mala agencija počela je sa radom prije tridesetak godina Bajaginim koncertom u Londonu. Kako je sve krenulo?
– Počela sam sa koncertima, i to u vrijeme sankcija kada je sve bilo otežano. Ništa u to vrijeme nije bilo lako, a čini se organizovati koncert, najteže. Bajaga je napravio zaista svirku za pamćenje, a onda me povezao sa glumcem Svetozarem Cvetkovićem, koji je tad imao zanimljivu predstavu. I to je nekako “planulo”. Rađale su se ideje, događale saradnje, pozorište je krenulo na svoj put. Organizujemo pozorišne predstave, koncertne programe i pozorišne predstave za djecu. Pojavom Fejsbuka smo dobili i ime Naše pozorište u Londonu. Ljudi su se do tada informisali preko ambasade Jugoslavije u Londonu. Ambasada je poštom slala našim ljudima programe i pozivnice za predstave. Društvene mreže su sve olakšale i pomogle da se priča uozbilji. Napravila sam pauzu u vrijeme majčinstva i vratila se prije jedno desetak godina. Grupa na Fejsbuku Naše pozorište u Londonu je jako praćena, a članovi i publika su uglavnom naši ljudi, ljudi iz bivše Jugoslavije koji žive u Londonu, ali organizujemo gostovanja i u Irskoj, u Dablinu, jer i tamo ima naših. Gostovanja koja sam poklonila crnogorskoj publici samo su početak, biće još povoda za druženje.
Čini se kako umjetnici kojima organizujete nastupe lako postaju Vaši prijatelji?
– Srđan Ivanović, koji u Beogradu ima školu glume s Irfanom Mensurom, jedan je od njih. Studenti su im uglavnom iz Srbije, ali ima i omladine iz Crne Gore. Sigurna sam da će ta škola iznjedriti nove generacije popularnih glumaca. Skoro sam bila na jednom času, zaista su me oduševili. Tarik Filipović je proljetos bio naš gost sa monodramom i nekako smo spontano došli na ideju da gostuje i u Podgorici. Zatim nam je bila gost i Sandra Silađev, organizovala sam joj predstavu i u Kotoru, Podgorici, Dablinu i Londonu i, naravno, sarađivaćemo opet. Upravo iz ovog posla su proizašla neka divna prijateljstva. Sve se dešavalo spontano, nenametljivo i vjerovatno će trajati dugo, jer iako su se rodila iz profesionalne saradnje, prijateljstva održavamo lagano, bez interesa.
Kako se začela ideja da osnujete ovakvu agenciju?
– Volim pozorište od malena. Đak sam podgoričke osnovne škole Milorad Musa Burzan i tamo sam bila članica školskog pozorišta. U srednjoj školi pratila sam predstave Dodesta, bila aktivna, a to nekako ide uz književnost, pozorište, poeziju, sve su to moje velike ljubavi. Jedan od oblika nostalgije koju sam osjećala je upravo nedostatak pozorišta na maternjem jeziku. Da nisam jedina, dokazuju uvijek dobro posjećeni programi koje organizujemo.
Postoji još jedna firma koju ste osnovali i koja dobro posluje.
– Kada je počela pandemija, shvatila sam da u doba kriza i ratova, pozorišta zatvaraju svoja vrata, ali prodavnice hrane i apoteke nastavljaju da rade. Zato sam i počela s uvozom proizvoda sa prostora biše Jugoslavije, iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Zanimljivo je da sve te domaće proizvode konzumiraju i naši, ali i Grci, Arapi i Englezi. Sada se taj biznis polako širi u neke druge sfere, neke druge grane.
Potpuno rušite stereotipe o tome kako žena ne može istovremeno da bude uspješna i ostvarena i kao majka i na poslovnom planu.
– Poznata sam po rušenju stereotipa. Žene, recimo, vole da kriju godine, ja ne. Imam 53, kažem i prije nego što me pitaju. Može se sve. Skoro je bila žena na čelu jedne britanske kompanije, majka sedmoro djece. Fascinirana sam njenom pričom. Sve je moguće. S druge stane, ima puno žena u svijetu koje se nisu ostvarile kao majke, ali su karijeru podigle na najviše nivoe. Stvar izbora, ali kada jedna žena zna šta želi i krene tim putem, malo toga je neostvarivo. Volim da kuvam, eksperimentišem u kuhinji, čak sam i pripremanje sušija usavršila. I volim da to zadovoljstvo podijelim sa prijateljima. Suprug i ja smo pravili žurke u stanu i za 40 ljudi dok su djeca bila mala. Ništa nije problem kada postoji želja i dobra organizacija. To se ne uči, ili imate ili nemate u sebi tu sposobnost da rasporedite i dobro organizujete život. Jednostavnost je ono čemu sam učila svoju djecu. Što manje komplikujete, manje sebi zagorčavate život i lakša vam je plovidba. Samo spontano i jednostavno.
Prijateljstva su nešto što Vas čini posebno ponosnom.
– Imam veliki krug prijatelja. Nekako od malena imam sreću da nailazim na dobre ljude. Prava je mudrost sačuvati mir i ograditi se od negativnih ljudi. U posljednje vrijeme se sve više s ovim srećem. Kada se nađete sa nekim poslije pola godine i shvatite da mu je priča ostala ista, onda je jasno da ta osoba nije za vas. To je čista konfekcija.
“Drago bi mi bilo da se ponovo vidimo za pet godina, tada će biti izdata moja knjiga o putovanjima i nekim načelima iz života”
Priča o tome kako ste se preselili u London iz Podgorice je gotovo filmska i bajkovita.
– Od malena mi je bila želja da živim u inostranstvu i nekako se povećala u doba serije Dinastija, gledala sam je i vjerovala kako je u Americi dobro, sve glamurozno, nasuprot socijalizmu. Kod nas je bilo sve skromno, malo. Kada sam završila srednju školu, rekla sam ocu da želim da odem u Ameriku. Nije se složio, jer je predaleko i, ako već želim u inostrantvo, da izaberem nešto bliže. On se iz hobija bavio radio-amaterizmom, imali smo radio-stanicu u kući i dobijali smo QSL karte, koje su kao razglednice, a na poleđini su podaci o tome kada je veza održana, iz kojeg grada je bio sagovornik, itd. Otac je još uvijek aktivan, ne kao nekada, ali još uvijek održava kontakte koja je na ovaj način stekao. Te 1988. godine, kada smo se otac i ja složili da je London bolji izbor od bilo kojeg američkog grada, donijela sam iz podruma kesu punu QSL kartica i pronašla tri iz Londona. Na te tri adrese sam poslala pisma. Ko sam, što sam, odakle sam. Pozvala sam se na oca radio-amatera, pisala kako želim da dođem u Englesku, da učim jezik, upoznam običaje… I naravno dodala potajnu želju kako želim da postanem građanin svijeta i upoznam čitavu planetu. Stigao je odgovor, samo jedan. Jedna izraelska porodica mi je ponudila da kod njih provedem dva mjeseca. I tako je krenulo. Tada nije bilo mobilnih telefona, ali se prijateljstva nisu gubila tako lako. Mnogim prijateljicama koje su imale istu ili sličnu želju sam pomogla da se snađu, a nekoliko ih je još uvijek u Londonu. Meni je bila želja da dobijem njihov pasoš i da mogu da putujem po čitavom svijetu. Nikada nisam maštala o materijalnom bogatstvu, o avionima, kamionima. Želja bi je bila da putujem. To se nekako spontano dogodilo. I događa se. Putujem. Mnogo putujem. Smatram da sam izuzetno bogata jer imam dva odrasla sina, koji su na svojim putevima, skladan brak i privilegiju da putujem. To je smisao mog života. Sve što sam željela nekako se uklopilo. Od posla koji radim i koji volim mogu da finansiram putovanja.
Nije tajna da ste svojevrstan rekorder u putovanjima, gdje ste sve bili?
– Bila sam u 62 zemlje. Da nije bilo pandemije, taj broj bi bio preko 80, ali nadoknadiću. Australija, Japan, Kanada, Amerika, Evropa skoro cijela, Egipat, Maroko, Tajland, Barbados, Karibi…
Kakav ste putnik, onaj zahtjevni koji voli da ima sve isplanirano ili…
– Ljudi me masovno zovu za savjete, a nemam turističku agenciju. Zovu me prijatelji iz čitavog svijeta da im pomognem oko avionskih karata, odabira hotela i ostalog. Kupujem karte preko raznih aplikacija, i vodim računa o vremenskim periodima. Ne bih išla na Tajland u vrijeme monsuna, na primjer. Hotele često nalazim na dan odlaska, jer cijene naglo padaju kada soba nije izdata. Hotelijerima su prazne sobe najskuplje, a naše je da takve pronađemo. Nisam neki razmaženi putnik koji mnogo unaprijed planira, nisam teška. Sve se uglavnom spontano posloži onako kako mi odgovara.
Šta su Vam najmiliji suveniri sa putovanja?
– Nikada ne kupujem klasične suvenire. Bitno mi je da obiđem muzeje, i pozorišta, kada u njima nema publike. Jedan od takvih “suvenira” nosim iz Njujorka, iz Karnegi Hola. Nevjerovatna priča. Pozorište je osnovao mladi Škot Endrju Karnegi, koji je otišao u Ameriku sa roditeljima kad mu je bilo pet godina. Živjeli su jako skromno. Imao je samo pet razreda škole, počeo da radi u firmi koja se bavila građevinarstvom sa 18 godina, i već sa 30 postao najbogatiji industrijalac u Americi. Svake zime idem u toplije krajeve. Ove godine je to bila Sveta Lucija, Karibi. Volim da sam okružena prirodom, posebno tropskom, ništa hajking, bajking, dovoljne su lagane šetnje i to što sam tu. Maroko je fascinantan sa šarenim pijacama, tim malim kioscima na kojima ima svega i svačega. Ali, zbog skučenosti dozvoljenog ručnog prtljaga, kao i strogih propisa o tome šta smijete da unesete u zemlju, najviše suvenira ponesem u duši i srcu. To mi je dovoljno.
Gdje još niste bili?
– Nisam bila u tridesetak zemalja koje važe za turistički raj. Kuba, Indija, Čile, Peru, Argentina, Brazil, Južna Koreja, Island. Ima ih dosta na listi. Tito je bio u preko sto zemalja i moram da ga prestignem!
Postoji li dio planete gdje biste ostali zauvijek?
– Dok sam bila mlađa, to je bez konkurencije bila Amerika, Florida. Čak je i Đani Versaće, koji je mogao da bira gdje će da živi, izabrao Floridu. Ali, ja sam se promijenila, a i Amerika. Iz današnje perspektive, upravo živim tamo gdje mi najviše odgovara. Po meni je London najveći grad svijeta. Ima najstariji metro, najviše pozorišta, najčistiji je, funkcionalan. Englezi nisu hladni kao što se priča. Jednostavno su kulturni. Stanovnik Londona ima mnogo više izbora i mogućnosti i vrata prema svijetu su mu otvorena. Londonski Hitro je poslije čikaškog aerodroma najveći aerodrom svijeta. Sve mi je blizu i sve mi je dostupno.
Osim još neke predstave ili koncerta koju ćete darovati crnogorskoj publici, šta još možemo da očekujemo od Vas?
– Drago bi mi bilo da se ponovo vidimo za pet godina, tada će biti izdata moja knjiga o putovanjima i nekim načelima iz života. To je trebalo odavno da završim, ali sam malo zatajila i pandemija me je usporila. Planiram da posjetim ove zemlje koje su mi ostale na listi, a onda da napravim pravu žensku knjigu o životu i putovanjima.
GRACIJA 216/septembar 2023.
