Razgovarala Danijela Đonović/Foto Nikola Pejović
Antonia Vučinović (2001), crnogorska sopranistkinja iz Tivta, međunarodnu karijeru gradi iz srca Beča. Studentkinja renomiranog Univerziteta za muziku i izvođačke umjetnosti u klasi svjetski priznate sopranistice Laure Aikin, na početku profesionalnog puta može se pohvaliti ulogama na prestižnim operskim scenama i nastupima širom Crne Gore. Tokom posljednjih godina briljirala je u značajnim ulogama, a publika će je u junu u Muzičkom centru Crne Gore čuti kao Donu Elviru u Mocartovom Don Ðovaniju. Već u julu tumačiće Mimi u operi Boemi Đakoma Pučinija na Operosa Festivalu. Ostvarila je debije u ulogama Majke – Ivica i Marica; Prve dame – Čarobna frula; Kontese – Figarova ženidba, Pučinijevoj operi Sestra Anđelika i drugim. Prošlog ljeta je priredila solistički koncert na Tivat Music Festivalu, dok će u avgustu održati peti solistički koncert u saradnji sa Luštica Bay pod nazivom Ogledalo duše. Osim bogatog koncertnog i scenskog iskustva, višestruko je nagrađivana na međunarodnim takmičenjima, između ostalih na takmičenju Paolo Barrasso u Italiji 2019. godine. Njeno muzičko obrazovanje počelo je u Crnoj Gori, završila je osnovnu muzičku školu u Tivtu s akcentom na flauti, klaviru i pjevanju, kao i Srednju muzičku školu u Kotoru na smjeru za solo pjevanje sa sporednim predmetima klavir i muzička teorija. Još od malih nogu pohađala je časove glume i plesa, što je dodatno ojačalo njeno scensko umijeće. Govori više jezika i njeguje brojne talente, od ronjenja i modnog dizajna do slikanja i pisanja, i živi svoju umjetnost sa strašću i disciplinom, balansirajući glas, duh i tijelo. Zrelost u izrazu, tehnička preciznost i tamna boja glasa obećavaju umjetnicu čije vrijeme tek dolazi, dok harizma, disciplina i neprestana želja za stalnim usavršavanjem mogu biti inspiracija mnogim mladim ljudima koji kreću putevima umjetnosti.
Kako je izgledao prvi susret s muzikom i kada ste shvatili da je opera Vaš životni poziv?
– Oduvijek sam jasno pokazivala da želim biti na sceni. Ne vjerujem u slučajnosti, ponajmanje kako me muzika pozvala u svoj svijet i kako su se čudima tada kockice sklapale. Uvijek bih prije birala da odem sa roditeljima u pozorište, nego da ostanem da se igram u dvorištu. Zanimalo me kako umjetnici uče tekst, zašto su baš ti ljudi u tim ulogama, jesu li to njihovi životi zapravo? Gledajući zavidno starijeg brata koji je već svirao dva instrumenta, čekala sam upis u muzičku školu kao što se čeka proljeće. To mjesto sam zamišljala puno igre i mašte. Takav je i bio moj prvi pravi susret sa klasičnom muzikom. To je možda i tajna i poruka. Kao dijete nisam pjevala ili svirala da bih oduševila, već da bih bila srećna. Do danas se ništa nije promijenilo. Pjevanjem moja duša pronađe slobodu i mogu zasigurno reći da je srećna. “Muzika može učiniti mnogo stvari, ali najvažnija stvar koju može učiniti je da nas podseti na to ko smo”, rekao je Betoven, i zbog toga sam odlučila da je ovo moj životni poziv.
Školujete se na prestižnom Univerzitetu za muziku i izvođačke umjetnosti u Beču, kako izgleda jedan Vaš dan?
– Zahvaljujući Univerzitetu mogu da ostvarujem kontakte i saradnju sa režiserima i dirigentima, pa čak i glumcima, što mi pruža izuzetno iskustvo. Već znam kako izgledaju kostimske probe, maske i vidjeti kako se sve to izrađuje. Beč sam po sebi nosi neku vrstu tihe discipline, a dani su najčešće sastavljeni od intenzivnih individualnih vježbanja, koji se smjenjuju s vrlo zahtjevnim probama i scenskim radom. Pričanje i pjevanje na par jezika dnevno postalo je dio moje svakodnevice.
Šta Vas posebno inspiriše u tom okruženju?
– Najviše me inspirišu umjetnici koji me okružuju, profesori, mentori, kolege. Prije svega, moja profesorica pjevanja Laura Aikin, jedna od vodećih svjetskih sopranistica, a njena tehnička savršenost i iskrenost u izrazu, za mene su neprocjenjivi. U tom okruženju, gdje se svakodnevno suočavate sa sopstvenim granicama i pomjerate ih, inspirišu vas i sitnice, dobri ljudi i prvenstvemo ljubav prema životu.
Kako ste doživjeli Beč prvi put i da li je bilo teško uklopiti se?
– Taj spoj elegancije, umjetnosti i neke posebne mirnoće koji Beč nosi u sebi, odmah mi je legao na dušu. Muzika je ovdje način života, ljepši nego što sam zamišljala. Naravno, selidba u Beč bila je potpuni izlazak iz moje zone komfora. Spakovati svoj život u četiri kofera, krenuti iz ušuškanog doma i sigurnosti koju ti pruža porodica nije bilo nimalo lako. Svaki početak donese nova iskustva i izazove. Sve je bilo novo, grad, jezik, ljudi, ali ja sam imala cilj, veliki, i one male, važnije, kroz koje se najviše raste. Tako sam vrlo brzo pronašla u svom drugom domu mjesto pod suncem. Naravno, ništa to ne bi bilo moguće bez ogromne podrške moje porodice, koja me svakodnevno bodrila i vjerovala u mene.
Kako Beč utiče na Vašu umjetnost, u smislu ritma i estetike i duhovnog razvoja?
– Beč je prostor gdje mogu da se razvijam i naučio me je koliko je važno da budem samo svoja. Nikada neće prestati da me odušavljava činjenica da hodam ulicama kojima su prije nekoliko stotina godina hodali veliki umjetnici, koji su stvarali djela koja i danas očaravaju publiku svojom kompleksnošću, pružajući nam neiscrpnu inspiraciju. Mnoge opere bave se temama koje su i danas relevantne, vječne ljudske dileme i emocije. Krajem prošle godine između ostalog, posvetila sam se izučavanju Mocartove opere Idomeneo. To je izuzetno snažno djelo koje bih svima preporučila, ne samo zbog predivne muzike, već i zbog priče koja govori o odgovornosti, žrtvi, unutrašnjem sukobu i potrebi za oprostom, borbi između srca i dužnosti.
Šta želite da publika osjeti dok Vas sluša?
– Uvjerena sam da moj glas treba da bude most između srca likova i onih koji me slušaju. Operu doživljavam kao snažan način pripovijedanja. Želim da moje izvedbe budu iskustvo koje duboko dira, koje ostavlja trag i poziva na razmišljanje. Fascinirana sam tehnikom pjevanja i mogućnošću da glasom, potpuno prirodno i slobodno, prenesem najtananije emocije. Zato svaki dan posvećujem njegovom razvoju. Tehnika je nešto na čemu se uporno i svakodnevno radi, pod svim uslovima. Nije uvijek lako, ne ide uvijek po planu, ali svoj napredak možeš vidjeti tek kada zavoliš put kojim ideš.
Nastupali ste na brojnim operskim scenama, koji nastup je ostavio najdublji trag i zašto?
– Svaki izlazak na scenu je prilika za novo upoznavanje sebe. Ipak, jedan nastup izdvaja se kao poseban. Govorim o nezaboravnom trenutku u novembru 2024. godine, kada sam, uz Beethoven Philharmonie orkestar, izvela ariju Si, mi chiamano Mimi, pod dirigentskom palicom maestra Alfreda Ešve, što je za mene pričinilo posebnu privilegiju. Pučinijev sam veliki zaljubljenik, i u način na koji je svojom muzikom oslikavao emocije likova. Upravo spremam i cijelu ulogu Mimi, mlade, zaljubljene i krhke djevojke, sa ne tako srećnim krajem koju ćete moći da čujete ovoga jula na Operosa Festivalu u mom izvođenju.
Pored pjevanja, usavršavali ste i glumačke vještine. Koliko je za operu bitno i glumačko umjeće ?
– Opera je najkompleksniji vid umjetnosti jer objedinjuje muziku, dramu, pokret i često i ples. Upravo zbog toga, glumačke sposobnosti moraju biti na visokom nivou. Sanjala sam o tome da budem pozorišna glumica. Nerijetko isto čujem i od svojih kolega. Kroz muziku prenosimo emocije, ali upravo kroz glumu te emocije publici postaju uvjerljive, opipljive, stvarne. Bez glumačke istine nije moguće raditi, zato svakom liku pristupam studiozno, tragajući za njegovom psihologijom, motivacijama, unutrašnjim borbama.
Bavite se i modnim dizajnom, slikate, ronite i pišete, na koji način Vam ta kreativna raznolikost pomaže u izgradnji umjetničkog identiteta?
– Iako nijedan taj hobi nije na profesionalnom nivou, osim ronjenja, svaki od njih doprinosi izgradnji mog umjetničkog identiteta. Moda omogućava nevjerojatnu slobodu izraza kroz boje, teksture i oblike, a slikanje me povezuje sa vizuelnim djelovima umjetnosti. Ronjenje je možda i najbolja stvar za koju sam se odlučila. Čuti samo svoje disanje i otkucaje srca 45 minuta pod vodom je neprocjenjivo. Pisanje je prisutno najčeše nesvjesno, koliko god to čudno zvučalo. U analizi nekog lika, kako bih ga sebi što prirodnije približila, pustim mašti na volju, pravim tekstove, tabele, poređenja, papir mi je tada najbolji prijatelj. Imati hobije je divna stvar. Istražujete različite aspekte svoje ličnosti i njegujete kreativnost na način koji je slobodan i autentičan. Oni su prostor za igru, za istraživanje, za rast, bez očekivanja i ocjenjivanja. Samo za vas.
Kako održavate mentalnu i fizičku ravnotežu, s obzirom na to da je intenzivan tempo umjetničkog života?
– Mislim da je to izuzetno važna tema i žao mi je da se o njoj više ne priča. Za mene je ravnoteža rezultat svjesne svakodnevne brige o sebi. Kako fizičke, jer moje tijelo je moj instrument, tako i psihičke. Aktivno učim da slušam sebe, da prepoznam kada je potrebno stati i obnoviti energiju. Ne bježim od umora, učim da ga prepoznam, i da mu dam prostor. Ponekad je upravo ta iskrenost prema sebi najveća zaštita. Umjetnički život je predivan, ali zahtijeva stalnu unutrašnju stabilnost, zato je neophodno da njegujem i duh i tijelo.
Koliko je jezička raznovrsnost važna za izvođačko izražavanje i pristup različitim operskim stilovima?
– Pored maternjeg, tečno govorim tri jezika i dva učim. Svaki jezik nosi svoju muzikalnost, svoj način izražavanja emocija. Znanje jezika je mnogo više od tehničkog alata, to je ključ za dublje razumijevanje svake uloge koju tumačimo. Svakako smatram da kojim god poslom da se bavite neophodno je da pričate nekoliko jezika, na kraju krajeva izuzetno je zdravo konstantno trenirati mozak i na taj način.
More i senzibilitet koji nosimo mi, ljudi s mora, duboko su u meni. Taj osjećaj slobode, širine i tihe snage uvijek nosim sa sobom
Kao jedina operska umjetnica iz Tivta, kako doživljavate odgovornost predstavljanja svoga grada na međunarodnoj sceni?
– To je, prije svega, velika čast. Izuzetno sam ponosna na to. Sigurno mogu reći da dajem sve od sebe da gdje god idem ne predstavim samo sebe kao umjetnika i osobu, već i voljeno malo mjesto iz kog dolazim. More i senzibilitet koji nosimo mi, ljudi s mora, duboko su u meni. Taj osjećaj slobode, širine i tihe snage uvijek nosim sa sobom.
Koji je Vaš san kada pomislite na scenu – gde biste voljeli da nastupate, s kim da sarađujete ?
– Bez dileme Milanska skala, a saradnici koje bih poželjela su Rikardo Muti i Huan Dijego Florenc.
Uz klasiku, da li slušate i druge vrste muzike?
– Možda i najveća predrasuda vezana za nas klasične muzičare jeste da ni privatno ne izlazimo iz tih “okvira”. Vjerovatno biste se iznenadili mojom playlistom. Na prvom mjestu i najvise lajkovanih pjesama ima Dalmatino, njihova muzika me vraća kući, opušta me i podsjeća na more, toplinu. Takođe i jedini i neponovljivi Oliver Dragojević. Ali tu je i Bijonse ili Dženifer Lopez. Njihova energija i perfekcija su mi stvarno inspiracija, pogotovo kad trebam boost i Dione Varvik njen glas je kao lijek. Ma toliko je još tu umjetnika i pjesama.
Jeste li ikada osjetili da ljudi imaju predrasude kada je u pitanju klasična muzika?
– Da, nerijetko nailazim na začuđene poglede, pa i tiho nipodaštavanje. Umjesto da se “branim”, pozovem ljude da poslušaju, da osjete jer objašnjenje je u doživljaju. I kada im se pogledi promijene nakon prvog susreta sa muzikom, to mi je najveća potvrda da vrijedi. Za pozorište vam ne treba nikakvo predznanje, samo se prepustite.
Kako vidite ulogu opere u savremenom društvu?
– Apsolutno vjerujem da opera ima moć. Opera je umjetnička forma koja u sebi nosi ekstremne sudbine, ljubav, smrt, ima moć da probudi empatiju i razna pitanja. U tom smislu, ona je duboko ljudska… Opera je bezvremena. Danas, kada živimo brzo i često površno, opera nam nudi trenutak tišine, koncentracije i iskrene emocije. Zato vjerujem da je njena uloga danas možda i važnija nego ranije, ne da bi mijenjala mase, već da bi dotakla pojedinca. A istinska promijena uvek počinje od pojedinca.
Šta biste voljeli da poručite budućim mladim umjetnicima koji sanjaju o karijeri u operi, a dolaze iz manjih sredina poput Vaše?
– Ta je sredina vaš početak. Zagrli je jako i zahvali na svakoj pohvali i osudi. Imaj svoj jasan cilj. i one male, mnogo važnije ciljeve na putu do tog velikog sna, kroz koje se raste. Vjeruj u svaki korak, ma i u ona dva koje si zbog nečega napravio unazad. Vjeruj da postoji razlog. Osluškuj svoju dušu, je li mirna i sretna, slušaj samo svoj osjećaj. Daj sebi vremena, i vjeruj u to koliko si poseban.
GRACIJA 234/maj 2025.
