Piše Marina Strugar
Foto Zoran Radonjić
Solistički koncert soprana Antonije Vučinović je zbog epidemiološke situacije održan online, što nije previše uticalo na sjajan doživljaj ovog događaja u Tivtu. Antonia je osnovnu muzičku školu završila u Tivtu, na odsjeku za flautu. Učestvovala je na mnogobrojnim takmičenjima u zemlji i regionu na kojima je osvojila i značajne nagrade. Pjevanjem se bavi od 2015. godine, a student je Muzičke akademije na Cetinju, na odsjeku za teoriju.
“Preplavljena sam najljepšim emocijama i utiscima, taj koncert značio je ostvarenje jednog mog sna. Osim što sam obilježila početak svoje solističke karijere, čestitala svom gradu Tivtu rođendan, pokazala sam i da umjetnost uvijek pronađe put da živi. Nadam se da sam bar na trenutak uspjela svima koji su gledali koncert da sperem prašinu sa srca svakodnevnog života, i da sam im barem malo uljepšala ovo čudno vrijeme u kojem sada živimo. Vjerujem da će se ovo sve brzo završiti i da iz ovoga izlazimo sa još većom željom za uživanjem u muzici”, rekla nam je Antonia na početku razgovora.
Muzika je Vaš svijet, profesionalno i životno opredjeljenje, šta Vas je privuklo operi i solo pjevanju?
– Da nisam operska pjevačica, težila bih da budem glumica. Uvijek sam htjela da moj posao bude na sceni. Volim je, a kažu, da i ona voli mene. Uvijek sam jedva čekala neko novo putovanje kako bi me roditelji poveli u pozorište. Kada sam otkrila da znam da pjevam, a volim glumu, pa šta je to nego opera?! Opera je kraljica umjetnosti. Zahvaljujući mojoj porodici odrastala sam uz zvuke klasične muzike i uvijek sam osjećala da je ona moj cijeli svijet.
S obzirom da ta scena u Crnoj Gori nije dovoljno zastupljena, da li ste nekada preispitivali svoju odluku, da li ovdje ipak postoji publika? Da li Vaše buduće planove vezujete za Crnu Goru ili za inostranstvo?
– U Crnoj Gori svakako postoji publika koja se raduje operi. Nažalost, moji planovi su usmjereni van granica Crne Gore. Nisam zbog toga posebno srećna. Divan je osjećaj dati svojoj državi neki doprinos, kvalitetno istrajno raditi na njenoj kulturi. Nadam se da ću uskoro doživjeti postavljanje temelja operske kuće u Crnoj Gori. To ne da bi samo nekima od nas obezbijedilo budućnost, već bi i Crna Gora bila podignuta na neki viši nivo što se tiče kulture. Crna Gora je iznjedrila sjajne umjetnike koji moraju otići daleko odavde da bi napravili svoje karijere. Žao mi je što nas sebično ne čuva. Voljela bih da se na ovo gleda kao na ulaganje, a ne kao na trošak. Svakako uvjek će biti najljepši osjećaj nastupati pred svojom publikom.
Koliko su Vas oblikovali pedagozi s kojima ste radili i ko je najviše uticao na Vaš muzički put?
– U svom dosadašnjem muzičkom radu pedagozi s kojima sam radila su, svako na svoj način, ostavili trag i ugradili ga u temelj na koji se poslije radom i trudom stvara priča. Mišljenja sam da umjetnike niko i ništa ne može oblikovati kao scena. Sem moje porodice koja je u meni negdje probudila želju za klasikom, na moj muzički put je svakako uticala moja profesorica Milica Milanović i najviše doprinijela mom pjevanju. Mlada osoba sa toliko iskustva. Od prvog dana od mene stvara svog kolegu, umjetnika, a ne samo učenika. Hvala joj do neba na tome.
Osim ljubavi i talenta, potrebno je i mnogo rada, da li ste spremni za taj ”danak” koji je neophodan za uspjeh u ovoj profesiji?
– Talenat je pet posto, a sve ostalo rad. Rad i samo rad. U mom malom svijetu sve je podređeno pjevanju. Glas, klavir i note su mi najbolji prijatelji. To traži mnogo odricanja, ali pristala sam na sve od prvog dana kada sam odlučila da će ovo biti moj budući poziv. Zaista me najsrećnijom osobom čini pjevanje. A pjevanje je za mene talas pun ljubavi koji opstaje i ne jenjava i koji niko ne može zaustaviti. Čuveni Pavarotti je govorio da se uvijek prema pjevanju ophodimo kao da ispred nas stoji lav i s njim se moramo izboriti. Ovo bi mogao da bude model za motivaciju ne samo u pjevanju. Moj jeste svakako.
Takav pristup je već naišao na nagrade u zemlji i inostranstvu. Koliko Vam je to podsticaj za daljnje napredovanje i učenje?
– Takmičenja su dobra samo ukoliko daju motivaciju. Meni je svaki izlazak na scenu dodatna motivacija. Svako takmičenje i nastup je još jedno iskustvo, tako da ja svakako biram da me to motiviše za korak dalje.
Igrali ste u operi La Boheme u CNP-u, koliko je to bilo dragocjeno iskustvo?
– Neprocjenljivo. Hvala svima zaslužnim što su meni i mojim vršnjacima omogućili jedno takvo iskustvo. Biti na sceni sa vrsnim pjevačima, funkcionisati sa tako mnogo ljudi na sceni, isprobati se u glumi… Jedan od mojih ljepših perioda u životu. Tada sam zaista i osjetila da je opera stvarno to čemu pripadam.
Čemu težite, šta biste voljeli da jednog dana ostvarite?
– Težim da budem prvo dobar čovjek, pa tek onda dobar umjetnik. Uvijek ću davati svoj maksimum kao i do sada, i dok znam da se maksimalno trudim gdje god da stignem biću srećna. Čeka me još puno posla za koji sam spremna.
