Tekst i foto Marko Perović
Poziv Svjetske kik boks federacije da predsjednik našeg saveza Ivan Strugar i ja prisustvujemo razvojnim radionicama u Bahreinu, s oduševljenjem smo prihvatili. Vize smo lako dobili. Letjeli smo iz Podgorice, preko Istanbula do Maname. Let traje ukupno između pet i šest sati, ne računajući presijedanje. Informisanje o nekom gradu ili zemlji u koje tek treba da putujete svakako je korisno, ali u određenoj mjeri. Sve preko toga može uticati na impresije prilikom susreta sa nečim novim. Od Bahreina nijesmo očekivali previše, a dobili smo mnogo. Tri dana nijesu bila dovoljna da tu zemlju upoznamo na pravi način.
Kraljevina Bahrein prostire se na 33 prirodna i preko 50 vještačih ostrva. Treća je najmanja država u Aziji, nakon Maldiva i Singapura. Poređenja radi, Bahrein je teritorijalno oko 18 puta manji od Crne Gore. Gustina naseljenosti je velika, pa na tako maloj površini živi 1,7 miliona ljudi. Glavni grad Manama s okolinom, gdje smo i proveli veći dio vremena, broji 360.000 stanovnika.
Pust grad, tržni centri, souk…
Odmah po dolasku dočekao nas je vjetar nalik podgoričkom sjeveru, praćen padom temperature na 20 stepeni. Nada da ćemo se kupati u Persijskom zalivu umalo se pretvorila u razočaranje. Kasnije smo shvatili da za takav vid opuštanja nemamo dovoljno vremena. Čekalo nas je nešto mnogo bolje.
Zbog radnih obaveza slobodnog vremena nije bilo dovoljno. Počeli smo sa obilaskom tržnih centara Moda Mall i The Avenues, koji su u blizini hotela Golden Tulip gdje smo bili smješteni. To su ujedno i dva od tri najposjećenija u gradu. Ispostavilo se kao gubljenje dragocjenih sati. Ništa zanimljivo ni novo na tržištu. Cijene garderobe veće su 20 odsto u odnosu na iste artikle u Crnoj Gori. Prvo veče proveli smo u šetnji. Rijetki smo koji su te noći pješačili ulicama Maname. Da li zbog vjetra ili razlike u navikama, grad je bio poprilično pust. Nije se imalo naročito šta vidjeti, osim lokalnih, uglavnom zanatskih radnji. Moderna arhitektura umnogome je promijenila izgled grada, koji je ipak dominatno u arapskom stilu. Upoznavanje grada nastavili smo sjutradan obilaskom souka, tradicionalne trgovinske četvrti gdje se prodaju tekstil, antikviteti, raznorazni suveniri i čuveni bahreinski biseri, na kojima se zemlja bogatila prije pronalaska nafte, od koje danas živi.
Prodavci su ljubazni, gotovo svi govore engleski jezik, makar u mjeri da se možete sporazumjeti. Neizbježno je, čak i poželjno cjenkanje sa njima gdje je to moguće, jer je dobar broj radnji elektronski fiskalizovan. Valuta u zemlji je bahreinski dinar. Po trenutnom kursu jedan dinar vrijednosti je dva eura i 40 centi. Cijene hljeba, voća, povrća i ostalih prehrambenih namirnica slične su kao kod nas, dok su neki proizvodi poput limenke koka-kole ili pepsija jeftiniji. U restoranima je nešto skuplje. Izdvaja se cijena kafe koja je skoro svuda iznad četiri eura.
Zbog dobre pozicije hotela nijesmo se vozili taksijem ili gradskim prevozom, ali smo se raspitali za cijene tih usluga. Za kilometar vožnje taksijem plaća se oko 80 centi, uz nešto višu cijenu starta.
Raznovrsnost kuhinje
Druge večeri imali smo priliku da probamo neka tradicionalna jela u restoranu sa predivnim pogledom na grad. Bahreinsku kuhinju čini kombinacija arapskih, tajlandskih, pakistanskih i indijskih tradicionalnih jela poput šavarme, kus-kusa, falafela, tabule… Sva jela sadrže specifične domaće začine. Zapamtio sam jedan, baharat. Ko nema iskustva sa arapskom hranom, u početku mu neće prijati. Od poslastica najpoznatija je halva. Oni koji vole drugačiju kuhinju, u Manami mogu pronaći sve. Grad je pun restorana koji nude razne vrste jela i pića. Najviše ih je u bloku 338, centru gastronomskog turizma zemlje.
Bahrein je jedna od najliberalnijih islamskih država, pa alkoholna piće služe u restoranima i hotelima. Mogu se pronaći i u specijalizovanim prodavnicama. Svinjsko meso je takođe moguće kupiti ili poručiti.
Kada je riječ o slobodi, žene mogu da biraju da li žele da se oblače tradicionalno ili u zapadnjačkom stilu. Gotovo polovina građana su stranci, najviše ih je iz Indije, Filipina, Pakistana, Tajlanda i Afrike. Bahrein se razvija u kosmopolitsko društvo, a to je sve više prepoznato u svijetu, pa ne čudi što milioni turista godišnje posjećuju tu zemlju.
Ispunjenje dječačkog sna
Posljednji dan u Bahreinu pružio nam je nezaboravne trenutke, ispunio snove i prevazišao sva očekivanja. Nekoliko dana pred polazak na put saznali smo da će se tog vikenda u Bahreinu održati trka Formule 1. Već tada se pojavila nada da bismo mogli prisustvovati tom i više nego sportskom spektaklu. Karata u onlajn prodaji nije bilo, ali smo bili sigurni da ćemo se nekako snaći. I to nam je bilo na umu svakog trenutka. Ivan i ja smo pričali o tome sa najiskrenijim dječijim ushićenjem, nadom i nekom vrstom nevjerice da će se to zaista dogoditi. Nakon posljednjeg poslovnog sastanka, domaćin nas je, malo je reći, obradovao. Poklonio nam je karte za Formulu 1! Nestrpljivo smo čekali da krenemo. Staza za trku udaljena je oko 30 kilometara od Maname. Vožnja do tamo omogućila nam je da upoznamo još neke djelove zemlje. Putevi su besprijekorni. Okolo pustinja, kuće kockastog izgleda, bez krova, slaba naseljenost u tom području i opuštajući pogled u daljinu. Zbog gužve u saobraćaju vožnja se malo odužila, ili je to bio samo subjektivni osjećaj zbog nestrpljivosti. Čim smo došli na odredište čuli smo formulu. Naježili smo se na prvi zvuk. Cijeli stadion i prostor oko njega bili su velelepni. Na jednoj strani štandovi sa prodajom kačketa svih timova Formule 1 i raznih suvenira, na drugoj prodavali su hranu i piće, na trećoj nekoliko di-džejeva smjenjivalo se za miksetom. Kompletan šou program. Sunce je bilo na zalasku kada su ti graciozni bolidi izašli na stazu i prošli ispod tribine na kojoj smo se nalazili. Naši organizmi ubrzano lučili su adrenalin. Shvatili smo da je to bilo to! Dječački san se ispunio. Ubrzo je pala noć pa je sve izgledao još grandioznije. Mnogo svjetlosti i boja parale su oči. Nakon sat i po gledanja vozača Mercedesa, Ferarija, Red Bula, Meklarena i ostalih kako umjetnički upravljaju svojim bolidima, bili smo ispunjeni nekim posebnim emocijama. Došlo je vrijeme da krenemo ka Manami, jer smo te večeri imali let za Istanbul. Na putu ka hotelu vožnja je bila zanimljiva. Osim nas, u kolima je bio i kolega iz Norveške. Vozio nas je prijatelj domaćina. Kazao nam je da je minimalna plata u Bahreinu oko 700 eura, a prosječna blizu 1200 eura. Za zakup stana u glavnom gradu potrebno je izdvojiti dosta novca, pa standard i nije toliko visok kako izgleda u početku. Ostajali smo bez goriva pa smo bili prinuđeni da skrenemo sa glavnog puta do najbliže pumpe. Sipao je goriva za dva dinara, što je bilo gotovo 15 litara. Tako smo zaključili da je cijena nafte u Bahreinu očekivano niska, svega 33 centa po litru. Na rastanku smo mu poklonili tri karte za Formulu koje su važile još jedan dan. Poželjeli smo da ostanemo još koji dan u Bahreinu, ili da se nekada vratimo. U koferima nijesmo donijeli ništa novo. U srcima jedno nezaboravno putovanje. Prepričavaćemo ga.
GRACIJA 201/april 2022.
