Razgovarala Kaja Milačić
Foto Privatna arhiva
Povodom Međunarodnog dana Roma, nedavno smo u Evropskoj kući imali priliku da pogledamo izložbu Vidiš li me, čovječe Balše Rakočevića. Na 12 dokumentarnih fotografija zabilježene su radosti, tuge i nade Roma u Crnoj Gori. Nastajale tokom proteklih 15 godina, kako je rekao Balša, pričaju priču o narodu koji najbolje opisuje riječ – sloboda.
Balša Rakočević je televizijski producent, novinski fotograf, snimatelj, no čini se kako mu je dokumentarna fotografija na posebnom mjestu.
Izložba Vidiš li me čovječe prošla je prilično zapaženo. Romska zajednica Vam je višedecenijska inspiracija. Zbog čega Vam je privlačna, kontrasti, kolorit, energija ili nešto drugo?
– Na poziv kolega iz Evropske kuće izložio sam 12 fotografija, koliko i ima zvjezdica na EU zastavi, a zvjezdice označavaju ideale zajedništva, solidarnosti i sklada. Postavku sam koncipirao tako da se fotografska priča priča od teških uslova sa kojima se Romi nose do pozitivnih promjena i boljeg života. Najviše se pronalazim u dokumentarnom žanru, tako da su mi ljudi i situacije pravac kojim se krećem, ta fotografija trenutka uvijek inspiriše, bez namještanja i foliranja. Uhvatiti kadar koji će ispričati priču, a kod romske populacije je upravo tako, uprkos teškim životnim uslovima, spremni su za osmijeh, pjesmu, interakciju. Taj pozitivizam treba naučiti od njih.
Koliko smo kao društvo napredovali u ove dvije decenije, u smislu prihvatanja, ravnopravnosti i jednakim šansama?
– Slogan EU je Ujedinjeni u raznolikosti, te treba svakodnevno raditi da budemo društvo jednakih šansi. A da to ne bude samo floskula pred obilježavanje nekih datuma, svaki pojedinac treba učestvovati u izgradnji boljeg društva, boljih odnosa. Poremećen je ukupni sistem vrijednosti, manje je empatije i sve nas je dovelo u situaciju da smo sve otuđeniji. Svojim fotografijama šaljem određene poruke, nadam se da se negdje čuju.
Diplomirali ste produkciju na FDU na Cetinju, pa ipak ste, čini se, svoj na svome sa fotoaparatom u rukama. Iza Vas su brojne samostalne i kolektivne izložbe, nagrade. Kada se rodila ambicija da se bavite fotografijom, šta je ili ko to pokrenuo?
– Određenu umjetničku familijarnu crtu sam iskazao kroz fotografiju, od djetinjstva me je opčinjavala ta magija stvaranja slike na fotografskom papiru i umjetnosti uopšte. Nakon srednje škole počeo sam da radim kao televizijski snimatelj, a u pokretnoj i statičnoj slici važe ista pravila. Pohađao sam veliki broj kurseva, obavio mnogo razgovora sa velikim majstorima fotografije i pročitao sve što se moglo naći od literature dok se nijesu stekli uslovi da podignem kredit i kupim prvu profesionalnu foto-opremu. Uporedo sa poslom upisao sam FDU na Cetinju, da bih zadovoljio sve te moje umjetničke preokupacije i dobio potrebno obrazovanje. Na osnovnim studijama izučavali smo četiri produkcije, radio, pozorište, televiziju i film, diplomirao sam na TV produkciji, a kao producent sam i danas zaposlen u Gradskoj televiziji. Ipak, fotografski sam potpuno preokupiran, sarađujem sa mnogim evropskim kompanijama, organizacijama, agencijama, a nastojim da moja fotografska djela budu vidljiva kroz izložbene postavke ili preko društvenih mreža.
Nenašminkan, neodglumljen, iskren trenutak je onaj koji vidimo na Vašim fotografijama. Sadrži i pokret, emociju. Da li prepoznate trenutak ili on, jednostavno, prepozna vas? Kako postižete da nam sve to dočarate i kolika je razlika između dokumentarne i, recimo, modne, komercijalne fotografije?
– Morate da gledate i da znate šta vidite, da živite kao foto-kamera. Svaku scenu gledam kao zamrznuti kadar, a u tome mi je pomogla moja svestranost, književnost, film, klasična muzika, pozorište. Sve to podsvjesno reaguje i hvata elemente iz kojih se sastoji dobra fotografija.
Jedna od razlika je da dokumentarna fotografija meni hrani dušu, a komercijalna novčanik. Za sve žanrove potrebno je znanje i iskustvo, što ne znači da je modna fotografija manje vrijedna. Tu su takođe visoki umjetnički standardi. Odabir žanra je po senzibilitetu i talentu umjetnika.
Neponovljivi Uroš Tošković, Marina Abramovič, kao i mnoga značajna imena iz svijeta umjetnosti često su glavni junaci Vaših fotografija. Kako su nastajale i ko Vam je bio najinspirativniji model?
– Ne biram objekat interesovanja po značajnim imenima, nego po energiji, likovnosti, karakteru. Mnoga imena sam fotografisao radeći kao fotoreporter, i na običnim bilateralnim sastancima pokušavao sam da napravim dobar porteret i da novinskoj fotografiji dam umjetnički pečat. Najinspirativnije druženje je bilo sa velikim majstorom, kako je seabe nazivao Uroš Tošković, jedna beskonačna energija, mudrost i spektakl. Proveli smo dosta vremena zajedno, napravili par video-materijala koji se i nakon desetak godina svakodnevno gledaju i dijele na mrežama, napravili mnoge dobre portrete. Veliko ime, od njega sam mnogo naučio.
Sve je više mladih kojima je svijet fotografije privlačan. Prije i nego počnu, opreme se veoma ozbiljno, ulože mnogo novca, a rezultati su ipak osrednji. Koliko je važna dobra oprema za dobru fotografiju, a koliko poznavanje zakonitosti likovne umjetnosti?
– U eri društvenih mreža i velikoj potrebi za oglašavanjem veća je i potreba za profesionalnim fotografima. Dobro je da postoje mladi koji prate te trendove i nove tehnologije, skupa oprema donosi olakšice u radu, brzini. I ona je neophodna, pogotovo u komercijalnoj fotografiji. Postulati likovne umjetnosti su osnova, ključ je u konstantnom radu na vještinama i na kraju malo talenta.
Koliko se razvojem digitalne fotografije dobija, a koliko gubi u odnosu na analognu? Mogućnosti obrade, velike rezolucije su darovi tehnološkog napretka, ali da li sa njima polako nestaje i duša fotografije?
– Apsolutno je veće majstorstvo raditi analogno, divim se autorima kao što su Breson, Kapa, Brasai, Abas, Ervit koji su napravili takva remek-djela. Razlika između analogne i digitalne fotografije je kao da poredimo Davida kojeg je klesao Mikelanđelo ili Davida kojeg bi se napravio pomoću 3D štampača. Digitala je praktična, jeftinija, nema kupovine filma, foto-komore, hemije, razvijanja. Fotografiju vidimo odmah i pomoću integrisanog WiFi imamo je u istom momentu na telefonu i računaru, olakšava rad, jer u ovom digitalnom dobu nemamo više vremena za spore radnje.
Da li ste planirali da objavite knjigu u kojoj biste objedinili dosadašnje radove ili makar neki od ciklusa?
– Radim na velikoj izložbi, koja će biti retrospektiva mog petnaestogodišnjeg rada. Ideja o knjizi je prisutna, ali nadam se da ću prvo realizovati izložbu vrijednu posjete.