Bendžamin Perks je šef predstavništva Unicefa za Crnu Goru od 2011, a u svojstvu predstavnika odgovoran je za planiranje, koordinaciju, sprovođenje i praćenje, zajedno sa Vladom, Programskog akcionog plana između Unicefa i Vlade Crne Gore. Nadležan je za podršku Crne Gore u ispunjavanju standarda međunarodnih ljudskih prava vezanih za zaštitu i razvoj djece. Nedavno je dobio počasnu titulu Višeg saradnika pri Jubilej centru na Univerzitetu u Birmingemu u Velikoj Britaniji, zbog zasluga u radu na polju razvoja socio-emotivnih vještina u okviru reforme obrazovnog sistema. Po svemu poseban diplomata, Perks svojim primjerom pokazuje da odrastanje u domu za nezbrinutu djecu nije prepreka za obrazovanje i uspjeh u životu. Neobično odrastanje uz prava usmjerenja u kombinaciji sa upornošću, jakim karakterom i dobrim obrazovanjem, učinilo je Perksa danas šefom predstavništva Unicefa, koji je veoma angažovan na promociji hraniteljstva, predškolskog obrazovanja i prava djeteta. Zaljubljenik u crnogorsku prirodu, naš sagovornik rado govori o nevjerovatnim predjelima koje je upoznao vozeći bicikl i otkrio nam da ni prema nacionalnim specijalitetima nije ravnodušan. Baš kao ni kada pominje unuke I omiljeni klub za koji oduvijek navija. Perks obećava da će se u Crnu Goru vraćati i nakon avgusta 2017, kada mu ističe mandat i vjeruje da empatija karakteristična za našu državu može doprinijeti da postanemo prva država u regionu, koja će prestati da smješta djecu bez roditeljskog staranja u ustanove.
Predstavnik ste Unicefa u Crnoj Gori od 2011. Kako ocjenjujete napredak u oblasti dječjih prava u Crnoj Gori od početka mandata do danas?
Ocjenjujem ga dobrim. Povećanje broja djece iz siromašnih porodica koja pohađaju predškolsko obrazovanje u nekim područjima iznosi 25%. Naravno, radimo na tome da na nacionalnom nivou procenat djece uključene u sistem predškolskog obrazovanja do 2020. godine bude 95%. To je jako važno, jer se 85% mozga razvija do šeste godine i djeca koja ne pohađaju predškolske ustanove zaostaju. Broj djece u domu Mladost se prepolovio, dok se broj djece sa smetnjama u razvoju koja pohađaju škole upetorostručio, a broj opština sa dnevnim centrima se povećao sa dvije na deset. Policijske aktivnosti vođene obavještajnim radom koje za cilj imaju borbu protiv zlostavljanja djece rezultiraju hapšenjima, a vještine 21. vijeka kao što su inovatvnost, kreativnost i motivacija, ali i etika i integritet, uče se u školama i na drugim mjestima. Potrebno je, međutim, preduzeti aktivnosti po pitanju siromaštva među djecom i unaprijediti i kontinuirano obezbjeđivati kvalitet zdravstvene zaštite i obrazovanja na nivou osnovne i srednje škole. Društvu su, takođe, potrebne kvalitetnije rasprave o tome kako pripremiti djecu za svijet koji se stalno mijenja.
Promocija hraniteljstva i učešće javnih ličnosti poput Nikolasa Lindharsta i Sergeja Ćetkovića u kampanji doprinijelo je većem broju hraniteljskih porodica. Šta još može biti motivacija da se broj tih porodica poveća?
Dozvolite da prvo naglasim zbog čega je to značajno. Pedeset godina istraživanja dokazalo je, van svake sumnje, da je vezivanje za odraslu osobu od ključnog značaja za kognitivni, emocionalni i fizički razvoj svakog djeteta. Dijete smješteno u ustanovu velikog kapaciteta nema takvu mogućnost – čak ni onda kada se ustanovom upravlja jako dobro zahvaljujući brižnom osoblju. Prilikom posjete takvim ustanovama, vidite da toj djeci nedostaju iskustva emotivnog vezivanja. Mlađa djeca pokazuju privrženost prema svima i ponekad posjetioce nazivaju majkom ili ocem. To su jasni simptomi nedostatka emotivnog vezivanja za odraslu osobu tokom odrastanja. Radi se o srceparajućoj pojavi – ali i o pojavi koja se može izliječiti u porodičnom okruženju. Zbog toga je institucionalno zbrinjavanje potrebno zamijeniti hraniteljstvom. Život mladog ljudskog bića moguće je u potpunosti transformisati tako što ćete ga udomiti i pružiti mu čvrst, topao osjećaj povezanosti. Kada daju sve od sebe, Crnogorci mogu biti svjetski prvaci u porodičnoj ljubavi. Mogli bismo postati jedna od prvih zemalja regiona koja će prestati da smješta djecu u ustanove. Vaši čitaoci mogu doprinijeti ovom cilju. Eto – učinimo sada i Graciju izvorom motivacije za majke i očeve koji su potencijalni hranitelji.
Koliko će projekat Kreaktivator u okviru Unicefa, biti značajan za mlade u CG?
Kreaktivator ima ogroman značaj. Znao sam da su mladi puni kreativnosti i inovativnog duha, ali oni su mi stalno govorili da to nije nešto što se ohrabruje u društvu. Kreaktivator im je dao platformu i oni su pokazali koliko su izvanredni. Pristup je jednostavan. Tražimo od timova tinejdžera da istupe sa inovativnim rješenjima za probleme u svojim zajednicama i školama. Vrši se odabir deset najboljih timova koji se potom uključuju u trodnevne radionice tokom kojih svaki tim dobija mentora koji ga podržava da usavrši svoj prijedlog. Na kraju, bira se pet najboljih prijedloga i svaki dobija nagradu od 2.000 eura po timu za realizaciju predviđene inovacije. Već smo imali prvi talas ovih aktivnosti u centralnom dijelu Crne Gore i imamo grupu četrnaestogodišnjaka koji rade na promociji nauke u školama, te multietničku grupu mladih iz Tuzi koji žele da promovišu različitost. To pokazuje da crnogorska omladina zaista može dostići zvijezde kada je osnažena i kada joj je obezbijeđen prostor za kreativnost.
Šta Vas je najviše iznenadilo u poslu i u životu u Crnoj Gori? Postoji li nešto na šta nikako ne možete ovdje da se priviknete?
Veliko prijatno iznenađenje je snažan osjećaj za socijalnu pravdu i empatija u Crnoj Gori za djecu, naročito siromašnu, marginalizovanu i djecu žrtve nasilja. To je zasluga crnogorskog društva koju treba istaći i nešto što je učinilo rad Unicefa ovdje mnogo lakšim. Ljudi ovdje imaju veliko srce. U svakom društvu, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, veliku većinu čine vrijedni ljudi koji puno rade i koji nijesu intelektualci. U bilo kojoj evropskoj demokratiji ova se većina ljudi oslanja na akademsku zajednicu, medije, parlament i građansko društvo da dobije relevantne informacije o najnovijim globalnim naučnim saznanjima i istraživanjima koja mogu pomoći društvu da napreduje. Mislim da u Crnoj Gori navedene institucije još uvijek nijesu preuzele tu ulogu, a imati takav nedostatak znanja o društvenom razvoju, ljudskim pravima i dobrobiti djece izuzetno je skupo po društvo. Zbog ovog jaza između dobre namjere i nedovoljnog znanja, često postoje socijalni programi koji prave više štete nego koristi – kao što su masovne dodjele poklona i posjete koje loše utiču na krhki osjećaj pripadnosti djece u ustanovama ili ponižavajuće izlaganje siromašne djece javnosti pri preuzimanju paketa s hranom. Ovaj nedostatak u znanju jedna je od prepreka i za modernizaciju obrazovnog i zdravstvenog sistema.
Kao što ovdje zamišljamo sve Britance poput Hjua Granta, i Britanci vjerovatno imaju neke stereotipe. Jeste li i kako Vi zamišljali Crnogorce?
Prije svega, dozvolite da se izvinim zbog toga što nijesam Hju Grant. Drugo, potičem iz multietničkog društva i izbjegavam stereotipe. Radio sam širom svijeta i mislim da su često pogrešni.
Često ističete koliko Vam se dopada Crna Gora, koje su tri stvari kojima bi objasnili čime Vas je fascinirala?
Mislim da većina diplomata koje poznajem voli Crnu Goru. Osjećaj pripadnosti društvu me fascinira u Crnoj Gori. Postoji ogromna ljubaznost i društvena solidarnost. I Nikolas Lindharst je primijetio kako su ljudi bili pažljivi i ljubazni svaki put kada je boravio ovdje. Impresionira me način na koji ljudi zastanu i započnu razgovor na ulici. Nedavna solidarnost i podrška građana potrazi za Ognjenom u Podgorici još jedan je primjer toga. Fasciniraju me i crnogorski humor i samokritičnost. Nedavno sam čuo zanimljivu priču da je na samitu G7 francuski predsjednik kritikovao hranu u Velikoj Britaniji i još jednoj državi EU. Britanci su, uključujući i premijera, ovo doživjeli veoma smiješnim i zabavnim, ali se čitav narod te druge države EU smrtno uvrijedio. Mislim da su Crnogorci poput Britanaca i da vole da se dobro nasmiju i na svoj račun. Taj humor na svoj račun i samokritičnost postaju korisni za cijelu zemlju kada bolje uvežu s aspiracijom i snažnom željom da se stvari poboljšaju. I fascinira me, naravno, priroda. Očigledno je – priroda govori sama za sebe. Crna Gora ima možda i najveći biodiverzitet u Evropi.
Pet godina je dovoljan period da dobro upoznate mentalitet, običaje i načine funkcionisanja. Šta Vam se najmanje dopada u Crnoj Gori?
Crnogorci koje poznajem opsjednuti su analizama “našeg mentaliteta”. Čini mi se da najčešće, ustvari, pod tim terminom govore o vrstama ponašanja koje su bile prisutne u zapadnim evropskim društvima u periodu dok su bila tradicionalnija i na istom stepenu ekonomskog i društvenog razvoja kao Crna Gora sada. Imam osjećaj da pristojna većina ljudi koji vrijedno rade previše toleriše etnonacionalizam i bezakonje. Kao što sam već napomenuo, mislim da mediji, građansko društvo, parlament i akademska zajednica moraju podići ljestvicu kada je u pitanju kvalitet javne debate, jer je to nešto što se nalazi u osnovi demokratije. Primjera radi, tokom svog boravka od četiri i po godine ovdje još nijesam čuo pristojnu TV debatu o obrazovanju ili siromaštvu djece. To su stvari koje bih želio da se poboljšaju.
Koje Crnogorce najviše cijenite?
Zaista cijenim one koji nastoje da promovišu svjetske standarde u svojoj oblasti. Možda je Dragan Adžić dobar primjer za to. Obožavam roditelje djece sa smetnjama u razvoju i hraniteljske porodice s kojima se redovno sastajem – njihova ljubav i energija služe mi kao inspiracija. Divim se i onima koji koji odbijaju da dozvole da ih teškoće spriječe u tome da budu briljantni, kao što je to, na primjer, Andrijana Božović. Dok sam bio student jedan od mojih junaka bio je Milovan Đilas, bilo je to u vrijeme dok još nijesam ni čuo za Crnu Goru.
Jesu li Vam svi vikendi rezervisani za rekreaciju?
Da, biciklizam, pješačenje, rafting, pomalo skijanja. Takođe idem u teretanu, puno čitam i volim da provodim vrijeme i razgovaram s najmilijima i s prijateljima. Da sam u Londonu vjerovatno bih vikendima izlazio i igrao, ali to nije slučaj ovdje.
Da li ste se oduvijek bavili biciklizmom ili Vas je Crna Gora inspirisala?
Crna Gora me inspirisala. Igrao sam ragbi i fudbal čitavog života, ali sam bio primoran da s tim prekinem nakon operacije ligamenata. Biciklizam je popunio tu prazninu. Počeo sam prije dvije godine, a sada redovno vozim i po 100 kilometara širom Crne Gore. Kada izađete iz gradova doživite jednu drugačiju Crnu Goru.
Kako ste provodili slobodno vrijeme za vrijeme službe u Avganistanu?
Radili smo non-stop. Rat na tom području trajao je 23 godine i sam opstanak djece je bio u opasnosti. Po prvi put u istoriji te zemlje upisali smo milione djece u škole i zahvaljujući tome imamo prvu generacija žena koje mogu čitati zdravstvene poruke o bezbjednoj trudnoći. To će oboriti nekada najvišu stopu smrtnosti majki u svijetu. Imali smo teretanu u bazi i čitao sam – ali nije bilo mnogo slobodnog vremena.
Imate li neke svakodnevne rituale kojih se pridržavate gdje god da ste?
Da, ranoranilac sam. Prije doručka idem u šetnju na Goricu i slušam audio- knjige, obično neki od bestselera New York Timesa iz oblasti psihologije, obrazovanja ili nečega vezanog za moj posao. Takođe, slušam radio vijesti BBC-ja i čitam lokalne novine prije posla. Ako radite na pitanjima politike i ljudskih prava, morate biti u toku sa najnovijim saznanjima iz tih oblasti – u suprotnom nemate ništa da ponudite.
Koliko Vas je odrastanje u Domu za nezbrinutu djecu oblikovalo?
Duboko, ali svako je oblikovan okruženjem iz djetinjstva. Nikada nijesam skrivao činjenicu da sam odrastao u dječjem domu, niti sam se zbog toga žalio – to je prosto tako. Najveća razlika je u tome što odrastete bez bezuslovne ljubavi, a to vas čini nezavisnijim – ali i pomalo emotivno “nepismenim”. Siguran sam da me djetinjstvo koje sam imao inspiriše u poslu i izboru karijere. Ne volim kada ljudi iskazuju saosjećanje ili sažaljenje zbog načina na koji sam odrastao. Ne smatram sebe ničijom žrtvom. Ponosan sam na to ko sam i odakle potičem. To je ovdje još uvijek tabu tema, ali podaci govore da je i do 4 od 10 ljudi koji su odrasli u porodicama u fazi djetinjstva bilo pogođeno lošim osjećajem povezanosti s roditeljima ili ozbiljnim problemima u porodici – na primjer, emotivno udaljenom majkom ili majkom opsjednutom kontrolom, ili ocem alkoholičarem ili nasilnikom. Nijesu samo djeca u domovima ta koja su pogođena negativnim iskustvima tokom odrastanja.
Nije baš pravilo da se djeca bez roditeljskog staranja sama obrazuju i krenu pravim putem. Da li je postojala neka prekretnica koja Vas je usmjerila?
Većina djece s djetinjstvom poput mog nije izrasla u uspješne odrasle osobe. Meni je pomogla jedna nastavnica koja me je kao petnaestogodišnjaka zainteresovala za književnost i filozofiju. Nedavno sam odlučio da je pronađem nakon svih ovih godina i da joj se zahvalim. Bilo je to emotivno. Govorili su mi da je nemoguće da neko s djetinjstvom poput mog završi fakultet ili postigne mnogo u životu. Nijesam imao roditelje koji bi bili ponosni na mene, ali sam bio odlučan da ne dozvolim nikome da mi određuje ili ograničava ono što mogu postići. Morao sam puno raditi – obavljao sam dva posla da bih pregurao fakultetske dane. Ali, evo, tu sam. Mentor sam grupi mladih koja je izrasla iz doma Mladost. Neki od njih završavaju fakultete. Jako sam ponosan na njih i vidim sopstveni odraz u njihovim očima.
Da možete danas da promijenite neku odluku koju ste donijeli u tinejdžerskim danima, koja bi to bila?
Ne razmišljam o tome, a savjetovao bih i druge da to ne čine. Kajanje je besmislen izvor stresa.
Rano ste se osamostalili, a kako gledate na to da ovdje i odrasli dugo žive sa roditeljima?
Mislim da je to nešto što je posljedica kulturne i ekonomske realnosti ove zemlje. Ako je porodica naučila dijete pravim vrijednostima i društvenim vještinama, ta osoba će biti uspješna čak i ako ostane u porodičnom domu do četrdesetih.
Šta Vas vodi u životu i radu?
Kada je posao u pitanju, nikada ne bih prihvatio da naša kancelarija kreira bilo kakav proizvod koji ne bi prošao standarde recimo vrhunskog univerziteta ili BBC-ja. Mi smo organizacija koja je dobitnik Nobelove nagrade i moj tim mora da opravda taj standard i isporuči odlične rezultate za dobrobit djece. Mislim da smo svi toliko počastvovani što imamo priliku da se bavimo ovom vrstom posla. Lično, često razmišljam o ljudima koje poštujem u životu zbog njihovog integriteta – pitajući se što bi uradili u situacijama u kojima nijesam siguran kako dalje. Uvijek tražim puno savjeta od mnogih ljudi prije nego što donesem veliku odluku.
Malo se zna o Vašem privatnom životu i vjerovatno će se mnogi iznenaditi kada saznaju da ste djed. Kako ste se osjećali kada ste dobili unuče i da li Vas je to na neki način promijenilo?
Biti otac i djed najveći je blagoslov koji čovjek može imati. Moji unuci su Brodi, koji ima tri, i Dilan, koji ima šest godina. Smiješno je koliko sam mlad djed, ali se nadam da sam istovremeno i kul.
Čemu biste voljeli da naučite svoje unuke?
Da uče i rade ono za čim osjećaju strast. Da daju sve od sebe da u ličnom životu postave druge ispred sebe. Da poštuju sebe, svoju porodicu i zajednicu tako što će biti najbolja verzija sebe. I da uvijek navijaju za Totenhem, a izbjegavaju one koji navijaju za Arsenal ili Čelzi.
Da li je glasina ili istina da se odlično snalazite u kuhinji?
Glasina. Očajno se snalazim – vjerovatno kao i svi Britanci, osim Džejmija Olivera i Gordona Ramzija.
Šta spremate za drage osobe?
Često spremam ćurku za 25 ljudi za Božić. Morate ustati u četiri ujutro da biste je počeli spremati.
Koji crnogorski specijalitet naročito volite?
Burek i pršuta – ali zbog dijete obično izbjegavam to dvoje i jedem ribu s blitvom i tikvicama.
Imaju li London i Podgorica išta zajedničko?
Mislim da Podgorica podsjeća na neki manji britanski grad od prije nekoliko decenija. Djeca koja se igraju na ulici, penzioneri koji se okupljaju kod frizera i u kladionicama. London je brz i kosmopolitski – ali se s druge strane ne nalazi okružen Jadranskim morem i nevjerovatnim planinama.
Kao objektivni posmatrač, šta mislite da ljudi u Crnoj Gori treba da promijene da bi bili zadovoljniji i uspješniji?
Zaboravite prošlost i razmišljajte o budućnosti. Koga god da čitate – Platona ili Aristotela, vodeće svjetske psihologe ili Nika Vujičića – postoji konzensus o tome da sreća dolazi iz balansa povezanosti sa drugim ljudima, imanja svrhe u životu, zadovoljstva i dozvoljavanja ljudima da rade ono u čemu su dobri. Treba da izgradimo društva koja će to promovisati.
