Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Iako se odavno ostvarila u praksi u brojnim projektima preko matičnog fakulteta i svog biroa Via project i uprkos brojnim obavezama i angažovanju na najvećim infrastrukturnim poslovima u Crnoj Gori, docent na Građevinskom fakultetu Bijana Ivanović ne odustaje od prenošenja znanja mladim ljudima. Smatra da su nauka i struka nerazdvojivi i “da biste bili dobar profesor, morate biti i dobar projektant”. Koliko voli svoj posao profesora, dokaz je i to što uvijek voli da istakne da je to njen primarni poziv.
Diplomirala je na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, a magistrirala na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranila je na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore.
Od djetinjstva su je privlačili putevi kao simbol povezivanja i kaže da najbolje funkcioniše kada ima puno obaveza. Kroz rad u svojoj firmi, koju je vodila zajedno sa suprugom, uvjerila se da su žene veoma spremne za liderstvo, ali da ih, nažalost, nema onoliko koliko bi trebalo da ih ima na vodećim pozicijama. Trudnoća sa blizancima u toku rada na projektu autoputa, kako navodi, donijela joj je smirenost, pa je stručne izazove lakše savladavala.
“Često na poslu ostajem po deset – 12 časova i kad se vratim kući ne znam ni sama kako iz sebe izvlačim snagu za rad sa biljkama. Boravak u prirodi za mene je svojevrsna antistres terapija”, kazala je u intervjuu za Graciju, objašnjavajući zašto se prije tri godine preselila iz stana u centru Podgorice u kuću na selu.
Uprkos obimu posla zbog nedostatka kadra na fakultetu, kao i drugih obaveza, ne odustajete od toga da svoje znanje prenesete mladim ljudima. Kako biste, ukratko, objasnili šta je to što Vas zadržava na fakultetu?
– Zadržava me ljubav prema radu sa mladim ljudima i želja da uvijek budem u toku sa savremenim dešavanjima u građevinarstvu. Naime, kada radite sa studentima morate biti spremni da odgovorite na većinu pitanja koja vam postave. Izvori pitanja su danas lako dostupni, putem interneta dostupne su najmoćnije građevine širom svijeta. Posebno zadovoljstvo ovog rada je i momenat što smo bili u prilici da uživo zajedno pratimo izgradnju jedne tako moćne građevine kao što je izgradnja prve dionice autoputa!
Građevinarstvo je živa struka, uvijek su prisutni novi trendovi. Koliko je u praćenju inovacija bitan pedagoški, tzv. teoretski dio, a koliko rad na terenu, odnosno projektovanju?
– Građevinarstvo je oblast u kojoj su nauka i struka nerazdvojivi. Da biste bili dobar profesor, morate biti i dobar projektant. Nemoguće je u našoj struci baviti se samo naukom, a ne provjeriti je i primijeniti je u praksi. Na osnovu te simbioze stičete iskustvo koje prenosite na mlade generacije. To je proces stalnog obnavljanja.
Šta Vas je opredijelilo da osnujete privatnu firmu?
– Do 2007. godine smo imali mogućnost da u okviru Instituta na Građevinskom fakultetu radimo i projekte. Međutim, kada smo izgubilu tu opciju većina nas je osnovala svoje kompanije koje su nastavile da se bave praktičnim radom. Privatnu firmu je, u stvari, osnovao moj muž.
Vaš suprug je takođe građevinac. Da li projekte radite zajedno i koliko Vam znači njegova podrška?
– Da, i on je građevinac, ali drugog smjera. Ne radimo zajedno, ali kako u poslu, tako i u životu, bez njegove podrške ne bih mogla postići sve što postižem.
Kako usklađujete obaveze na fakultetu i u firmi?
– Ponekad mi se desi da imam manje obaveza i tada ne znam šta ću sa sobom (smijeh). Najbolje funkcionišem kad imam puno obaveza.
Vaša firma se bavi projektovanjem puteva. Kako je došlo do toga da se specijalizujete za projektovanje baš tog, vrlo zahtjevnog dijela građevinarstva?
– Od djetinjstva su me privlačili putevi kao simbol povezivanja. Hanibal Barka je rekao: Ili ćemo naći put, ili ćemo ga sami napraviti! Projektovanje puteva je veoma kreativan posao i, kako često kažem studentima, ne postoje dva inženjera koja će isprojektovati isti put. Projektovanje puteva je svojevrsno modeliranje terena, igra sa oblicima prirode. Crna Gora je i više nego bogata jedinstvenim oblicima koji predstavljaju pravi izazov u projektovanju puteva. Veoma je važno napraviti balans između zahjeva struke i zahtjeva da napravite što manje ožiljaka u prirodi.
Angažovani ste i na izradi projekta najveće investicije u Crnoj Gori, autoputa. Koja su Vaša zaduženja?
– Učestvujem u ovom projektu od samog početka. U doba kada je Građevinski fakultet bio angažovan na izradi Idejnog projekta (2006) bila sam vodeći projektant za trasu. U projektovanje je bilo uključeno više od 100 stručnjaka iz svih oblasti, kako sa našeg fakulteta, tako i iz zemalja iz regiona. Bilo je veoma naporno, izazovno koordinirati ovako veliki posao. Sada sam u prilici da, kao član Državne komisije za reviziju, kontrolišem izradu Glavnog projekta. I jedva čekam da dobijem živu potvrdu svojih inicijalnih ideja!
Pored autoputa, radili ste i brojne projekte u Crnoj Gori. Koje biste izdvojili?
– Izdvojila bih bulevare Jovana Tomaševića, Vilija Branta, Josipa Broza, Donja Gorica, II i III fazu obilaznice Golubovaca, rekonstrukciju dionica magistralnog puta Cetinje – Budva, saobraćajnice turističkog kompleksa na Luštici. Trenutno radim na projektu obilaznice Budve.
Vaš rad na prenošenju znanja mladim ljudima ne završava se predavanjima na fakultetu. Koliko je studenata obavilo pripravnički staž i kasnije zasnovalo radni odnos u Vašoj firmi?
– Jedan od motiva za osnivanje firme je i obuka mladih kadrova. Svake godine u moj biro dođe po jedan novi pripravnik, praktično sa fakulteta nastavljamo rad kroz praktične zadatke. Neki od kolega se zadrži malo duže, a neko nastavi svoj samostalni put. Veliku satisfakciju mi predstavlja kada se danas na sastancima sa raznim projektantskim i izvođačkim kompanijama susrećem sa svojim bivšim studentima, a sada dragim kolegama.
Učesnica ste seminara Ja, liderka, koji je posvećen razvoju liderstva kod žena. Koliko su žene u Crnoj Gori spremne da budu liderke?
– Na ovom vrlo interesantnom i korisnom seminaru organizovanom od Balance2business kompanije srela sam se sa najuspješnijim ženama koje su već lideri u svojim kompanijama i uvjerila se da su žene veoma spremne za liderstvo. Nažalost, nemamo veliki broj, ili makar onoliki koliko bi trebalo žena na vodećim pozicijama.
Koje su odlike pravih lidera i da li postoje razlike kada su u pitanju žene i muškarci lideri? Da li na putu do pozicije lidera za žene postoje veće prepreke?
– Pravi lider mora da vjeruje svom timu, da zna kako da delegira što više posla, odnosno mora da prepozna kako na najbolji način da iskoristi resurse kojima raspolaže. Važno je posmatrati razlike između muškaraca i žena tako da se ne vodimo stereotipima, tradicijom, već činjenicama. Globalno, žene decenijama uspješnije i sa većim ocjenama završavaju fakultete. Takođe, dokazano je da žene više vremena provode analizirajući elemente problema sa kojim se susreću. Muškarci troše manje vremena i zato možda brže dolaze do cilja. Naravno da za žene postoje veće prepreke. Žena je često primorana da u određenim momentima dozira svoju predanost poslu u korist napretka porodice. Takođe, uopšte, postoji nesvjesna pristrasnost prema muškarcu lideru.
U toku rada na projektu autoputa dobili ste blizance. Kako ste uspjeli da se organizujete, s obzirom na to da su Vam ćerke tada imale 11 i 3,5 godine?
– Taj životni projekat mi je pomogao da iz ovog zahtjevnog stručnog lakše izađem. Zvuči paradoksalno, ali tako je. Trudnoća mi je donijela smirenost, pa sam stručne izazove lakše savladavala. Jednako je u organizaciji učestvovao moj muž, a imamo i veliku podršku gospođe koja nam pomaže u domaćinstvu i praktično je član naše porodice.
Da li djeca imaju afiniteta prema građevinarstvu?
– Starija ćerka studira master arhitekture. Eto, ona je povukla, mada više na umjetničku stranu (smijeh). Za ostale je još rano govoriti. Ipak, jako bih voljela da makar jedno od njih nastavi moju misiju inženjera za projektovanje puteva.
Prije tri godine preselili ste se iz stana u centru Podgorice u kuću na selu, imate vinograd, voćnjak, vrt… Koliko Vam boravak u prirodi pomaže da se oslobodite svakodnevnog stresa?
– Boravak u prirodi za mene je svojevrsna antistres terapija. Rad sa cvijećem, raznim biljkama, povrćem me oplemenjuje i smiruje. Često na poslu ostajem po deset, dvanaest časova i kad se vratim kući ne znam ni sama kako iz sebe izvlačim snagu za rad sa biljkama. A onda u sljedeći dan ulazim resetovana i spremna za nove napore.