Blijedoplava tačka

Ako bismo bili boje, svako bi bio jednako važan na slici

Piše Kaja Milačić

Obično pred kraj godine kolumne, čestitke, želje i pozdravi kreću sa opštih mjesta, sjajuckaju napadnim optimizmom i čistim foliranjem. Ovo neće biti takva priča, zato što ovo nije bila takva godina. Nema svrhe da trošim riječi, svi znamo sve. Samo nisam sigurna da oni što im nosevi vragolasto vire iznad maski, a ove su godine u svoje vokabulare uveli riječ pošast i obilato je koriste, umiju da je promijene po padežima. Neshvatljiva mi je potreba korisnika društvenih mreža da po milion puta naglase očigledne stvari: “ao kako je dosadna ova glibava kiša!” i “2020. nikada više!”. Svi uglavnom imamo prozore, pa vidimo da lije. A 2020. se, jer je fizički i matematički nemoguće, bez brige, neće ponoviti. Euforija dočeka nove cifre nas obično do te mjere zaglupi da nesvjesno povjerujemo u numerologiju i srodne joj nauke, a zapravo se ništa značajno i ne dogodi. Osim što se možda neko rodi u ponoć. Idemo dalje, pa dame od uticaja nikada više neće moći da se fotografišu okićenije od jelke, svježe ofarbane kose, sa napaćenim ljubimcima, čašom šampanjca i prigodnim, 2020 naočarima crvenkastih stakala, na radost. Zbog nezgodne cifre na kraju, gospoje će ove godine pozirati bez jednog od nakaradnih rekvizita.
Da, valjalo bi skinuti naočare. I oni koji forsiraju mračne filtere, pa sve i svakoga osuđuju, vide uglavnom crno i sa posebnim apetitom šire nove i iznenađujuće sve gluplje teorije zavjera. To mi je ustvari najpribližnije onim sitnim sujevjerjima kojima smo svi skloni. Recimo, nikada ne iznosim smeće ukoliko sam nekoga od bliskih ispratila na put. Kese vide kontejner tek kada putnik javi da je zdravo stigao. Pa da. Šta tu ima smiješno? Pa sve! Od kada mi je svekrva saopštila kako je to baksuz, praktikujem ovaj običaj. I još poneki. Svi smo u skladu sa okolnostima manje-više prijemčivi na teorije zavjera. Vjerovati da postoji neko ko će sve da nas poludi, potamani i stvori opšti haos ipak je veliki napredak od pljuvanja tri puta radi uroka. Jer Matrix je, ako ćemo pravo, samo film, a gospodin Barns je lik iz crtane serije. Neka konačno skinu naočare i oni koji kroz ružičasta sočiva namiguju selfkoučevima i tvrdoglavo ponavljaju refren All we need is love, obično falširajući i dodajući ukrase đe im mjesto nije. I sama ponekad, da izluftiram mozak, gledam filmove o božiću i ljubavne limunadice sa srećnim krajem, ali ne pravim od toga životnu filozofiju.

Skinite naočare da biste vidjeli koliko su zaista beznačajne razlike u mišljenjima i ubjeđenjima. Pogledajmo se bez filtera. Kakvi zaista jesmo. Onako kako nas je Vojadžer fotografisao još 1990. godine

Skinite naočare da biste vidjeli koliko su zaista beznačajne razlike u mišljenjima i ubjeđenjima. Pogledajmo se bez filtera. Kakvi zaista jesmo. Onako kako nas je Vojadžer fotografisao sada već davne 1990. godine. Malena blijedoplavičasta tačka u praznini Kosmosa. Koliko smo zaista krhki, a koliko beskrajno važni. Samima sebi.
Kad smo već kod boja… Postoje dvije boje koje miješam u sve kada slikam. I ni jedna se zapravo jasno ne vidi na kraju, ali bez njih bi platna bila prazna, jednolična. Kadmijum žuta i neka amber neštonešto. Uredno izazivajući smijeh moje djece i prodavca slikarskog pribora, zovem je prdimiš farba. Kad ih vidiš same, pih! Ona žuta vrišti to što može, a ova druga neka zemljana, ma nije ni braon, grozota. Ali, ostalim bojama daju dubinu i svijetlo. I ono nešto nevidljivo, neopipljivo a važno. Tjeraju te da zastaneš i zagledaš se u sliku, a pojma nemaš zašto. Ako bismo bili boje, svako bi bio jednako važan na slici. Koliko god da preovladava ili je ispod mnogo slojeva drugih boja. I zato ne priznajem izjavu: “Ne mogu da promijenim svijet.” Mijenjamo ga svi svakog trenutka pomalo. Makar se razlika i jedva nazirala, važna je. A kako pravimo razliku, sasvim je druga priča.
Povremeni bukači koji udare po plićaku dobošima i fanfarama su, naravno, neminovni. I toliko glasni da od njih ponekad ne vidimo suštinu i ne čujemo ove u dubinama. A bukači su najglasniji o praznicima. Jer pitanje je kakvu razliku prave fotografije uglavnom neukusno okićenih jelki, punih trpeza i lijepo upakovanih poklona po internetu. Poziranja pored uličnih novogodišnjih ukrasa jedne noge obavezno šarmantno i kao nehajno isturene. I čvrste odluke u koje više ni Bridžet Džons, da postoji, ne bi vjerovala. I dnevnici selfija zamamnih ljepotica na čijim licima lepršaju nove trepavice, obrve i poneki kubik hijalurona. Sve su to instant da dušmani crknu puknu zadovoljstva. Lijepa na oko, beskorisna za dušu. Jer ono što pokupim za Lajkom isto je, ma identično smrdi, bilo u šarenoj vrećici ili biorazgradivoj plavoj kesi. Makar vjerujem da je biorazgradiva. Čini mi se da sve uvjerljivije opravdavam nadnaslov ove kolumne. Stvarno sam namćor. Ocrnjeh nas najstrašnije.
Nosim dva prepunjena cegera iz prodavnice. Maska već vlažna i bljakava od daha, a kroz dobro zamagljene naočare jedva vidim grupu mališana ispred ulaza, zanesenu igrom. Jedan dječačić se izdvoji, pritrča ulazu i uz medeno i šuškavo izvolite komšinice mi otvori vrata. Ko je malac, pojma nemam. Ni on ne zna ko sam ja. Ali je vidio da bi mi pomoć dobro došla i nije mnogo vagao, prosto mi je pomogao.
Tu djetinju lakoću postojanja valja sačuvati. U svemu. To nam svima želim. Da lako razumijemo jedni druge, još lakše da volimo. Da ne osuđujemo, potcjenjujemo, da ne odmažemo ako ne možemo pomoći. Da lako prebolimo, ali dobro upamtimo ovu tešku godinu.
Možda baš zahvaljujući činjenici da je nekada davno, valjda zbog prestrogih kriterijuma cenzure i ostalog, u naše krajeve sve stizalo na kašičicu i sa pristojnim zakašnjenjem, američki astronom Karl Sagan je na svim stranicama mojih spomenara. Najveći junak mog djetinjstva. Znam, opet mimo mode i naroda, al’ iskreno se nadam će još nekome ovaj citat značiti. Jer zaista nije potrebno zagledati se daleko u zvijezde ili budućnost. Samo jedni u druge.
“Možda nema bolje demonstracije ludosti ljudske uobrazilje od ove daleke slike našeg majušnog svijeta. Po meni, ona nas obavezuje da se odnosimo ljubaznije jedni prema drugima i da čuvamo i njegujemo blijedoplavu tačku, jedini dom koji smo ikada poznavali”, Karl Sagan.

Gracija 185, decembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...