Razgovarala Dragana Đurić/Foto Privatna arhiva
Kad je prije 25 godina momak rodom iz Berana stupio na estradnu scenu, vjerovao je da može vrlo brzo biti u društvu najboljih, i svoj talenat i vjeru stavio je u službu cilja opstanka i uspjeha. Neposrednim pristupom i zabavnim repertoarom, Boban Rajović ostvario svoje namjere i stavio do znanja publici da će se potruditi da ih još dugo zabavlja. Za sebe kaže da je pravičan i karakteran i da je prije svega zbog svojih ljudskih kvaliteta došao do vrha estradne ljestvice. “Moglo je to i brže da nisam pravio greške zbog svoje iskrenosti i ishitrenosti, te naivnog vjerovanja ljudima. Veliki sam radnik koga nepravda pogađa, a najviše me nervira vrijeđanje inteligencije jer smatram da nisam glup. Naravno da imam mana, ali se borim da ih što više ispravim”, iskreno nam se predstavio Boban Rajović.
Kako se sjećate Vaših početaka?
– Krenuo sam sa snimanjem prvog albuma prije 25 godina, a 2000. godine sam objavio svoj prvi album koji je nosio naziv Boban. Jednostavno sam želio da ljudima moje ime ostane urezano, jer tada su bili CD-ovi i bio je vrlo upečatljiv omot. Mogao bih danima da pričam o tome kako se sjećam početaka, ali ću probati da to “spakujem” u par rečenica. Možete zamisliti čovjeka od 27 godina koji je veći dio života proveo u Danskoj baveći se svim i svačim da bi stvorio egzistenciju sebi i porodici, koji krajem devedesetih dolazi u grad koji slovi za jedan od najuzbudljivih u Evropi. Grad koji ne prašta i grad koji te jednostavno “pojede” ako nemaš para, kao što ih ja nisam imao. Tako da su moja sjećanja na ta vremena s ove tačke gledišta sjećanja na jednog ponosnog čovjeka koji nije dozvolio da mu se dostojanstvo naruši, koji je svim silama radio da uspije u gradu gdje je bio sam, gdje nikoga nije poznavao i nije imao novaca. Međutim, imao sam vjeru, volju, upornost i kvalitet, pa sam zahvaljujući tome uspio.
Od Berana preko Podgorice i Beograda do Kopenhagena, sigurno je bilo zahtjevno i teško doći do cilja. Šta Vam je bila vodilja?
– Do ostvarenja svoga cilja je prvenstveno potrebno napraviti prvi korak, onda se truditi da ne napraviš nijedan unazad. Dozvoljeno je stati i odmoriti se na putu ka cilju, ali svaki korak unazad vam duplo produžava put, tako da su potrebni disciplina, talenat, vjera i hrabrost. Sve to sam spakovao u jedan kofer, ponio za Beograd i kazao sebi da želim da svojoj porodici dam neku lijepu budućnost i smatram da sam uspio u tome. Na njima je samo da uvide da je život mnogo lijep i da su im otvoreni svi putevi za razliku od mojih.
Put do vrha estradnog neba nije lak, je li bilo teže stići ili se zadržati? Koji su bili najveći izazovi?
– Meni je bilo mnogo teško stići do vrha, ali moram priznati da je još teže opstati. Za sada uspijevam u tome, ali nije lako. Najveći izazovi su bile poslovne odluke na početku karijere, jer se radilo o velikim ulaganjima i trebalo je baš stisnuti zube i rizikovati.
Je li izumrla dobrota u Vašem poslu, koliko ste često bili zatečeni nekolegijalnošću?
– Ako bih rekao da je skroz izumrla dobrota, možda će me oni koji čitaju ovaj intervju pogrešno razumjeti, ali smo u jednoj ozbiljnoj nevolji i nedostatku ljudskosti. Uglavnom, dobrota u našem poslu nikada nije bila u većoj krizi nego sada. Ostalo je baš malo, ali moramo vjerovati i nadati se da će biti bolje.
Kako Vam se dopada trend održavanja velikih koncerata nekoliko dana zaredom?
– Iskreno, ne sviđa mi se nimalo. Iz prostog razloga što ne vidim čemu sve to. Znam da će ovaj moj odgovor kod nekih biti pogrešno protumačen, ali s ovim je naš posao izgubio draž. Lično nemam nikakav problem sa tim. Ostvarena sam ličnost u svakom smislu, ali imam pravo da iznesem svoje mišljenje. Ako je neko već toliko popularan i publika u jednom gradu ga stvarno želi i voli u toj količini, po meni je pametnije svake godine održati po jedan koncert i trajati, dugo nego se isprazniti kroz dvije, tri ili četiri noći. Previše smo svi ušli u neki takmičarski duh, radimo sve da budemo prvi i da obaramo rekorde jedni drugima. Opet ponavljam, cilj je opstati u poslu koji voliš. Da bi opstao moraš poštovati vrijeme stvaranja. I ne preskakati stepenice.
Pripremate koncert u Podgorici poslije duže vremena. Kako teku i po čemu se razlikuju od ostalih?
– Moj tim i ja smo se spremili za prave pripreme. Bilo je možda nekih otežavajućih okolnosti, ali sam siguran da će same pripreme ići mnogo lakše. Sve u svemu, uživam u tome bez obzira što nekada ima neka otežavajuća okolnost. Koncert će se definitivno desiti 1. juna i jedva čekam. Pripreme se razlikuju po tome što sam u Podgorici na domaćem terenu i poznajem mnogo ljudi. To može da bude i olakšavajuće, ali će uvijek da postoji neka kočnica, što je normalno u ovom poslu.
Zbog čega ste odlučili da majci poklonite koncert?
– Sve se spontano desilo. Smrt moje majke za mene je i dalje vrlo svježa. Ja već pola godine poslije njene smrti radim prvi solistički koncert u gradu gdje je živjela. Samim tim, mislim da je red da ga poklonim njoj, a i datum je trebao biti na sam dan polugodišnjice, pa smo ga ipak pomjerili za sedam dana kasnije. I u trenutku kada smo ga pomjerili rekao sam sebi da ga neću posvetiti samo mojoj majci koju sam volio najviše na svijetu, nego ću ga posvetiti svim majkama i ovim putem apelujem na sve one čije su majke žive da ih poštuju, cijene i paze. Onima koji su ostali bez svoje voljene majke evo prilike da ih se prisjetimo na koncertu, jer se majka pominje u mnogim mojim pjesmama.
Je li ikada prisustvovala nekom Vašem koncertu?
– Nažalost, na pravom koncertu ne, ali je bila na nekoliko manifestacija gdje sam pjevao kao gost.
Po čemu će se ovaj koncert razlikovati od drugih nastupa?
– Ovaj koncert će biti posvećen Podgorici i cijeli koncert će ići u tom smjeru. To naravno ne znači da neće biti publike iz drugih gradova. Gosti će biti prave podgoričke žive legende, a prisjetićemo se i onih koji nažalost nisu među nama.
Šta mislite, na šta bi bila Vaša majka najponosnija? Za šta ste joj najzahvalniji?
– Bila bi ponosna na ovaj koncert, jer znam da bi mu prisustvovala s obzirom da se održava na pet kilometara od kuće. A što se tiče zahvalnosti, ne bih ništa mogao da izdvojim. Zahvalan sam na svemu što mi je dala, jer tu količinu posebne ljubavi nikada niko ne može da pruži kao majka, ali smo nažalost toga svjesni tek kada odu od nas.
Koje njene rečenice ponavljate svojoj djeci? Da li vjerujete da ste im prenijeli prave vaspitne vrijednosti?
– Djeco, pređite preko nekih stvari radi očuvanja mira, budite zahvalni na tome što ste zdravi, čuvajte svoj obraz i ne trčite za parom po svaku cijenu. “Ispravan čovjek – najjači čovjek”.
Da li biste voljeli da ljubitelji Vaše muzike povedu svoje majke na koncert?
– Naravno da bih volio! Srce bi mi bilo puno kada bi poveli svoje majke. Neka im motivacija bude snimak na mom Instagram profilu gdje pjevam pjesmu Spartanac zajedno sa mojom majkom.
Dolaze li Vaša djeca na Vaše koncerte? Šta im se dopada, a šta ne?
– Moja djeca vrlo rado dođu na koncerte, a posebno na ove veće. Samim tim što se sa njima savjetujem oko mnogo stvari, smatram da nema mnogo toga da im se ne sviđa. Ali, naravno da uvijek bude upućena neka kritika, to je neizbježno.
Hoćete li imati goste na koncertu?
– Imaću goste, ali neću najavaljivati ko su. Osim ovih koji budu na bini kao gosti, ne znam da li će još neko doći, jer je subota u pitanju i vjerovatno imaju svoje gaže. Bio bih srećan i zahvalan kada bi u publici bio neki kolega.
Je li teško biti zvijezda u svom gradu?
– Pa tako kažu. Međutim, ne smatram da sam zvijezda u svom gradu, ali osjećam da sam voljen što mi jako prija. I taj status voljene osobe moram da njegujem i da se kroz vrijeme trudim da to ne ukaljam da ostanem normalan prizeman i dobar čovjek.
Pred nama je ljetnja sezona, hoćete li je provesti radno?
– Ljeto će definitivno biti radno kao i svako prethodno. U Crnoj Gori će me biti i radno i paradno.
GRACIJA 223/maj 2024.
