Bojana Vujisić: Tetoviranje je poseban stil života

Jedina žena tattoo majstor u Crnoj Gori za Graciju govori o tetovažama, o predrasudama sa kojima se susreće, kao i o humanitarnom projektu namijenjenom ženama koje su pobijedile karcinom

Bojana Vujisić je jedini ženski tattoo majstor u Crnoj Gori, a bavi se i pirsingom i microbladingom. Za njeno zanimanje vezuju se različite predrasude sa kojima se svakodnevno susreće. Bojana je, prije svega, majka troje djece i porodicu stavlja na prvo mjesto. Svoju profesiju obožava i doživljava je kao umjetnost. Ulazak u svijet tattoo majstora za Bojanu je predstavljao veliki životni i profesionalni preokret. “Tattoo art, kao moj dugogodišnji san, nije imao dodirnih tačaka sa djelatnošću kojom sam se bavila ranije. U datom momentu mi se pružila šansa da ostvarim taj san. Konačno sam zakoračila u svijet koji mi se činio dalekim i nedodirljivim. Suvišno je reći koliko mi je sve to promijenilo život i pogled na svijet.”

Koliko je dugo trajala Vaša obuka i ko po Vašem mišljenju može da se bavi ovim poslom? Koliko su važni stručnost i znanje, i koje sve posljedice mogu u suprotnom da se izazovu?
– Moja osnovna obuka za tattoo majstora trajala je blizu godinu dana, a nakon nje sljedeća za pirsera, te po inerciji i obuka za microblading, pa za tattoo removal. Neiskusno je misliti da si majstor nakon bilo koje završene obuke. Dobije se samo osnova koju svakodnevno nadograđujete i napredujete kroz praksu. Taj proces traje godinama i najbolja lekcija, koju mi je dao moj tattoo mentor Nikola Kavaja, glasi – Kada pomisliš da znaš i da si naučila, zaustavila si napredovanje u radu. Učiš sve dok si u ovom poslu. Svaki dan ti je nova lekcija, svaki klijent novo iskustvo. Ipak, bez osnovne obuke, smatram da je teško savladati ono najbitnije, a to je zaštita na radu, i sprečavanje rizika vezanih za širenje krvlju prenosivih bolesti.

 Objasnite ozbiljnost zaštite na radu, kakvi su rizici nepoznavanja te materije?
– Dezinfekcija i sterilizacija samog radnog prostora i pribora koji se koristi prvi je i nezaobilazni dio obuke. Tetoviranje je unošenje inka u kožu, i sami proces nanosi povrede, tako da je tkivo izloženo svim rizičnim uticajima iz okruženja. Svaki savjesni majstor mora obezbijediti adekvatne uslove koje nalaže ta vrsta djelatnosti. Podrazumijeva se da boje koje se koriste ne smiju narušiti zdravlje, tako da se pažljivo bira i proizvođač samog inka koji se koristi za tetoviranje. Pribor kojim se radi mora biti sterilan, a mašinice, kablovi, adapteri i sva pomoćna sredstva adekvatno upakovani, kako bi se izbjegao rizik od kros-kontaminacije. Rukavice i maska su neophodni, jer tako štitimo sebe i klijente. Prema svakom klijentu potrebno je odnositi se jednako oprezno, jer ne postoje rizične grupe, već rizične situacije kojima izlažete sebe i druge. Jedino se na taj način sprečava prenošenje krvlju prenosivih bolesti, čak i najopasnijih, poput HIV-a i hepatitisa.

Vaš posao je veoma kompleksan, vrlo često ste i psiholog i svjedok nekih životnih odluka, priča…
– Osnovna obuka donosi osnovno i za rad neophodno znanje, a kakav ste majstor zavisi od vašeg pristupa poslu. Učila sam kroz kontakte, kroz iskustva. Po prirodi sam zatvorena, ali sam u jednom trenutku shvatila da sam uz svoje klijente ostvarila novu konekciju sa svijetom, zahvaljujući povjerenju koje su mi ukazali, pruživši mi time mogućnost i zadovoljstvo da radim posao koji volim. Uz tetoviranje, učila sam da slušam ljude. Pratila sam svaku riječ, svaki pokret i između redova čitala istinu o njima. Prekrasni ljudi. Nihove priče se protežu od onih najbolnijih, najemotivnijih, pa do najsretnijih, a sve do srži iskreno… Provuče se kroz to šala, pokoja suza, ali na kraju rada uvijek osmijeh i najtopliji zagrljaj.

Kakve priče pamtite iz Vašeg studija?
– Priče iz studija ostaju u studiju, a mnoge su učinile da se osjetim privilegovanom jer su mi povjerene. Imala sam čast čuti najosjećajnije priče ili osjetiti najdublje emocije. Tokom rada slušam dok se evociraju uspomene ili prihvata gubitak, koji se do tada nije želio prihvatiti. Dijelila sam sa njima radosti, uspjehe, ili im pomogla da iznenade drage osobe. Čula sam najljepše ljubavne priče i najsmješnije doživljaje. Zato pamtim odgovor na moje pitanje  Zašto žir – “Pa, radost koju osjećamo je upravo kao ona koju bi osjetio Skrat kada dohvati žir”. Zaista mi nisu mogli bolje objasniti radost njihovog prijateljstva.

Kako reagujete kada klijenti dođu bez ideje šta žele da istetoviraju?
– Dešava se da klijent nema jasno definisanu ideju. U tom slučaju kroz razgovor dolazimo zajedno do najboljeg rješenja, na obostrano zadovoljstvo. Postoje i oni koji žele tetovažu da bi bili u trendu, i tada jednostavno objasnim da je bolje kupiti parče garderobe ili promijeniti frizuru, jer tetovaža je detalj koji ne treba da bude trend, ili da prati trend, već da pokaže naš stav.

Šta za Vas zapravo predstavlja tetovaža?
– Tetoviranje je jedan od načina izražavanja, stil života i potreba koja ne treba da se brani i objašnjava. Konekcija koju imate sa svojom tetovažom trebalo bi da bude obostrana, jer ne birate vi nju, već se pronađete.

Da li je to razlog što niste oduševljeni onim drugim dijelom svog posla, otklanjanjem tetovaža?

– Skinial je napravio odlično rješenje koje na najbolji mogući način pomaže u uklanjanju lošeg izbora. Valjalo bi razmisliti o odluci šta tetovirati, kao i o izboru majstora, da ne bismo sebe dovodili u situaciju da uklanjamo tetovaže. Znamo da se trendovi mijenjaju, ono što je aktuelno danas ne znači da će biti aktuelno i sjutra, tako da naše nedefinisane želje treba da ostanu sa strane dok ne donesemo pravilnu odluku.

Smatrate li da postoji zavisnost od tetoviranja? Šta pokazuje Vaša praksa, kako se ona stvara i razvija?
– Tattoo ovisnika nema mnogo i ne prepoznaju se po broju tetovaža, već po potrebi i načinu na koji se odlučuju za sljedeću. Tetoviranje inicira porast adrenalina, serotonina i endorfina, tako da ta euforična radost i drži neko vrijeme. Čim splasne, rađa se potreba za sljedećom tetovažom. Nije rješenje sljedeća tetovaža, već eliminacija problema koja inicira tu potrebu.

Imate naklonost prema slikanju, koliko je to povezano sa Vašim izborom i da li Vam taj talenat pomaže u vještini izrade tetovaže?
– Slikanje je usko povezano sa tetoviranjem, jer tetoviranje jeste slikanje po koži. Koža je najzahtjevnije platno. Ona ne oprašta, ona se brani i ometa, ali pored svega, ona je najljepše platno.

Stigao Vam je poziv od svjetski poznate tattoo majstorice da joj budete saradnik u Porto Montenegru?
– Frajdej Džons (Friday Jones) je umjetnica koju cijenim. Cijenim njeno iskustvo, njen stil rada, energiju kojom plijeni, i posebno je cijenim jer je dobar čovjek i veliki humanista. U svijetu je poznata kao umjetnik koji pokriva ožiljke nakon mastektomije, uz to radi i iscrtavanje areola, i vraća osmijeh na lice ženama kojima je teško oboljenje nanijelo fizičke traume.

Često su tattoo majstori iz svijeta iznenađeni svestranošću rada naših majstora, kako to objašnjavate?
– Malo smo tržište i naši tattoo majstori su prinuđeni da ispunjavaju želje i prohtjeve, tako da su mnogi prinuđeni da rade različite stilove. Kada pogledate radove naših majstora, vidjećete predivne motive različitih stilova i, jednostavno, izgleda nevjerovatno da jedan majstor odlično vlada svim tim sferama. Još uvijek je luksuz držati se jednog stila, ili jednog motiva, jer mi u Crnoj Gori još uvijek nemamo tržište dovoljno veliko za to.

Kada smo kod sredine, sa kakvim se sve predrasudama susrećete zbog svog poziva?
– Još uvijek kasnimo za svijetom, tako da moj poziv zna naići na neodobravanje i kritiku, posebno jer se jedna žena bavi takvim poslom. Različite su projekcije neupućenih, i obično pogrešne, jer sam van studija majka i domaćica kao i svaka druga žena. Tetoviranje kao način izražavanja zna biti osuđeno ili teško prihvaćeno. Opštepoznato je da tetovaža može praviti problem prilikom zapošljavanja, tako da tetovirane nerijetko svrstavaju u građane drugog reda i procjenjuje im se radna sposobnost na osnovu stava i izgleda. Postoji termin koji definiše takav postupak, a to je – diskriminacija.
Ne postoji osnova da se nečija radna sposobnost ili stručnost procjenjuje na osnovu tetovaže ili bilo kakvog obilježja na koži.

Majka ste troje djece, kako sve to preživljavate i kako Vaša djeca reaguju na neumjesne komentare i osude na račun tetoviranih ili Vas?
– Sva sreća pa mlađe generacije idu ukorak sa svijetom i prihvataju različitosti. Moja djeca su formirani mladi ljudi i sretni su mojim izborom. Njih ne dodiruje mišljenje okruženja, podržavaju me u poslu kojim se bavim i jako sam im zahvalna na tome.

Da li se i Vaše muške kolege sreću sa sličnim problemima i reakcijama sredine?
– Sigurna sam da je lakše muškarcima koji se bave ovim poslom, jer smo sredina koja još uvijek dijeli poslove na muške i ženske. Moje kolege ostavljaju “macho” utisak na okruženje, i njima se i ne zamjera. Moja je sreća da sam naišla na podršku svojih cijenjenih kolega od samog početka mog bavljenja ovim poslom, i to mi je znatno olakšalo i pomoglo da prevaziđem poteškoće. Uvijek su bili uz mene i uvijek sam od njih imala samo riječi ohrabrenja.

Zbog čega sve volite da radite tetovaže?
– Tetoviranje je poseban stil života, poseban svijet i daje vam mogućnost da upoznate, osjetite i zavirite u različite sfere interesovanja, jer svaki motiv ima svoju priču. Ne možete raditi ovaj posao valjano ako ga ne volite. Nepromišljeno je izabrati ovo kao zanimanje da bi se ostvarila materijalna dobit, jer smo mi malo tržište. Mene motiviše ljubav prema ovom poslu i zaista uživam dok radim.

Ta ljubav Vas je pokrenula na jedan humanitarni projekt, možete li nam ga bliže predstaviti?
– Upravo radim na tome, inspirisana mojom dragom koleginicom Džons.
Naime, sve žene koje su dobile najtežu bitku i pobijedile karcinom, i kao posljedicu imaju ožiljke od mastektomije, imaće priliku da ih pokriju tetovažama, kao i mogućnost da im se tetoviraju areole, kako bi se ponovo osjećale kompletne i bez nedostataka. Za tu vrstu usluge želim samo da mi poklone osmijeh. Taj osmijeh će biti moja najveća nagrada.

Da li je tetoviranje umjetnost?

– Dovodi se u pitanje tattoo i pierce art, kao umjetnost. Mislim da je danas umjetnost i preživjeti, tako da sve što valjano radimo i čemu se maksimalno posvetimo jeste umjetnost. Vratiću se pitanju – Da li je šaranje po tijelu i bodi modifikacija umjetnost? Odgovor je jednostavan – jeste. Razlika između tattoo majstora i ostalih priznatih umjetnika je interakcija između nas i našeg platna. I mi pripremamo naše platno, pažljivije, naravno, jer naše platno ima dušu. Te pripreme znaju biti vrlo kompleksne, jer moramo ući u priču, prenijeti je na papir i opravdati svaki motiv. Nakon toga ide proces jedino poznat tattoo majstorima i onima koji su tetovirani, priprema radnog prostora, pakovanje potrebnog alata, prenošenje osnovnih linija na kožu… I kreće rock & roll. Hiljadu pitanja, i na svako pitanje odgovor, blaga euforija i nevjerovatna radost. Tu je naša prednost, jer imamo komunikciju sa našim platnom, ono je živo. Prvi kontakt sa kožom mi je najvažniji, pogotovo ako je prva tetovaža u pitanju. Treba objasniti kakav osjećaj slijedi i zadržati ukazano povjerenje. Onda slijede sati rada, borba sa našim platnom. Uvijek mi na um padne razgovor sa jednim našim istaknutim likovnim umjetnikom, u kojem je tema bila vrijednost i kvalitet našeg rada, i pitanje – zašto svoj talenat ne pokažemo slikajući negdje drugo? To pitanje je zanimljivo, ali ja volim moj posao i izazov je slikati po tijelu. Naravno, to inicira da ja postavim svim umjetnicima par pitanja. Da li se vaše platno pomjera, da li nailazite na nama neizbježan dermografizam? Da li vaše platno krvari? Da li osjetite emocije kod vašeg platna kao ja kod mog: sreću, strah, tugu… Da li vaše platno prolazi kroz proces kao moj, divlja li njegova hemija? Osjećate li porast adrenalina, serotonina, endorfina i da li pada u hipoglikemiju? Da li vaše platno ima ožiljke kao moje? Da li osjetite kontrakcije mišića, koje vi morate kontrolisati? Koja je priča vašeg platna ostavila najveći utisak? Da li je vaše platno zaplakalo od sreće nakon završenog posla? Da li vas je ikada, dok posmatrate finalni proizvod, vaše platno zagrlilo? Sigurna sam da niko nema odgovore na ova pitanja koje imamo mi, tattoo majstori, i zato, po ko zna koji put kažem, umjetnost je ovo što radimo, i braniću je gdje god bude potrebno, jer se ima šta braniti… Samo se pitam do kada? Pravda za tattoo majstore!

GRACIJA 132/25.maj 2018.

Razgovarala Marina Strugar

Foto Vesela Mišković

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...