Piše Tatjana Kuljača
Mala djeca piju mlijeko, a velika krv – kaže stara izreka. Dok dogegamo do njihovog puberteta, mislimo da smo prošli najteži period. Nespavanje, virusi, pazi da se ne slomi, ne otruje, ne opeče, da ga ne udari auto, sluđeni smo i crkavamo od brige. Ipak, dok su nam na oku, sve je nekako lakše, a osvijestimo to tek kad krenu da istražuju svijet oko sebe na par kilometara od nas. Borimo se sa lošim društvom, izazovima na internetu, maltretiranjem, preispitivanjem, neposluhom. Šesnaest puta dnevno pomislimo kako nam ovo roditeljstvo ne ide baš najbolje i kako, nekim čudom, svi drugi lakše prolaze kroz dječiji pubertet. Šipak.
Nije to samo njihov pubertet. I naš je. Glava mi često buči od unutrašnjih monologa koje vodim na redovnoj bazi. Gutam nervozu koju osjetim svakog jutra kada krenem da budim djecu za školu. Radujem se njihovom raspustu više nego što sam ikad svom. Sjećam se dobro da sam se krajem ljeta radovala povratku u školu, mirisala nove sveske, gladila šarene olovke i pravila velike planove. Sad, krajem ljeta, tiho u sebi plačem.
Ukoliko vam na vrata kucaju mala ili velika matura, svršen čin pred koji ste dovedeni neminovnim protokom vremena (kad prije?!), onda je redovna nervoza potpomognuta prekretnicom u vidu upisa u srednju školu ili fakultet. Još ako djeca ne znaju kuda bi krenuli, nesvjesni dana koji lete i strašnog eksternog ispita, ušuškani lažnom impresijom da ni proljeće nije još na pomolu, te da imaju vemena napretek, onda, kao panični roditelj, navikao na konstruisanje scenarija armagedonskih razmjera, sa vašim djetetom niste na istoj talasnoj dužini.
Borimo se sa lošim društvom, izazovima na internetu, maltretiranjem, preispitivanjem, neposluhom. Šesnaest puta dnevno pomislimo kako nam ovo roditeljstvo ne ide baš najbolje i kako, nekim čudom, svi drugi lakše prolaze kroz dječiji pubertet. Šipak
Kao neko ko u njih gleda više nego što gledaju sami sebe, osjećate njihove slabosti i jake strane, vidite za šta je i ne možete odoljeti da ne sugerišete pravac budućnosti kuda bi dijete trebalo da krene. Kao i par nesrećnih scenarija ukoliko napravi grešku i upiše nešto zbog čega će kasnije zažaliti. Vidite ga jasno kako se smara u kancelariji od devet do pet.
Na početku zimskog raspusta sam imala plan da moja ćerka pripremi radove za upis u likovnu školu. Deset crteža, određena tema, nešto čemu se mora posvetiti. Znajući nju, to će raditi u posljednji momenat, skupa sa pripremom za eksterni ispit, a ja ću biti na aparatima. O, kakav je to plan bio! I kako se, elegantno, izjalovio. Od deset radova završila je samo jedan. Kvocala sam svakog dana, nekad više, nekad manje, dok mi nije rekla: “Majko, ogadićeš mi crtanje”.
Povukla sam se. Crtanje je jedino što ona sa užitkom radi, hirurškom preciznošću i posvećenošću. Može li se nasilu išta? U mom scenariju, ako upiše bilo šta drugo, jedna umjetnica će provesti četiri godine učeći predmete koji je ne zanimaju. S tugom konstatovah da su to onda uzalud potrošene godine, koje bi mogla da provede po mjeri duše, učeći ono za šta joj je Bog dao talenta. “Ali, mama, ja nisam uopšte sigurna da je to no što ću ja željeti da radim do kraja života”, dodala je.
Upala sam u zamku. Možda sam na vrijeme osvijestila da suviše žalim zbog sopstvenih protraćenih darova koje sam shvatala zdravo za gotovo kada sam donosila odluke o svojoj budućnosti. Likovna umjetnost je ljubav moje ćerke, kao što je i moja nekada bila. “Mama, kad moram nešto da radim, onda ne uživam u tome kao kad ne moram i kada crtam onda kad mi se crta.” Shvatila je sa 14 godina nešto što sam ja ukapirala tek kad sam se primakla četrdesetima. Ne pravi biznis od svega u čemu uživaš – jednom kada postane obaveza, aktivnosti koje su bile rezervisane za čisto uživanje gube svoju draž.
Pustila sam je. Neka pravi svoje izbore i svoje greške. Neki putevi nas ne vode do onoga zbog čega smo tuda krenuli, već zbog nečega sasvim drugog. Sudbina ili ne, da ne upisah fakultet iz razloga koji ne mogu da napišem da ne bih ispala smiješna, danas ne bih vodila život koji vodim. A sve što je došlo kao posljedica odabira studija, koje jednoj umjetničkoj duši nikada ne bi bile ni u planu, dovele su do toga da radim nešto sasvim drugo, a u pisanju i slikanju i dalje uživam, kao nekada.
Zato sam je ostavila na miru.
GRACIJA 231/februar 2025.
