Razgovarala Mirjana Popović
Foto Jovan Perić, FFHN-MFF
Uprkos ogromnom glumačkom opusu, obaranju sopstvenih rekorda u broju odličnih uloga u teatru, televiziji i na filmu, jedan od vodećih srpskih glumaca Boris Isaković širu publiku je oduševio nakon uloga istorijskih ličnosti, Slobodana Miloševića u seriji Porodica i Ratka Mladića u filmu Quo vadis Aida. Nakon tog tereta igranja autentičnih likova, uslijedile su uloge u ostvarenjima Praznik rada i Heroji radničke klase, oba prikazana na Filmskom festivalu u Herceg Novom, koje su mu, kako kaže, donijele određeni mir. I dalje voli da se izjašnjava kao Jugosloven, a svoje studente, osim glumačkim vještinama, zajedno sa suprugom, glumicom Jasnom Đuričić, uči tome da u njihovom svijetu nema mjesta mržnji. Sa Borisom smo razgovarali na Filmskom festivalu u Herceg Novom, gdje je promovisao dva filma. Kako rijetko daje intervjue i nije od onih glumaca koji vole pretjerano da se eksponiraju, zanimalo nas je kako određuje koliko će se pojavljivati u medijima.
“Doziram prema sebi, prema svom unutrašnjem satu, kada zaista imam nešto da kažem. Kada se to desi, nekako organski, kao što je sada sa filmom Praznik rada Pjera Žalice, kada vas nešto iskreno dirne i pogodi, onda čovjek prestane da razmišlja racionalno šta će reći, nego govori o istinskom sadržaju koji ga je zaokupio. I to su onda najbolji trenuci da se kaže nešto smisleno. Ukoliko toga nema, poslije takvih intervjua stalno sebe preispitujem čitajući ili gledajući i kažem ‘Jao, kako si ispao glupav, trebao si ovo ili ono’. Kada krene neka vrsta mjerenja šta sam i da li sam, onda shvatam da je bolje odbiti, i zbog toga sam postao veoma izbirljiv. Sa druge strane mi bude žao da odbijem bilo kakvu vrstu razgovora, jer su nam oni u ovom vremenu sigurno potrebni, ali kažem, oni smisleni sa dubokim razlogom.”
Poslije tereta igranja autentičnih likova, kakvi su Milošević i Mladić, uslijedile su uloge u filmovima Praznik rada i Heroji radničke klase, u kojima igrate obične ljude iz naroda. Da li Vam je zbog toga ugodno?
– Veoma mi je ugodno, jer to su nedvosmisleno pravi ljudi, sa velikim lj, i to je jedan od razloga zašto sam bio dirnut objema ulogama. Bile su mi veoma potrebne, naročito nakon uloga koje ste pomenuli. Već 30 godina sam glumac i nikada nisam dozvolio da igram samo dramske uloge, naročito u teatru, već sam se snalazio svuda podjednako, ali hvala Bogu da se to mijenja i to neću dozvoliti ni ovaj put. Biraću stvari kojima ću se baviti, neću dozvoliti da me strpaju u bilo koji fah.
Kada pominjete fah, nameće se pitanje o igranju autentičnih ličnosti, publika je tada zahtjevna, traži najsitnije detalje i činjenice. Koliko je to za glumca mač sa dvije oštrice? Pomenuću Milana Marića, koji je posljednjih godina igrao Čedu Jovanovića, Tomu Zdravkovića, a uskoro će izaći serija Pad rađena po motivima autobiografske knjige Žarka Lauševića Godina prođe, dan nikad. Da li to može glumcu napraviti određeni problem?
– Da može, to je stvarno hod po ivici. Milan je u ovom posljednjem projektu toga oslobođen, jer je promijenjeno ime, otišli su u nekakvu fikciju baziranu samo na istinitim događajima, ali ovo što sam ja radio, tu nije smjelo da bude greške. Uloga Mladića je bila za mene jedan specifičan zadatak, veoma zanimljiv, a rijetko se dešava da transponujete dokumentarni materijal u neku filmsku priču, s imenom i prezimenom, tako da je tu moralo da se vodi računa o svakom detalju. To je značilo beskonačno pregledavanje, sate provedene uz te materijale, skidanje pokreta, stvaranje nekog unutarnjeg osjećanja u vezi tog karaktera, i tu se vidi kakvi sve putevi i zadaci mogu da zadese glumca.
“Glumačka profesija mora da se drži pravih moralnih vrijednosti, treba da dobro poznaje etiku, da njeguje ljubav i plemenitost prema čovjeku. Da razvija i njeguje pojedinačna osjećanja, ali i radost stvaranja u grupi, u kolektivu”
Zanimljivo je to da ste dugo u ovom poslu, ali se to neko šire medijsko prepoznavanje desilo tek par godina unazad. Kako to objašnjavate, kada ste, kako kažu, od onih glumaca kojima možete dati i telefonski imenik i dobićete čudo od uloge?
– Ja sam uvijek osjećao da sam prisutan, i to mi je bilo dovoljno. Nije da mene nisu prepoznavali, čak mislim da je, pored svega što sam uradio, još uvijek replika “Ne pijem rakiju, al’vinjak derem” (iz filma Kad porastem biću kengur) nešto po čemu me ljudi decenijama unazad prepoznaju. Meni je bilo jedino važno to što sam valjano radio svoj posao u pozorištu i na filmu, i to mi je bilo dovoljno. To se u ovim godinama nekako više zaoštrilo, i ne prihvatam nešto iza čega neću moći da stojim apsolutno, kao što znam da neću da ulazim u proces u kojem neću uživati. Što se tiče popularnosti, nisam tome zaista nikad težio, mada, jedan dio glumačkog bića to želi, jer ne možete vi da budete operisani od toga. Mi to radimo za ljude, za publiku.
Sad ste me s tom posljednjom rečenicom podsjetili na neke velike jugoslovenske glumce sa kojima sam radila, poput Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića ili Mustafe Nadarevića koji su govorili da oni sebi ne mogu da dozvole da se izoluju od ljudi, jer glumci bez publike ne postoje. To, moramo priznati, nije praksa većine mladih glumaca, koji imaju stav nedodirljivih.
– To ste dobro pomenuli, dodaću i Peru Kralja koji nikad nikog nije odbio. Ne smijemo to da radimo. Sjećam se, kada sam se poslije igranja predstave Galeb sklanjao sa poklona, pa me Tomi Janežič upozorio da poslije sedam i po sati publika želi da nam aplaudira i da poslije toga svi siđemo sa scene, jer žele da nas zagrle. To dijeljenje ne prestaje odjavnom špicom filma ili spuštanjem zavjese. Ako je ono što smo ponudili gledaocima dobro, to nastavlja da živi u njima i to apsolutno mora da se poštuje, inače ne poštujete sami sebe i svoj rad.
Učili ste od Bore Draškovića, a sad to znanje prenosite na studente Akademije umetnosti u Novom Sadu. Na šta ih upućujete, i da li im prenosite i Borino znanje?
– Naravno da prenosim, vi ne možete od svog profesora da se odvojite. Ovo mi je peta generacija i tek sada se usuđujem neke svoje sisteme da pravim, ali to je nasljeđe mog profesora koji je dobar dio ove škole. A učim ih svemu ovome o čemu smo razgovarali. Ja to osjećam kao misiju. Jasna i ja smo ih, sada već govorimo o jednoj četi studenata, učili ne samo glumačkim vještinama, nego i pogledu na svijet koji je otvoren, u kojem nema mjesta nikakoj mržnji, koji je zasnovan na istinskom primanju i davanju. Ova profesija mora da se drži pravih moralnih vrijednosti, treba da dobro poznaje etiku, da njeguje ljubav i plemenitost prema čovjeku. Da razvija i njeguje pojedinačna osjećanja, ali i radost stvaranja u grupi, u kolektivu.
Kažete da i dalje volite da se izjašnjavate kao Jugosloven, pa su Sarajevo, Zagreb i ostali gradovi – Vaši, poput Novog Sada i Beograda. Da li i Podgoricu, u kojoj niste dugo bili, i neke crnogorske gradove osjećate kao svoje?
– Naravno da osjećam. Poslije vojske sam došao u Kotor da studiram, velikim dijelom zbog toga što je tamo bio rođeni brat moje bake, inače poznati doktor Ranković koji je živio u Dobroti, tako da sam svaki uglić Jugoslavije doživljavao i doživljavam kao svoj. Uvijek sam svuda bio više nego dobrodošao, i to su bili neki prostori da mi je zapravo bilo svejedno gdje sam. Ja se tako osjećam i to nije pitanje nostalgije, niti ideologije, ne, to je najelementarnije ljudsko osjećanje koje imam i koje volim da dijelim. Zato što u ovom vremenu osjećam da nam to nedostaje, mislim da je bilo dovoljno podjela, na svim nivoima.
Da li su ljudi kao Vi zapravo u manjini, iako sve zavisi od okruženja u kojem smo, ali evidentno je da ljudi i dalje žele podjele, pa je to čak bilo vidljivo i u onom najfreškijem što nas je zadesilo, a to je korona.
– To sad prelazi u neko ozbiljnije političko pitanje i u neku vrstu vaspitavanja pokoljenja i čitavih naroda. Preoblikovanja te svijesti koju smo imali svi. Sigurno da je i u Jugoslaviji bilo onih koji nisu željeli njoj da žive, ali na kraju krajeva, neka samo pogledaju realnost u kojoj sada živimo, to su vrlo jednostavna pitanja, i još jednostavniji odgovori. Svuda imate različitosti, i u Francuskoj, i u Njemačkoj, Španiji, i svi funkcionišu. Ovdje je najvažnije da prestane mržnja, to vaspitavanje mlađih generacija da treba mrzjeti, a da pritom ne znaju o kome se radi i zbog čega mrze, to je ogroman problem.
Često kažu da je veza ili brak sa glumcem, odnosno glumicom komplikovan, složen, pun odricanja. Da li je onda partnerstvo dva glumca skoro pa idealan spoj, s obzirom na to da razumiju posao onog drugog? Kako to kod vas funkcioniše?
– Mi funkcionišemo, ali ni to ne mora da bude pravilo. Svi smo zavidni i ljubomorni, ja na Jasnine nagrade najviše, ali ćemo ih kad se razvedemo sve podijeliti. Šalim se, naravno. Moram priznati da jeste lakše, jer je ovaj drugi apsolutno upućen ako se bavi istom profesijom. I jednom kada se prerastu te dječje bolesti, taj odnos postaje duplo korisniji, pogotovu u Jasninom i mom slučaju, gdje smo oboje i profesori na istoj akademiji, izvodimo generacije i to je naša velika familija, gdje puno pomažemo jedni drugima. Jasna je veoma intuitivna, ima snažno razvijenu emotivnu inteligenciju, a ja sam malo racionalniji. Kada se to dvoje upotpuni, onda je to dobro polazište za početak, kasnije za kvalitetan odnos.
Da li uspijevate da te uloge u čijem ste procesu stvaranja, ostavite van kuće i kada se istoj vratite, budete Jasna i Boris, a ne recimo Aida i Slobodan?
– Apsolutno da. Vrlo ljubomorno čuvamo taj naš poseban prostor, jedan intimni i prilično zatvoreni krug, koji ide dotle da se ispoljava i u tome da smo dugo ljeti odbijali da bilo šta radimo, jer nismo željeli da žrtvujemo naše odmore, koji su imali posebnu vrijednost. Ta ljubav prema moru i novim prostorima koji su uglavnom vezani za prirodu. Toga smo se teško odricali. Istih smo godina, istog vaspitanja, tako da nam je to puno pomoglo.
Nemate zajedničke djece, ali su to sve vaša djeca. Koliko i da li uspijevate da se okupite, i da budete porodica, jer su to sada sve odrasli ljudi?
– Uspijevamo. Doduše, u posljednje vrijeme sve teže, uglavnom je to ili sa jednim ili sa drugim. Čeznemo malo za zajedničkim trenucima, moram priznati, naročito od kada je Una otišla u Berlin, dok je Stefan u Beogradu, ali smo sa oboma u svakodnevnom kontaktu. Sjetim se mog dede, koji je često govorio, nije važno da mi se javi, samo da znam da je dobro. To je najvažnije, da su dobro, a jesu, i neka tako bude, a uvijek će se naći neko vrijeme kada ćemo moći da se okupimo. I to će biti nagrada za sve nas.
Spremate se, na neki način “trenirate” za buduće unuče?
– Da, “treniramo” sa našom malom rođakom i to nam čini veliko zadovoljstvo. Pa, naše, kad dođe, dođe.
Kada je Jasna na festivalima, pored glumačkog umijeća, uvijek su u fokusu i njen izgled i elegancija. Veoma vodi računa o tome kako je stilizovana. Kako je Vi u tome pratite?
– Nešto sam počeo malo da se “dotjerujem” (smijeh), ali nisam se nikad time pretjerano bavio. Mada, shvatam da u nekom smislu mora da se povede računa, makar u toj mjeri u kojoj je meni moda razumjiva. Ranije je problem pravio višak kila, ali evo sad ga nema baš u toj mjeri, pa me je lakše dotjerati i trudim se da sarađujem. Evo, i vi ste mi popravljali majicu za slikanje, koja je bila malo izgužvana (smijeh).
Na kraju, osim promovisanja pomenutih filmova, na čemu radite, šta nam najavljujete?
– U Italiji je 15. septembra bila premijera filma Per niente al mondo, koji sam radio prije dvije godine i posebno me radovalo to što sam ulogu odigrao na italijanskom, koji sam nekada učio baš u Kotoru, u pomorskoj školi. Nisam ga tada baš savladao, tako da sam se tri mjeseca pripremao, i drago mi je da sam ga “progovorio”. Radim film sa Mirom Karanović, pa još dvije serije. Ima planova, ima poslova, što je važno, ali je isto tako važno i ovo kad ih nema.
GRACIJA 206/oktobar 2022.