Boris Zloković: Ljekari su veći šampioni od sportista

Legenda crnogorskog vaterpola, sjajni centar i nekadašnji reprezentativac Crne Gore i Srbije i Crne Gore, ispričao nam je kako je pobijedio korona virus te poručio svima da budu odgovorni i poštuju mjere koje im štite život

Piše Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Bivši vaterpolista Boris Zloković (37), koji živi i radi na relaciji Herceg Novi-Beograd, krajem juna obolio je od korone. Kao i mnogi drugi liječio se kod kuće, a kada je virus zahvatio pluća smješten je u KBC Bežanijska kosa u Beogradu. Danima su srbijanski i crnogorski mediji pratili zdravstveno stanje nekadašnjeg vaterpolo reprezentativca, a podrška bivšem saigraču stigla je iz kluba Pro Reka, koji se oglasio na društvenim mrežama s natpisom Forza Boris! Tifiamo per te! (Naprijed Borise! Navijamo za tebe!), kao i od Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore.

Naglo pogoršanje

“Podrške sam postao svjestan tek kada sam prebačen na poluintenzivnu njegu. Obilasci nisu dozvoljeni, porodica mi je puno nedostajala, ali su doktori, medicinsko osoblje bili zaista pažljivi i preko njih sam dobijao pozdrave, poruke podrške i željene informacije. Sve to je prijalo i sigurno doprinijelo bržem oporavku”, rekao nam je Boris, koji je po izlasku iz bolnice, u kojoj je proveo desetak dana, oporavak nastavio u Kolašinu, a potom u rodnom Herceg Novom, gdje smo razgovarali. Na intervju je pristao nevoljno, ali budući da je pandemija u Crnoj Gori u punom zamahu i da svakodnevno odnosi živote, ovaj vrhunski sportista podijelio je s nama svoje najteže životno iskustvo kako bi upozorio ljude da čuvaju i sebe i druge od virusa koji je podmukao, nepredvidiv i koji je svuda oko nas. “Vodio sam računa o tome da ne idem u zatvorene prostore, ali ne mogu reći ni da sam se dovoljno pazio. Od pojave prvih simptoma i temperature do odlaska u bolnicu prošlo je deset dana. Iako sam bio praćen od strane doktora i sve vrijeme na terapijama i antibioticima, bio sam na liječenju kod kuće”, kaže Zloković, podsjećajući da je u to vrijeme bilo problematično smještanje u bolnicu te da mu se tog dana, kada je konačno hospitalizovan, za svega nekoliko sati promijenila dijagnostička slika. “Te večeri stanje mi se naglo pogoršalo i uslijedila je borba za život. Bio sam non-stop na kiseoniku, u kombinaciji s izuzetno jakom terapijom, što me je držalo u polusvjesnom stanju. Sve to vrijeme imao sam osjećaj da su mi pluća pritisnuta teretom od 50 kilograma, a ne zaboravite da sam kao sportista navikao na ogromna opterećenja. Prvih par dana bilo je neizvjesno. Nije se znalo da li će terapija djelovati, ali na moju veliku sreću terapija je uspjela da nadjača virus i poslije tri, četiri dana prebačen sam na poluintenzivnu njegu.”

Oporavak u Kolašinu

Naš sagovornik navodi da je imao sreću da se sve desilo u junu, kada su ljekari i medicinsko osoblje već imali određeno iskustvo u borbi protiv virusa. “Znali su kako da se bore i odmah su krenuli s kiseonikom i terapijama, ali sam siguran da mogu dobrim dijelom da zahvalim vaterpolu što sam imao snažan organizam i što su moja pluća bila potpuno zdrava.”

“Veoma je važno da svi ispričaju ličnu borbu s ovim virusom. Što brže svi postanu svjesni realnosti, više će se voditi računa, a time i smanjiti broj zaraženih”

Nakon bolničkog liječenja postepeno se oporavljao kod kuće, tri do četiri nedjelje dok se stanje nije stabilizovalo. “Oporavak je išao relativno brzo, a posebno je krenuo nabolje dolaskom u Kolašin, na planinu, na kojoj sam proveo dvadesetak dana.”
Boravak u Kolašinu, koji zbog idealne nadmorske visine oko 1000 m i povoljne klime svrstavaju u vazdušne banje, dodatno je doprinio poboljšanju zdravstvenog stanja našeg popularnog vaterpoliste. “Svakako ne mogu reći da sam sada 100% na onome što sam bio prije, ali i doktori su rekli da je potrebno od tri do šest mjeseci da se organizam i pluća vrate u normalu. U principu sam dobro, ali se još uvijek oporavljam, sve radim polako i bez fizičkog opterećenja”, objašnjava Zloković i poručuje svima da budu odgovorni i poštuju mjere koje nadležni preporučuju. “Trebalo bi da svako bude svjestan da može da završi u bolnici, i da ga više nema. Neću da govorim o traumatičnim situacijama koje sam doživio u bolnici, ali ako poslije ovolikog broja umrlih i bolesnih neko i dalje sumnja da je korona bezazlena ili da je kao običan grip, onda je nesvjestan opasnosti u kojoj se svi nalazimo”, kaže Zloković te dodaje da je potcjenjivanje virusa kao protivnika pogrešna strategija. “Mislim da bi ljudi trebalo da budu svjesni da moraju da preduzmu mjere opreza jer im se život može promijeniti preko noći. Zdravlje se čuva dok ga imate. Najopasnije je što je virus nepredvidiv i ne zna se šta sve može da uradi čovjekovom organizmu. Neko prođe s lakšim simptomima, nekog dovede u izuzetno težak položaj za svega par sati, a nekog ubije. Prvih par dana sve djeluje bezazleno, ali onda iznenada napada. Ukoliko dobijete koronu, osluškujte svoj organizam, pratite promjene i informiše doktore o svom stanju.”
Budući da je mišljenja da apel ljudi iz javnog života može da utiče na podizanje svijesti građana, Boris se pridružio velikom broju poznatih ličnosti koje su podržale kampanju Instituta za javno zdravlje #DistancaRukeMaska.
“Veoma je važno da svi ispričaju ličnu borbu s ovim virusom. Ako su prisutni u javnosti onda putem medija, a ukoliko nisu onda treba da kažu rodbini, kumovima, prijateljima, poznanicima… Što brže svi postanu svjesni realnosti, više će se voditi računa, a time i smanjiti broj zaraženih”, ističe Zloković.
U medijima je posebno zapaženo Otvoreno pismo kojim se Boris zahvalio doktorima i osoblju KBC Bežanijska kosa, a posebno prijatelju i nekadašnjem saigraču Vanji Udovičiću, porodici i svim prijateljima. “I ovu priliku želim da iskoristim da im zahvalim u ime svih koji se bore i koji su se izborili sa ovom bolešću. U sportu sam imao sreće da osjetim šta znači biti šampion, ali poslije svega sam siguran da su ti ljudi puno veći šampioni od nas sportista. Mi smo se borili za medalje, a oni za živote drugih.”

Boris Zloković je kao devetogodišnjak počeo da trenira vaterpolo u hercegnovskom Jadranu, igrao je za italijanske klubove Posillipo i Pro Reko, kragujevački Radnički te se vratio u Jadran, gdje je 2015. zbog povrede završio 24-godišnju vaterpolo karijeru. Sa reprezentacijom Srbije i Crne Gore osvojio je zlatne medalje na šampionatu svijeta u Montrealu 2005. i na Evropskom prvenstvu u Kranju 2003, dok je sa reprezentacijom Crne Gore 2008. osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Malagi.
Gracija 183, oktobar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...