Razgovarala Danijela Đonović
Foto Darko Jovanović i privatna arhiva
Knjigom Izlazak iz čaure Bosiljka Pušić vratila se u daleku prošlost – životu u Studentskom gradu, poznanstvu sa suprugom Ilijom, ljubavi, vjenčanju i povratku u njegov rodni Kumbor, dok knjiga kratkih priča Ilije Pušića Violonski ključ ne bi ni postojala da ga, kako stoji u najavi, ona nije primorala da ih zapiše.
Neposredna i duhovita, ova svestrana umjetnica, snažne stvaralačke energije u književne krugove ulazi kao vrsna pjesnikinja čije su zbirke označile početak savremenog stvaralaštva žene u Crnoj Gori. Od tada se oprobala u gotovo svim književnim žanrovima i ovjenčala mnogim prestižnim književnim nagradama. Rođena u Ćupriji 1936. godine, u Jagodini je pohađala osnovnu i srednju školu, a nakon što je završila književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ljubav prema Iliji Pušiću dovodi je u Herceg Novi i Boku, gdje do penzionisanja radi u gimnaziji kao profesorica srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Inspirativno okruženje, susreti sa zanimljivim ljudima i piscima toga vremena uslovili su da i sama progovori na najljepši način – stihom. Zbirku Krila iste ptice objavila je 1970. godine, uslijedile su knjige poezije Privid igre, Pelin u reveru, Rukom prema snu, Pepeo i krik, a potom zbirke pripovijedaka Kavez, Otapanje, Izlet u Žanjice, Kako preživeti brak. Već prvi roman Otvaranje lutke izazvao je pažnju kritike i čitalačke publike. Samo neki od romana su Knjiga o Vojinu, Hodnik, trilogija Naranče pod šlemom, Stimadur te Kumborski vijađ, štampan u okviru Pobjedine edicije Savremeni crnogorski roman kao jedno od četiri najuspjelija ostvarenja na konkursu za najbolje neobjavljeno romaneskno djelo, a koje je potom ZUNS uvrstio u lektiru za deveti razred. Objavila je preko 30 knjiga, od kojih deset za djecu, Hercegnovske čarolije, Koga boli uvo kako ja rastem, Ružičasti delfin i druge. Dobitnica je Zmajeve počasne nagrade i nagrade Živojin Pavlović, a svaki njen roman nominovan je za neku od prestižnih nagrada u regionu. Po odlasku u penziju počinje da slika te da samostalno i kolektivno izlaže. Majka je sinova Andrije i Antonija (Rambo Amadeus) od kojih ima šestoro unučadi.
Promocija knjiga Violinski ključ i Izlazak iz čaure održana u hercegnovskoj Dvorani park bila je naslovljena Život nije ono što si proživio već ono čega se sjećaš.
– Markesovu krilaticu “Život nije ono što si proživio već ono čega se sjećaš i kako se sjećaš da bi to ispričao” proslijedila mi je pokojna Žana Ognjenović pošto je pročitala rukopis iste knjige, a koja je u potpunosti opravdala ovu moju ispovjednu priču sačinjenu isključivo od sjećanja. U trenucima kad osjetite potrebu da je prisno biće opet pored vas i s vama, onda sjećanja navru sama od sebe, ili da vas uguše ili da ih zapišete. Naravno da je bolje zapisati ih.
Da li smo mi na izvjestan način odraz naših sjećanja?
– Sve što nam se dogodilo oblikovalo nas je na ovaj ili onaj način. Roditelji, suprug, prijatelji, djeca koju smo rodili, sve je to uticalo da budemo takvi kakvi jesmo.
Kako je nastala knjiga Violinski ključ Ilije Pušića i šta nam donosi?
– Moj pokojni suprug nas je dugo zabavljao pričajući nam svoje dogodovštine iz NOB-a i sa Golog otoka. Jedva sam ga natjerala da sve ispričano kroz humor i zapiše, jer tako skoro niko nije pisao na te teme do tada. Uslovljen da neće biti ručka bez napisane priče, ljeta osamdeset i neke napisao je 40 kratkih priča, ali nije dozvoljavao da se objave za njegova života, tvrdeći da on nije nikakav pisac već arheolog. Pet godina nakon njegove smrti iskopala sam tu fasciklu s rukopisom iz gomile fascikli u kojima su bili njegovi naučni radovi i knjiga je konačno objavljena 2022. povodom sto godina njegovog rođenja.
Vaš novi roman Izlazak iz čaure takođe je ispunjen sjećanjem. Nosi li naslov određenu simboliku?
– Naslov doslovce kazuje o oslobađanju stega kojima sam patrijarhalnim i malograđanskim vaspitanjem bila okovana. U tome mi je upravo najviše pomogao pokojni suprug. Naučio me je da uživam u druženju, pjesmi, šali. On je živio za škerac, kako ovdje zovu šalu. Bio je pravi Mediteranac, uživao je u jedrenju, ribolovu, roštiljanju, bevandi. Naučio me je da volim život i da u malim stvarima vidim njegove blagodeti.
Šta Vas je oslobodilo stega?
– Kada sam vidjela divne ljude, neke studentkinje u domu, kako se ponašaju lišene patrijarhalnih stega, onda sam ponijeta njihovim uspjehom na raznim fakultetima i porijeklom iz prosvjećenih, intelektualnih porodica uvidjela da su me roditelji u stvari okovali mnogim stvarima kojima su me učili. A onda je poznanstvo s Ilijom otvorilo kapiju meni do tada potpuno nepoznatog svijeta, mnogo ljepšeg od onog u kome sam živjela.
Na koji način je život s Ilijom odredio Vaš život i Vas kao pisca?
– Kada smo se upoznali, bila sam student prve godine na Tehnološkom fakultetu. Odmah je počeo da mi otvara nove vidike tvrdeći da sam rođena da budem pisac, a ne inženjer tehnologije. Govorio je “Ti prelijepo zboriš i lijepo ćeš pisat” i ja sam mu povjerovala. Ispisala sam se sa tehnologije i upisala književnost na Filozofskom fakultetu.
Inspiraciju ste uvijek nalazili u stvarnosti. Sudeći po Vašim romanima, život Vam je često bio zanimljiviji od fikcije?
– Da. Tako mi je bilo najlakše, ali sam se rukovodila time da je čitaocima, kao što je i gledaocima filmova, uvijek zanimljivije ono što odslikava istinski život. No, u mnogim romanima sam maštom ugrađivala nove likove i događaje. Više od pola mojih knjiga je potpuno izmaštano, sve knjige za djecu, a i neke za odrasle. Da ne nabrajam.
Šta su za Vas Herceg Novi, Boka, Mediteran?
– Nepresušna inspiracija, ljepota koja vas omamljuje i uzdiže. Živjeti pored mora znači da ste uvijek pred nepoznatom slikom. Dovoljno je da se jedan oblak barem malo pomjeri i da su već štimung i kolorit drugačiji.
Koliko se grad promijenio u odnosu na vrijeme kada ste se družili s Andrićem, Brankom Lazarevićem, Kostićem, Lalićem?
– Grad je sada mnogo drugačiji. U ono vrijeme bilo je neuporedivo manje stanovnika i građani su se međusobno ponašali kao članovi jedne velike porodice. Bilo je više druženja i prisnosti među ljudima. Živjelo se opušteno. Niko nije zaključavao vrata ni stana ni kuće. Nije bilo hotimičnih lomljenja mobilijara na javnim mjestima. Nije bilo električnih trotineta ni straha od njih. Bili smo bezbjedni i u kući i na radnom i na javnom mjestu.
Šta biste mogli reći o ljubavi?
– Ljubav je najjača koheziona sila koja drži ovaj svijet da se ne raspadne, ali izgleda da je nje sve manje, a da geometrijskom progresijom rastu licemjerje, zavist, mržnja, nasilje.
Knjigu Kako preživeti brak čine duhovite, autobiografske priče koje u 20 lekcija pružaju savjete o tome kako savladati bračne prepone kojih ima mnogo i koje nisu lake?
– Te priče su istinite. Kad te nevolja ne slomi, ti joj se narugaj. Čitaoci su veoma voljeli ovu knjigu zbog čega je doživjela više izdanja, ali još početkom 2000. godine. Kako je nije bilo više u prodaji, a prijatelji i poznanici su je tražili od mene, odlučila sam da je doštampam, naročito kada sam užasnuta uvidjela da u mojoj arhivi postoji samo jedan jedini primjerak.
Kakav je osjećaj kada svoje životne priče dijelite sa čitaocima?
– Nekada me uhvati panika što se razgolićujem pred nepoznatim osobama, naročito kada me preplavi bojazan da neki od njih moju iskrenost neće znati da cijene. Ali, neka nepoznata sila u meni goni me da priču napišem baš onako kako se dogodila.
Kada jedan od supružnika ode, prekida li se veza koja ih je sjedinjavala?
– Ne prekida se veza. Ona ostaje dok živiš. Sjećanja vam pomažu da oživljavate prisno biće koje nije više među živima.
Možete li reći da ste živjeli ispunjen život?
– Da, moj život je ispunjen i nikada ne bih zažalila što nije bio drugačiji. Upoznala sam mnoge divne umjetnike, družila se sa njima i knjigu o nekima napisala (Hvatač snova) koja je davno rasprodata. Još uvijek pišem, što znači da mi nije dosadno i da se osjećam ispunjeno.
A kako preživjeti samoću?
– Nema samoće ako imaš maštu. Možeš da se seliš sa meridijana na meridijan sa lakoćom. Možeš čak i gradove u kojima nisi boravio da zamišljaš na svoj način. Možeš da se susrećeš i razgovaraš sa ljudima koje nisi nikada sreo.
Koliko Vam je i na koji način pjesnički i spisateljski dar oplemenio život?
– Pisanje je flaster za egzistencijalne rane. To me je držalo uspravnom i jakom pa život nije mogao da me nokautira. Kad god mi je bilo teško, kad me je nešto posjeklo, bježala sam u drugi prostor, u pisanje. Bez strasti ne možete se baviti umjetnošću. Morate biti svim bićem posvećeni tvoračkom činu. Ako u vama ne postoji ta strast, ono što stvarate biće mlitavo i neubjedljivo.
Šta biste uradili drugačije, da možete još jedan krug ispočetka?
– Nikad ne poželim nešto takvo jer bi to značilo da bih živjela okružena nekim drugačijim svijetom, a ne onim koji me trajno odredio, pa prema tome i mnogo mi značio.
Živimo u vremenu koje propovijeda humanizam, ali gotovo da prećutkuje starost kao prirodan proces i dio života. Kako gledate na položaj osoba u trećem dobu i šta Vas posebno pogađa?
– Pogađaju me tuđe sudbine, sudbine onih ojađenih staraca koji su napušteni i od porodice i od društva. Bojim se da živimo sve otuđeniji život u kome ni susjed susjedu ne pritiče u nevolji. Tehnološki razvoj sve više otuđuje ljude, mladi zure u telefone i ne primjećuju šta se oko njih zbiva. U gradskom prevozu sjede mladi, a stari stoje, što je u mojoj mladosti bilo nezamislivo. To – da se poštuje stariji, uči se u kući i u školi i, da je sreće, u medijima. Ali, tim pitanjem se niko ne bavi, što je nedopustivo. Lično ne doživljavam nikakve neprijatnosti. Naprotiv, sinovi veoma brinu o meni, unuci i rođaci me vole i poštuju, moji bivši učenici pozdravljaju me ozareno kada se sretnemo, doktori i medicinske sestre takođe. I ne samo oni. Možda je tako zato što sam i majka Ramba Amadeusa, a možda zato što sam i nekakav pisac.
Da li i dalje pišete s istom strašću?
– Da. Pisanje mi je transfuzija, duševna hrana. Bez pisanja bih se osjećala kao da mi nedostaje neki organ u tijelu.
Koje teme Vas sada zaokupljuju i da li možemo da očekujemo novi roman, nove priče ili pjesme?
– Prekopavam kompjuter, nalazim rukopise davno spremljene, ali pišem i novo. Tako dorađujem putopis o Raveni od koga pravim roman, pripremam zbirku priča Olajavanje familije davno napisanu, roman Divlji ovas iz 1986. godine čeka izdavača, dok je završen novi roman Tajna već poslat izdavaču.
