Iako je po profesiji magistar farmacije, odnosno medicinski biohemičar, a po zanimanju aplikacioni specijalista u firmi koja se bavi distribucijom medicinske opreme, Boško Medojević je ljubiteljima hip-hop muzike poznat kao član grupe Wenom Kru, koju je formirao sa drugom iz srednje škole Lukom Matkovićem. Spojivši naizgled nespojivo, na naše pitanje otkud hip-hop u cijeloj priči, Boško odgovara: “Mislim da svaki čovjek u svom karakteru nosi mnogo više od profesije koju je izabrao i posla kojim se bavi, samo što neki ljudi svoje talente i afinitete ne osvijeste i ne razviju u mjeri da im postanu važni kao i posao koji rade. Hip-hop je za mene bio način izražavanja i ventil kroz koji mogu da kanališem misli, emocije i energiju. Moj odnos sa muzikom nije bio stvar izbora, već stvar unutrašnje potrebe. Profesiju i zanimanje sam očigledno birao, a rekao bih da je hip-hop ekspresija umjetničkog gena koji sam naslijedio od roditelja.”
Živi u Beogradu, ali je dio djetinjstva proveo u Bijelom Polju, odakle je, kaže, ponio veoma lijepe porodične uspomene i temelje za buduću intelektualnu i ljudsku nadogradnju.
Da li za Vas postoji neka veza između nauke i muzike?
– Muzika postoji na ovom svijetu da bi objasnila sve ono za šta nauka još uvijek nema dovoljno dokaza.
Kada je i kako hip-hop postao dio Vašeg svijeta?
– Prva rep pjesma koja me “zapalila” kao klinca bila je Eminemova Lose Yourself. Galimatijas engleskih izraza u kombinaciji sa dramatičnim instrumentalom je za mene bio hipnotišući. Slušao sam tu pjesmu do imbecilnosti i, naravno, naučio da je repujem na izmišljenom engleskom jeziku. Mislim da me pjesma Lose Yourself uvukla u svijet koji me nikada nije pustio.
Kako je došlo do formiranja grupe Wenom Kru i šta Vas je inspirisalo da, uporedo sa naučnom, započnete muzičku karijeru?
– Wenom je nastao 2005. godine kao muzički projekat Luke Matkovića (Citadele). Luka i ja smo se upoznali u odjeljenju Pete beogradske gimnazije i nedugo nakon što smo obojica skapirali da se ložimo na rep, priključio sam se grupi Wenom i krenuli smo da repujemo zajedno. I, eto, bilo nam je potrebno samo 17 godina da dovršimo zajednički srednjoškolski san i snimimo rep album. Odgovornim za inspiraciju smatram stanje na rep sceni, cio Wu-Tang klan, Onyx, Nasa i, naravno, Luku Matkovića.
Kada ste napisali prvu pjesmu?
– Prvu rep pjesmu sam napisao i snimio sa Lukom u srednjoj školi, zvala se Pobedio sam. Kućna produkcija, umjesto u gluvoj sobi snimali smo pod jorganom, jadne rime, mutacije u glasu, pubertet… Veoma skromni počeci koji su najavljivali skromnu budućnost i veliku istinu da neće moći da se živi samo od repa.
Nedavno ste objavili prvi album, Vremeplov. Koje ste teme obradili kako je izgledao proces stvaranja? Koliko dugo ste radili na albumu?
– Vremeplov je osmišljen kao nostalgično putovanje kroz zlatno doba njujorškog hip-hopa 90-ih godina, sa ciljem da se oživi atmosfera, zvuk i estetika vremena koji su oblikovali temelje hip-hop kulture. Za primarni cilj postavili smo to da moramo da vratimo značenje riječima i da slušaocima pružimo priliku da se povežu sa muzikom na dubljem nivou. Naš rep odlikuje složena lirika i kompleksno rimovanje koje je obogaćeno melodijskim valerima kroz flow. Što se tiče tema, cio koncept albuma je vezan za maksimu – mi najbolji, vi najgori, u kojem kroz različite teme na apstraktno humorističan način pokušavamo da pokažemo koliko smo bolji od drugih repera, odnosno koliko su oni lošiji od nas. Naravno, kroz album se prožima i malo ozbiljnija tematika, ljubavna, filozofska, društveno odgovorna, tako da ima za svakog ponešto. Što se tiče rada na albumu, trajao je oko godinu dana, bio je veoma intenzivan i dinamičan, ali nevjerovatno ispunjavajući. Proces stvaranja je bio pun izazova, ali je svaki dio albuma pažljivo građen, od prvih ideja do finalnih produkcijskih detalja i sada, kada je album napokon tu, zaista smo ponosni što smo uspjeli da ga realizujemo.
Nedavno ste bili u Njujorku, na svojevrsnom “hodočašću” Wu-Tang Clanu na Staten Ajlendu. Šta za Vas znači odlazak u mjesto gdje je nastao Vaš uzor Wu-Tang Clan?
– Svi pričaju kako treba ići u Njujork na jesen ili u proljeće, ali ja sam oduvijek maštao da odem zimi, i čim mi se ukazala prilika tako sam i uradio. Njujork u februaru odiše hladnoćom i sablasnošću. Gusta magla, neboderi “zabodeni” u nebo, neonska svjetla sa reklama, gužva, dim koji šiklja iz kanalizacije, na svakom ćošku u svom punom sjaju predstavljaju Njujork zimi. Jedan od glavnih razloga mog odlaska u Njujork je bila i posjeta Staten Ajlendu, mjestu odakle je Wu-Tang Clan. Kako sam dugogodišnji obožavalac njihove muzike i filozofije, za mene je ova posjeta imala duboko lično i spiritualno značenje. Cio put, od vožnje trajektom do Staten Ajlenda, šetnja kroz ulice i blokove Park Hila, snimanje spota kod Wu- Tang murala… Sve su to stvari koje su doprinijele tome da ovo putovanje za mene bude veoma inspirativno i nezaboravno.
Spotove ste snimali na relaciji Njujork – Meksiko – Beograd – Zaječar. Kakve su kritike?
– Da, kao što sam već spomenuo, neki kadrovi za pjesmu Vremeplov su snimljeni na Staten Ajlendu kod kultnog Wu-Tang murala, pojedini u Meksiku kod Teotihuan piramida, a najveći dio spota je snimljen u Zaječaru u Gamzigradu. Cilj nam je bio da kroz video prenesemo publici što bliže taj old-skul vajb i drevnu atmosferu o kojoj govorimo u pjesmi. Kadrovi za pjesmu S kim bi menj’o mesto takođe su snimani u Njujorku, tačnije u Bruklinu i na Menhetnu. Što se tiče kritika, publika je dobro reagovala, hip-hop zajednica je prepoznala naš rad, veoma smo zadovoljni kako je sve realizovano. S obzirom na to da su promocija albuma i spota i dalje u toku, neka veća i značajnija dešavanja očekujemo u mjesecima pred nama.
Kakva je domaća hip-hop scena i kako se Wenom Kru uklapa u nju?
– Živimo u eri u kojoj trep zvuk kao anomalija hip-hopa dominira muzičkom scenom. Sa druge strane, na Balkanu postoji i dalje jaka underground scena sa veoma kvalitetnim izvođačima. Kada radite old-skul hip-hop, morate u startu da se pomirite sa činjenicom da radite muziku za određen broj ljudi. Želimo da dokažemo da muzika koju pravimo zasluženo treba da stoji na samom vrhu underground hip-hop scene. Naravno, za dokazivanje znamo da će nam trebati vremena i pred nama je dug put. U vremenu kada je vrhunac izdavaštva singl ili EP, jer je sve drugo neprofitabilno, mi radimo old-skul rep album sa 16 pjesama. Mislim da ovim šaljemo jasnu poruku o našim namjerama i ljubavi prema onome što radimo.
Gdje vidite grupu Wenom Kru narednih godina? Da li imate neke specifične ciljeve ili snove koje želite da ostvarite?
– Idemo korak po korak. Trenutno radimo na promociji albuma, nakon koncerta u Beogradu nastavljamo sa gostovanjima i svirkama po Srbiji, a očekujemo uskoro i gostovanja po regionu, pa se nadam da se vidimo i u Crnoj Gori. Što se tiče snova i specifičnih ciljeva, u planu nam je drugi album, a ultimativni cilj nam je da dokažemo da smo najbolji hip-hop sastav na Balkanu.
Vaš otac Jovo je doktor demografije i profesor na fakultetu, majka Vesna akademska slikarka, brat Bogdan psihijatar, sestra Vasilisa se profesionalno bavi sviranjem flaute… Porodica u kojoj se bavite ili naukom ili umjetnošću. Kako ste Vi uspjeli da spojite oboje?
– To je simptomatično u mojoj porodici, prepliću se nauka i umjetnost sve vrijeme. Moj otac je završio umjetnički fakultet za konzervaciju i restauraciju (isti fakultet kao i majka), a potom je završio geografiju i doktorirao na istoj. Majka je ostala privržena slikarskom zanatu i slika i dalje, ali pored toga predaje i likovnu kulturu u školi, što znači da i ima isti problem kao mi. Vasilisa je performer i profesionalno svira flautu, ali takođe radi kao profesor u muzičkoj školi u Parizu. Prisutna je u mojoj porodici jaka unutrašnja borba između nauke i umjetnosti, između lijeve i desne hemisfere mozga, ali utješno je to da, ako uspijete da ih pomirite, one mogu da žive u vama u simbiozi.
Koliko često dolazite u Bijelo Polje i kakve uspomene Vas vezuju za taj grad?
– Nažalost, nedovoljno. Dio djetinjstva sam proveo u Bijelom Polju i to je grad iz kojeg sam ponio veoma lijepe porodične uspomene i temelje za buduću intelektualnu i ljudsku nadogradnju. Poslovne i privatne obaveze u kombinaciji sa daljinom najčešće mi daju dobar povod za izgovor da ne stižem da dođem. A potrebu za razgovorom sa dedom, tetkom i tečom površno utolim telefonskim pozivom, porukama i mišlju da ćemo se uskoro vidjeti.
GRACIJA 228/oktobar 2024.
