Vokalnim, duhovnim, vizuelnim i spiritualnim, Božo Vrećo izražava nepatvorenu iskonsku slobodu osobe koja živi dualni život, osobe koja je i muškarac i žena, a koja se ne libi da to prizna i pokaže. Rođen u Foči 1983, kao 27-godišnjak je preselio u Sarajevo i postao interpretator, a potom i autor sevdalinki. Nevjerovatno raskošnim glasom i neobičnim, originalnim scenskim nastupom, osvojio je publiku širom regiona i Evrope. Nakon dva albuma s ansamblom Halka, snimio je samostalni album Moj sevdah, te novi autorski Pandora, na kome su pjesme uglavnom acapella, a čiju je promociju 24. marta u KIC-u podgorička publika izuzetno emotivno doživjela.
Želeći da pjevate sevdah, zapjevali ste nešto drugo, što je više i veće od sevdalinke i što je u svakom pogledu neponovljivo, rekao je književnik Miljenko Jergović uz konstataciju da ste prvi i posljednji u svojoj vrsti. Čini se da je najsuštinskiji iskazao ono što ste Vi i što pjesmi dajete?
– Mislim da je Jergović dao popriličan pečat mom radu na ovim našim prostorima i u poimanju svega onoga što ja jesam. Rekao je da sam poput heruvima koji se nalazi među ljudima i koji svojim glasom želi da izliječi napaćene ljudske duše. Tako da to nije strano mom poimanju sevdaha, koji je za mene prevashodno lijek. Glasnik… Glas koji mora da vas obuzme i prožme, naježi i rasplače i da vas oslobodi. Sve je to sevdah, duboka simbioza čovjeka sa onim iskonskim, to je ono u šta sam se zaljubio prvi put i nikad od toga nisam odstupio.
Ono što je fascinantno za publiku je što glasom, načinom izvođenja, pojavom i plesom predočavate tragiku i ljepotu života, odnosno to da je sam život – sevdah.
– Mi smo satkani od emocija. Sevdah je bio logičan za mene presenzitivnog, preosjetljivog. Bilo je prirodno da se pronađem u jednom takvom žanru kao što je sevdalinka, odnosno, da se obrem u stanju kakvo je sevdah. Sve pjesme u meni su izazivale sve ono što mi je i danas motivacija, i što je najbitnije u ljudskom životu, a to je ljubav. Prilično smo otupjeli, odrekli se svojih emocija, postali robotizovano društvo u kojem nalikujemo jedni drugima. Postali smo bića koja ne vole. Uvijek sam volio ljude koji priznaju i znaju da pokleknu, ali i da izrone iz toga i ponovo pronađu svoju snagu. Iznalazim takve sudbine koje su glavni motiv mojih priča, mojih pjesama i upravo stvaram pjesme koje ljude jačaju. Kaže se da Bog najčešće iskušava onog koga voli, tako da sam na svojim plećima mnoge stvari osjetio, preživio, iskristalisao. Bile su mi poput upozorenja, poput stranputice, ali sam uvijek jasno vidio izlaz i svjetlost. Tako je u mom životu, u mom stvaranju, na mojim koncertima.
Uvijek ističete svoju posebnost koja se ogleda ne samo u životnoj filozofiji i dvorodnosti, već prevashodno u cjelovitosti bića i čini se, da uz Vaš talenat, publika tu iskrenost posebno cijeni?
– Mislim da je to dar. Moju publiku sam odvojio kao ljude koji imaju dušu i srce, a sve druge sam okarakterisao kao kamenje. Ako čitav svoj život posvetite nečem tako dubokom, tako emotivnom i tako čistom, što vas naježi i rasplače, kao što je ljubav koju i sami proživljavamo i ako ljudi ostaju imuni na takve stvari, onda su zaista samo kamenje. I kao takvi, za mene su nebitni. Na mojim koncertima je jasna kategorija ljudi, obrazovani ljudi, koji se vizuelno ističu i ne uklapaju u šablone i koji nisu dio mase. Moja publika je slična meni. Kad im pjevam, čujem i kako oni pjevaju meni. Ta sinergija koja između nas postoji je beskrajna i neuništiva kao i naša ljubav.
Čovjek se najteže suočava sa sobom, naročito u periodu odrastanja koje je gotovo uvijek bolno. Sjećate li se trenutka kada ste postali svjesni ko ste i prihvatili sebe?
– Vrlo rano sam osjećao tu dualnost. Već u osnovnoj školi sam osjećao svoju žensku prirodu. Volio sam da oblačim haljine, kačim mamine marame i da se šminkam. Moja sestra je bila zaluđena Boj Džordžom i sve dugine boje koje bi prenosila na svoje kapke, prenosila je i na mene. Odrastao sam s tako jednom istančanom dušom i majkom umjetnicom, slikarkom. Živio sam u nekoj vrsti izolacije jer su djeca u tom uzrastu prilično surova, bježao sam u svoj svijet. U tom mom mikrosvijetu sam bio siguran, i mogao sam biti ono što želim, i tu sam shvatio dokle mogu da sežem u umjetničkom izražavanju, kroz pisanje i pjesmu. Kad sam ušao u pubertet, smogao sam snage da priznam sebi određene stvari i da idem dalje. Preponosan sam na moju majku koja nikad nije dala da me ljudi mijenjaju, što me je tako vaspitala i što sam ostao iskren i vjerodostojan. Mi smo ogledalo svojih roditelja.
Rano ste ostali bez oca. Koliko Vam je kroz odrastanje nedostajala očinska figura?
– Ostao sam sa pet godina bez oca, koji je sebi oduzeo život. U toj dobi to itekako ostavi traga na duši, ali sam s druge strane imao majku koja je bila toliko jaka, čvrsta, britka i stamena kao i sve crnogorske žene. Majku, koja je od mog mikrosvijeta napravila bajku.
Majka Vam je rodom Cetinjanka, rekoste od Ljutica. Znači da je morala da prevaziđe patrijarhalni odgoj i sredinu, i da prvo podigne sebe da bi podigla Vas?
– Moja majka je otišla iz jedne upravo takve porodice, iz takvog sklopa, s maćehom i polusestrama. Imala je jako teško djetinjstvo. Ostala je bez majke, s ocem, i radila najteže poslove, tako da je od sve te boli i agresije koja se nad njom dešavala poprilično otvrdla i očvrsla. To je sve rezultiralo i u odgoju mene i mojih sestara. Vidjevši da nisam poput druge djece, sigurno je da joj je bilo jako teško, ali nijednog trenutka nije dopustila da me pregaze ljudi slični onima od kojih je pobjegla. Možda je u njoj to bila i jedna doza prkosa, ali ja sam joj zahvalan i na prkosu i na ljubavi i na snazi. Govorila mi je “digni glavu, moraš vjerovati u sebe jer ja vjerujem u tebe i nemoj me razočarati”.
Da li ste čuli za idiom (crnogorski rodni stereotip) čovjek-žena?
– Jesam, i to je u pravom smislu riječi, moja majka. Moja majka je čovjek-žena.
Šta je to autentično crnogorsko, a što Vam je majka prenijela ?
– Prenijela mi je čojstvo o kome se toliko glorifikovano priča.
U maloj sredini pritisci su najveći, kako ste se izborili sa svojom sredinom?
– Potičem iz male sredine, ali nikada nisam dozvolio da me ta sredina proguta. Imao sam snove i borio sam se djelimično sam, a djelimično sa svojom majkom koja mi je uvijek bila oslonac, podrška i koja mi je podrška i danas. Odbranila me je riječima da me je ona rodila takvog kakav jesam, a da me nije drušvo učinilo takvim. Kada spoznate mudrost tih riječi, shvatite da ne treba da se mijenjate, već da budete to što jeste jer tada se dešava čarolija. Kroz odrastanje nisam mogao da budem posve svoj i trebalo je da prođe puno, puno vremena da bih mogao da ispoljim svoju slobodu, i u privatnom životu, i na koncertima, i da budem zaista srećna osoba. Niste srećni sve dok zapostavljate djelić sebe. Sve vizuelno je obična ljuštura i ko zna kako mi zaista izgledamo. Oči su jedan veliki lažov. Ono što smo zaista mi, to je naša duša.
Danas slobodno možemo reći da ste svojim senzibilitetom pomjerili granice umjetničke slobode. Je li teško biti “bezmjeran u svijetu mjera” (M. Cvetajeva)?
– Lako je biti svoj, teško je biti tuđi. Pogrešan je put kada slijedite druge i tuđe živote da bi bili prihvaćeni od mase, sredine, društva. Velika većina živi tako. Ja sam spoznao sebe, prihvatio sebe i ogolio se. Ogolio se tako da me mogu uništiti istog trenutka. Žrtvovao sam se da bih bio prihvaćen od ljudi koji to zaslužuju.
Rizikovali ste?
– U životu uvijek morate rizikovati. Morate rizikovati i u ljubavi. Kako da znate da vas neko voli ako ga ne pitate, ako ne vidite u očima? A ako vidite u očima, ne smijete prećutati i ostati nijemi na ljubav. Morate postaviti pitanje i uzvratiti pogled. Danas ljudi ne komuniciraju, libe se svojih emocija. Ja pratim moje bilo, pratim moje žensko šesto čulo.
Vi ste i autor sevdalinki. Kako dolazite do pjesme?
– Puno čitam, puno slušam i to su sekvence svega toga. Mnogo više to proizlazi iz mene. Nekada za stihom tragam danima, a nekad čitava pjesma samo izleti iz mene. Ponekad čujem kao da mi anđeo prišapne, i onda to zapisujem i propjevavam. Istovremeno pišem tekst i stvaram muziku. To je fascinantno, ne poznajem note, ali moje pjesme bilježim u telefon kao zvučni zapis i onda ih gradim dalje. Nekad su toliko divne i snažne da im nadogradnja i ne treba. Za sljedeći album imam spremnih više od pola pjesama.
Sarađivali ste s Markom Stojanovićem Luisom, a predstoji saradnja s Miroslavom Tadićem.
– Miroslava jako cijenim i volim. Došao je na moj koncert i naprosto je kliknulo. Rekao je da mu pošaljem pjesme čim završim i eto, radićemo. S Markom odavno postoji jaka sinergija i bratska ljubav. Često mi kaže ti si moj i brat i sestra. Duboko se osjećamo i jako nam je lijepo kad smo skupa i postao je dio moje porodice.
Kada je stil u pitanju, stalno se mijenjate. Šta Vas nagoni na promjene?
– I danas postoje periodi kada sam sebe oblikujem i preoblikujem, formiram i transformiram. To nije planska stvar. Koliko god sam žudio za nekim promjenama, nisu mi se desile i jedini tvorac koji može i ima pravo da to uradi je Bog. I on me je počastio tim da imam dovoljno hrabrosti da budem to što jesam, da živim život koji osjećam da treba i da stvaram na način na koji stvaram. Kada imate to trojstvo, tu trojaku sinergiju, onda nemate više stresa.
Koliko ste Vi promijenili svoju publiku i njihovu svijest, kada su u pitanju transrodne osobe?
– Poprilično je to bila zatvorena kutija, tabu tema. Ja svim svojim bićem vrištim sve to. To je bilo spontano. Ljudi su prepoznali koliko je to jako i upravo su i oni pronalazili u sebi djelove koji su im nedostajali, i mislim da su počeli mnogo bolje osluškivati sve oko sebe.
Da li su Vaše brojne tetovaže potraga za identitetom ili potvrda identiteta?
– Sigurno potvrda identiteta. Neko je prokomentarisao “Nema se tu šta dodati, Božovo tijelo je upravo kao knjiga”. I zaista, to je jedna vrsta moje kabale koja je višedimenzionalna, mistična, spiritualna, koja pripada svima a prije svega sufizmu. Ideologija života gdje je poenta svega ljubav.
S obzirom na Vašu dvostrukost i to da ste sada zaljubljeni, koji princip sada kod Vas prevladava, ženski ili muški?
– Morao je da me zavoli i kao muškarca i kao ženu, dvostruko. Nisam nikada pripadao ni homoseksualnoj ni transeksualnoj skupini. Ja samo pripadam slobodi da budem i jedno i drugo. Koliko cijenim žensko u sebi, toliko njegujem i svoju mušku stranu. Moj partner me voli i kao jedno i u drugo. Ipak voli da kaže da sam ja njegova idealna žena i neko ko ga usrećuje na najbolji način. Jako je entuzijastično i obećavajuće.
Vjerujete li u brak ili ste od onih koji ga smatraju prevaziđenom institucijom?
– Vjerujem u brak. Za mene je brak jedna jaka pripadnost, posvećenost. Ne smatram brak papirom već je brak život, zajednički život. Tako da planiramo, planiramo (smijeh). Ako se to stvarno desi, biće posebna priča oko svega toga. Prvi put sam pronašao jednu takvu osobu sa kojom planiram da živim. Jako mi godi i jako me inspiriše za nove pjesme. Emotivno sam ispunjen, voljen i volim.
GRACIJA 102/2017.
Razgovarala Danijela Đokić/Foto Darko Jovanović
Šminka i frizura Studio Lada
Mjesto snimanja Hotel CentreVille Podgorica
