Razgovarala Danijela Đonović
Foto Semir Pehlić
Premda je godinama miljenik crnogorske publike, Božo Vrećo je prvi put priredio koncert u Herceg Novom zajedno sa vrsnim gitaristom Miroslavom Tadićem, u okviru 17. GitarArt Summer Festa. Pjevač anđeskog glasa, koji načinom interpretacije, kreacijom i scenskim nastupom neprestano dokazuje beskonačnost umjetničke slobode, izašao je na scenu sa kamenom i palminom granom da simbolikom stamenosti, snage, uspona, pobjede i besmrtnosti pozdravi publiku i grad koji ljubi nebo. Sinergija dva umjetnika u spiritualnom pristupu muzici, koji je doživljavaju kao sakralnu, mitsku i božansku, djelovali su katarzično na publiku koja je Kanli kulu ispunila do posljednjeg mjesta. Publiku koja uživa, cijeni i voli iskrenu emociju i istinsku umjetnost.
Čudesna je bila noć u Herceg Novom kada su nad Kanli kulom nadvili Vaš glas i muzika koju stvara Miroslav Tadić, stvorivši jednu posve drugu dimenziju?
– Bog je taj koji djeluje kroz mene kao kroz instrument, taj glas je zapravo poj duše koja odolijeva i živi stoljećima, podnosi žrtvu i neustrašivo voli. Zato sve tako i zvuči, bezvremeno.
Koliko je takvoj atmosferi tome doprinio ambijent drevne tvrđave koja se u svoj svojoj ljepoti izdiže nad morem?
– Kanli kula je tzv. krvava kula u kojoj je mnogo boli, tuge, suza i tragedije sačinilo i iskalilo svoj neprebolni kameni stijeg, zato sam i pri samom izlasku na scenu ponio taj sizifovski kamen na dlanu i grančicu palme u drugoj kao simbol izviranja iz pepela i ponovnog oživljavanja, ma kakvi vjetrovi puhali i ma kakvo vrijeme bilo, oko nas i u nama samima. Mi smo taj smiraj vječnosti, harmonija emocija i strasti koja će i u boj i u vatru i u more zarad ljubavi, zarad slobode, zarad čojstva i junaštva, mi smo narod iz sokolskog gnijezda i ne kitimo se tuđim perjem. Ono naše je i trgano i paljeno i lomljeno, ali ostalo je kao zapis vremena i o takvom čovjeku i ženi pjevam i pišem, to je moj epitaf Bogu u nama.
Kako su se prepleli putevi dva osobena i istinska umjetnika koji eksperimentišu i prelaze granice, kroz muziku žive božansku misiju i da li je povezivanje bilo samo na umjetničkom ili i na ljudskom, duhovnom nivou?
– Miroslavu je za mene rekla jedna posebna osoba, nevjerovatna umjetnica Jadranka Stojaković, rekla mu je “znaš, moraš čuti tog malog Vreću, čudesan je”. I tako je sve krenulo, došao je na moj koncert na Kolarcu u Beogradu i odmah smo se zavoljeli, i kao ljudi i kao umjetnici. Poseban je, volim njegov mir. Na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku bio je moj gost na koncertu i sa toliko pažnje je posvetio vrijeme meni, mojoj majci i sestri koje su bile sa mnom na tom putovanju. U njegovom koferu od gitare je i fotografija njegove majke i ta spona i neutaživa nadnaravna ljubav prema majkama nas je još više povezala. Miroslav kad svira diše, i taj udisaj je lak, mio i topao, stvara univerzum u kome se poput dvije planete obasjavamo i napajamo energijama, ali nikad ne sudaramo… Kao da dajemo život i svjetlost jedan drugom kada smo na sceni, i ta lakoća i ta tragedija patosa čovjeka je toliko opipljiva i fluidna da se naprosto osjeti pri prvom taktu. Tvrđave nas prate na našim putešestvijima i to je prekrasan osjećaj stvarati na sceni sa čovjekom koji isijava dobrotu i muziku kao sjeme znanja i umijeća. I uvijek učimo jedan od drugog kao zavjet mudrosti kako se muzika stvara, diše, živi i pušta da nas vodi nepogrešivo kroz svjetove.
Sevdah, bluz, džez, gdje je tačka spajanja ovih žanrova?
– Muzika je bezžanrovska i kao takva je sve, muzika je ona koja vadotakne, raspukne, rascijepi na djelove i ponovno sastavi kao potpuno biće svjetlosti. Ona je svjetlost u nama, božanski dar koji čuvamo i predosjećamo. Nema podjela, bar ja ne vjerujem u njih, podjele je nametnulo društvo koje voli dijeliti i ljude, i rodove, i žanrove, i klase, i boje, i granice, dok je muzika potpuni kontrast, ona je nešto prirodno u nama i oko nas, taj zvuk je refleksija svega, kosmosa, biljaka, svakog dodira, atoma, zraka, udisaja, glasnica i pokreta, ona je ljubav koja se iskazuje univerzalnom riječju, muzika je naš jedinstveni jezik koji svi na svijetu i cijelom kosmosu razumijemo, impuls iskona, i kako on može da se opiše trivijalnom pripadanju samo jednoj žanrovskoj cjelini. Postoji muzika koja mijenja svijet, i nas same i nešto što muzika uopšte nije, vrlo je jasno i jedno i drugo, jer se muzika ne sluša ušima već dušom, na nama je da čujemo i jedno i drugo i nađemo konekciju s izvorom.
Oni koji su bili na koncertu kazali su da su osjetili posebnu energiju te da ste glasom i emocijom obgrlili ne samo publiku već i čitav grad. Kakve utiske ste ponijeli iz Herceg Novog?
– Veoma sam emotivno sagledao cijeli taj magični grad i zaliv i to more, i taj poseban šapat koji sam čuo između zidina dok sam pjevao. Ponio sam sa sobom uslišenu molitvu koju smo otpjevali tu noć i skupa jednoglasno kao obećanje da možemo još jače voljeti, biti još bolji ljudi, još iskrenije praštati, još srčanije biti milosrdni prema sebi i drugima i nikada ne suditi. Tad univerzum čini čudesa u životima svih nas, bez tog davanja i pokore nema niti čuda. Mislim da sam na tom koncertu i svim drugim koje misionarski slijedim i realizujem, otvorio kapiju ka nama samima i bio poput zrcala svakog ponaosob ko je bio te večeri ispred mene. Zrcalo istine i božanske ljubavi.
Nazivaju Vas princem sevdaha, ne samo zbog božanskog glasa već i estetike koju njegujete u scenskom nastupu. Gotovo nadrealno izgledaju prizori koje kroz ples i pokret stvarate, poput sufija. Da li imate koreografa ili intuitivno plešete?
– Sufizam je sasvim spontano ušao u moj život kao mantra, mantra ljubavi koja jeste Božanstvo i ne traži obličje samo osjećaj prisutnosti i pripadnosti istoj. Kad imate ljubavi u sebi, imate i Boga, ali prema svakom biću, i najsitnijem i najotrovnijem, i neprijatelju i prijatelju, ljubav u vama mora biti ona koja je poput najbjeljeg behara u rano proljeće, neukaljana, nepomućena i nepokolebljiva. Moji pokreti na sceni su potpuno oslobođeni jer je cijeli moj životni tok takav, kao po učenju Gurdjijeffa, svaki pokret, udisaj, izdisaj, ton, pogled, gest i djelo mora da bude u svrhu Boga. Tada ne trebate koreografiju, niti scenario, niti program izvedbe, samo trebate ispratiti sami sebe u svom savršenom kosmičkom predanju, univerzum u vama je nesputan i potpun, on ima svoje načine i kao takav vlada skladom i harmonijom.
Kakvu životnu filozofiju njegujete?
– Filozofiju čula i emocija, istinitosti, pravednosti, ljubavi i milosrđa, želim uvijek sve najbolje svakom živom biću i refleksija moje čiste duše je odgovor Boga na sve što činim i jesam. Na tome se konstantno zahvaljujem. Živim u neprestanoj molitvi i kušnji, sve vizuelno što jeste dualna priroda svakog od nas kod mene je pod lupom, i podnosim stoički i junački tu žrtvu zarad Svevišnjeg kome je samo ova duša moja važna, ona koja osjeća, prašta i čini i misli dobro. To je filozofija vječnog života jer ovozemaljski je za mene predanje i iskušenje koje ispunjavam, svaki kamen ka meni je most koji gradim da premostim nabujalu rijeku. Svake godine ih gradim i nikad se ne umorim da ljudsko zlo u dobro preobratim i ljudsku mržnju u ljubav pretočim. Velik je to podvig i pečalba i svesrdno je ispunjavam u slavu Njemu.
“Volim Boža, njegov božanski glas i toplu dušu”, ovakve riječi najčešće nalazimo na portalima u komentarima Vaših nastupa. Uzajamna ljubav, Božo i publika… Ima li nešto ljepše i potpunije?
– To je moj mikromakro svijet, misija i moj put, volim svaki djelić mog davanja publici i tog uzvrata onih kojima pripadam svim svojim srcem. To su ljudi koji osjećaju, vole, prihvataju, praštaju, nadaju se, maštaju, poniru u sebe, dive se, raduju se, dišu, žive, hrle, grle, ljube, griješe i padaju i ustaju, uče i smiju se, plaču i tuguju, čeznu i uzdišu, bivaju dobro, jesu dobro i čine dobro. To trojstvo dobrote ih dovodi k meni. Taj sjaj dobrog bića osjećam i prije nego što ga zagrlim.
“Nikad se ne umorim od toga da ljudsko zlo u dobro preobratim i ljudsku mržnju u ljubav pretočim”
Nekoliko dana poslije Herceg Novog popeli ste se na Lovćen i održali koncert na Cetinju. Kako su Vas dočekali u crnogorskoj Prijestonici?
– Bilo je nevjerovatno, ljetnja pozornica puna do posljednjeg mjesta, toliko su mi ljubavi iskazali i poklonili, gestom, riječju, pogledima, dodirom. Oni svaku pjesmu znaju i predano vjerno vole. Bila mi je čast pjevati im i pokloniti takav koncert kao predanje koliko ljubav može promijeniti svijet i koliko jaki jesmo kad ljubav postanemo.
Često kažete da je Vaša misija na zemlji da širite ljubav, da to publika prepoznaje i da zov ljubavi uvijek sve nadjača. Vjerujem da i sami nakon mnoštva nastupa morate da obnavljate energiju. Na koji način se regenerišete?
– Vaše je samo ono što date i ta ljubav me regeneriše, tako da uvijek neumorno volim i sve činim iz takve posvećenosti istoj. Bog me odabrao da činim dobro i da to činim sa toliko iskrenosti i posvećenosti i čistote da je nemoguće to ne osjetiti. Ma gdje da odem širom svijeta, ljudi isto reaguju i to je dokaz da ovaj poziv čak i materijalni aspekt nadvlada i postane katarza emocija. Tada je sve u meni i oko mene pjesma svih pjesama koja liječi.
Šta planirate za jesenje dane i tokom zime?
– Radim vrijedno na novom sedmom albumu Sevdahology, novoj knjizi Lacrimarium i turnejama u Kanadi i Australiji. To je sada velik i važan fokus uz sve druge koncerte u Evropi i regionu kojima se svesrdno veselim i pristupam s tolikim žarom kao da je prvi put.
GRACIJA 216/septembar 2023.
