Božo Vrećo: U mirisnom sevdahu moje suze sklopile su krila

“Emocije su uvijek nadvladavale moj razum. Nisam se kajao zbog toga ni kada su mi i veliku tugu i bol donosile. Suza u oku čovjeka je jedini dokaz istine ljubavi, onaj koji ne zavarava, već daje cijelo biće”, segment je ispovijesti Boža Vreća za Graciju nakon premijere novog albuma

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Dejan Lopičić, Sead Šašivarević, Dino K Videography

Album Lachrimae (Suze) šesti je izdavački dragulj Boža Vreća, umjetnika i vrhunskog interpretatora sevdaha. Naravno, prvi u godini koju nam je otela pandemija korona virusa. Stožer 11 interpretacija snimljenih tokom izolacije jeste preplitanje novog viđenja kultnih pjesama, poput Kad ja pođoh na Bembašu, Oj, jesenske duge noći, Što te nema, Emina i drugih, dalmatinskog, bosanskohercegovačkog, makedonskog, turskog i španskog melosa, Vrećovog pjevanja koje i dalje razlaže dušu na najsitnije djelove, i fascinantno preciznog sviranja Edina Karamazova, prvog saradnika na albumu.

Da li ste uprkos vanrednim, pandemijskim okolnostima “krvarili” i uložili apsolutno sve čime raspolažete da bi album Lachrimae zvučao onako kako ste maštali?
– Težili smo tome da opjevamo i pretočimo emocije u najdivnije stihove. U tome smo nesumnjivo uspjeli. Da li je sve moglo i drugačije? Jeste. Ali, to je snimljeni trenutak baš u ovoj godini iskušenja, rizika, anksioznosti društva u cjelini. Trebao je i nama i svima koji nas prate. Ovo je album koji vraća mir u nama i oko nas, koji uzdiše i tješi, koji na svaki mogući način poručuje – sve će opet biti dobro dok je čistog srca u grudima.
Izdanje ste podigli na noge na početku uvodnog udara virusa, dok smo svi bili nedovoljno informisani, iznenađeni, uplašeni. Kako Vam je pošlo za rukom da se “isključite”, stvorite jaz između realnosti i svijeta u koji Vas je uvukao album?
– Prepustili smo se imaginarnom svijetu u kom je sve moguće, u kom smo mi akteri svakog stiha koji se ispjevava i svakog tona koji zadrhti nad nama i u nama. Tri dana smo se izolovali i vrlo posvećeno radili. Vrlo suptilno, intimno i nježno, poput leptirova koji pred sumrak lagano pronalaze cvjetove u kojima će utonuti u san i sklopiti krila. Tako smo i mi. Vinuli bismo se nošeni ljubavlju, pa bismo se onda prepustili toj čulnoj melodiji da nas zaljulja i raznježi, dotakne i rasplače, ozari i osnaži. Naprosto, srcem smo donosili odluke i zato sve zvuči kao ispovijest.
Vrata albuma ste odškrinuli Eminom Alekse Šantića, za koju ste odvojili skoro sedam minuta, dakle niste željeli da joj oduzmete ni sekund magije ili neki stih. Da li je u tome suština sevdalinke – pustiti je da živi i traje dok srce na stavi tačku?
– Tačno tako. Sjajno ste to osjetili i predočili. No, ono što je još važnije jeste to da smo svaki tekst ostavili originalno onako kako ga je pjesnik i zapisao. Željeli smo da vratimo sjaj poetike i lirike tog doba, pjesnikovih misli i osjećanja. I sve to opjevati bez premetanja tekstova zbog bilo kakve trke sa modernim vremenom i aranžmanima koji dosta toga sputavaju i nameću. Suština je dati pjesmi slobodu da oživi, prodiše, zamiriše i otvori naša srca. Kada je u srcu, onda je i vječna i postaje neprolazna, amajlija ljubavi koju nosimo. S njom i odlazimo s ovog svijeta kao nešto najvrednije.
Prilikom stvaranja albuma “skoknuli” ste do mnogih država sa prostora bivše Jugoslavije, obuhvatili regionalne pjesme, šarolike autore. U tom kolažu šta je bio prioritet prilikom odabira numera i tekstova? Koja je to vrijednost neprevaziđena?
– Prioritet je bio omaž pjesnicima koji odolijevaju vremenu. Osmanu Đikiću, Jovanu Jovanoviću Zmaju, pomenutom Aleksi Šantiću. Neki sa srećom u ljubavi, a neki, pak, sa vječnom sjetom na ljubavne dane i neprebol koja ih je zauvijek obilježila. U tom svijetu uzdaha i tuge nastajala je cijela priča. Pjesme su se nizale i same formirale strukturu. Mi smo bili naratori i sjenke prošlosti koje su to opjevale i odsvirale. Udahnuli smo im život poput vapaja ljubavi koja ne prolazi i postaje vječna. Vrijednost ljubavi zbog koje postojimo i stvaramo je ostala krunska i njoj smo cijeli album posvetili. Dakle, toj ljubavi koju osjećamo i dijelimo drugima.

Božo i Edin Karamazov

Povjerenje i maltene sudbinu izdanja prepustili ste Edinu Karamazovu. Da li ste se i ovog puta vodili time da se prvo sretnu duše, pa tek onda kolege? I šta je njegov najveći doprinos albumu?
– Profesionalizam, prijateljstvo i tananost emocija. Ne mogu da ne spomenem da se, dok snima u studiju, čuje svaki ton kao roj malenih cvrčaka u ljetnjem sutonu dana. I svaka žica je jecaj koji odzvanja poput hiljadu riječi utjehe. Prepoznali smo se i zavoljeli. Ja njega kroz Baha, najprije, i ta začaranost bi trajala danima, a on mene kroz sevdah, koji iskonski osjećam, donosim i stvaram. U kom god ruhu da jeste – autentičan je i prepoznatljiv u opusu koji iznosim svima koji imaju dar da ga čuju.

“Ovo je album koji vraća mir u nama i oko nas, koji uzdiše i tješi, koji na svaki mogući način poručuje – sve će opet biti dobro dok je čistog srca u grudima”

Teško je pronaći adekvatniju riječ za sevdah od ove koju ste upotrijebili u naslovu albuma. Koliko ste plakali da biste došli do ovog šestog dragulja? Prepoznajete li sada u njemu melem za rane na duši?
– Svaki ton, uzdah, drhtaj, sve me to učinilo lučonošom svjetlosti koja ne jenjava, nosi i sebi i drugima novi život i nadanje. Živimo u magnovenju, u neizvjesnosti trenutka, sata i dana, ali svaki taj tren je magičan i donosi neku novu spoznaju nas samih i osjećanja. Ovaj album je suočavanje pred sobom, povratak u suštinu našeg bića i zadiranje u dušu koja ćuti i osluškuje svaki naš pokret, svaku našu riječ i damar.
Na Balkanu i dalje češće plačemo u četiri zida, ne želeći da drugi osjete našu slabost, bol, ponekad i sreću, a za javnost je uvijek spremno besprijekorno, našminkano izdanje. Suzdržavate li i Vi suze ili im dozvoljavate da teku dok to duša želi, bez glume za javnost?
– Često na koncertima plačem. Kada me ponesu emocije, naravno da ne krijem suze. Suze su lijek i moj album sa Karamazovim govori o ljepoti njihovog sjaja. U mom biću su emocije uvijek nadvladavale razum. Nisam se kajao zbog toga ni kada su mi i veliku tugu i bol donosile. Sve je to bilo nužno da stvorim eliksir nade i ljubavi za one kojima je potreban poslije ljubavnih krahova i osame. Suza u oku čovjeka je jedini dokaz istine ljubavi, onaj koji ne zavarava, već daje cijelo biće.

“Dušu sam posvetio publici i pjesmama koje se nižu i čine me srećnim”

Album ste posvetili cijelom svijetu. Ipak, osim porodice, prijatelja i publike, postoji li neko kome biste onako naročito od srca i sa merakom kroz ove numere ponudili dušu na dlanu? Ili za to još niste pronašli lijek?
– Od mene bi bilo čak i surovo da moja duša pripada samo odabranom nekom. Dušu sam posvetio publici i pjesmama koje se nižu i čine me srećnim. A srce? Ono neka voli, neka bira, neka prašta i bude nekom amajlija.
Nakon dužeg perioda, po svemu sudeći, proteći će prva godina bez Vašeg koncerta u Crnoj Gori. Nedostajemo li Vam?
– I previše. Uvijek su to dva nadahnuta i magična koncerta. Svaki put ostavi me bez daha kad se oba koncerta za nekoliko sati rasprodaju. Znam da bude pomama oko karata i ta ljubav zaista u meni probudi svaki put želju da otpjevam najljepše što mogu cijeli repertoar, da ostanem što duže na sceni, na koju me gromoglasno vraćate ovacijama i obasipate kišom ruža.

Gracija 184, novembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...