Razgovarala Živana Jovančić
Foto Kemal Softić/Spektroom
U istom danu bio je profesor za katedrom Fakulteta savremene umetnosti, potom je putovao od Beograda do Sarajeva, a već uveče bio na sceni Kamernog teatra 55, igrajući predstavu Indigo s koleginicama Danicom Maksimović i Marijom Vicković. Tako su dinamični skoro svi dani glumca i reditelja Branislava Lečića (62), kojeg u životu nose borbeni duh i neiscrpna energija. Starije generacije pamte ga po nezaboravnim ulogama u filmovima Specijalno vaspitanje, Život sa stricem, Bulevar revolucije i mnogim drugim, zatim seriji Sivi dom, te po neponovljivoj naslovnoj roli Alekse Šantića ostvarenoj i u TV seriji i na filmu. Član je Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 1980. godine i dobitnik Sterijine nagrade.
Dugo ste u vrhu profesije, kako se postaje veliki glumac poput Vas?
– Moj rad je vjerovatno kod vas stvorio taj utisak. Kako se postaje veliki glumac? Prije svega, to je talenat; besmisleno je da radite a nemate osnova da se oslonite na tu krucijalnu tačku. Sljedeća stvar je rad, rad i ogroman rad, a to podrazumijeva da stvarno budete posvećenik svog posla i da sve elemente učite neprekidno. Ne možete se ponašati sa pozicije ja znam; stvar je u tome da učim stalno i od svih: od života, od ljudi koje srećem, od reditelja i od glumaca koje srećem na sceni.
Ovih dana, osim u predstavama, prisutni ste i na TV ekranima: učestvujete u zabavnoj emisiji Tvoje lice zvuči poznato. Hrabro ste se okušali u operi, izvodeći ariju Figara iz Seviljskog berberina.
– To je jedan od šoua koji se razlikuje od drugih. Uloženi su veliki trud i napor da se plemenita stvar postigne. Za mene je to bio izazov jer u suštini želim da podržim dobar šou u kome se na kraju nekome uputi pomoć. Moje pjevanje nije na nivou profesionalizma. Nisam operski pjevač i potpuno je besmisleno u ovoj emisiji tragati za tim da ja ponovim original.
Prate Vas popularnost i slava, a s druge strane, neki mediji žele da naprave atrakciju od tuđeg života. Kako ste privatno branili od javnog?
– Slava ima dva lica. U prvom dijelu mog života, u mladosti, dominiralo je zadovoljstvo od toga, jer je bilo interesantno da mlad čovjek bude atraktivan i zanimljiv kroz ono što radi i time skreće pažnju na sebe. A sad, u drugom dijelu života, itekako primjećujem ovo što je loše, a razlog je vjerovatno zamor ljudskog materijala. Slava ima svoju drugu stranu koja nije nimalo naivna, a to je da gubite privatni život, postajete meta i tema za neke druge profesije koje od toga žive. Pokušavam da sačuvam svoj privatni život maksimalno; mislim da se to u suštini nikoga ne tiče. Moj privatni život je samo moj i ne želim da bude nikakvo javno dobro.
Kako se kriza odrazila na glumačku profesiju? Po Vama bi se reklo da nema ožiljaka…
– Nije tačno. Ima ožiljaka ozbiljnih i velikih, ne samo na meni nego i svima koji se bave ovim poslom, ali i kulturom.
Kako gledate na kulturu u regiji nekad i danas?
– U bivšoj zemlji imali smo veliko tržište sa 23 miliona ljudi, bilo je toliko televizija, serija, filmske produkcije, a sad je to sporadično i s manjim budžetom, što znači manje rada i manje kvaliteta, bez obzira što se neki talentovani ljudi uvijek izbore da snime nešto kvalitetno. Kultura je srozana, prije svega materijalno; ona ne može da postoji sama po sebi, mora je podržavati država. Kulturan čovjek je sposoban da politički misli, da reaguje, da osmišljava sopstveni život idejama. Užurbana komunikacija i društvene mreže učinile su da se ljudi ne trude da sami prodube svoje znanje. Ljudi više ne čitaju knjige.
Šta je Vama važno da čitate?
– Knjige gutam, obožavam ih, bez njih jednostavno ne bih mogao da živim. Pratim sve što se pojavi iz savremene beletristike, klasike čitam ponovo, a izdvajam djela Dostojevskog, Šekspira, Sterije Popovića, čitam Nušića i Dušana Kovačevića, koji umije da pročita karakter našeg društva i mentalitet, i to je uzbudljivo. Puno se bavim geostrategijom i politikom. Sada povremeno čitam religijske knjige Kuran, Bibliju, Talmud, budističke knjige, Konfučija i druge. Vraćam se tim knjigama kad imam koncentraciju i uvijek čitam paraleleno dvije knjige, a nekad i tri, jer prepoznajem šta u kom trenutku moja duša želi. Moram reći da sam u pozorište ušao iz ljubavi prema poeziji i zato je Šantić moj bliski duh, a i zato kako je živio i kako je reagovao na život. Poezija me prati čitav život: bio sam zaljubljen u nju kao dijete.
Jesu li sin Ivan i kćerka Ana, osim najmlađeg Lava, birali samostalno svoj put u životu?
– Uvijek sam njegovao slobodu kod svoje djece, informišući ih o svim, i pozitivnim i negativnim stranama onoga što biraju. Zadovoljan sam jer su uspostavljene ličnosti. Zidao sam kod svoje djece potrebu da oni sami odlučuju o stvarima koje se tiču njihovog života. Moj sin sada završava drugu godinu na Pravnom fakultetu, a kćerka je završila gimnaziju na engleskom jeziku, upisala je jedan umjetnički fakultet u Njujorku i primljena je, ali zbog materijalnih okolnosti neće moći da to iskoristi, i zato je ove godine upisala glumu na Fakultetu savremene umetnosti u klasi Vide Ognjenović.
Da li Vam je drago što kćerka slijedi Vaš put?
– Da budem iskren, djecu nisam uopšte nagovarao na svoju profesiju, ali ni odgovarao. Osluškivao sam šta im prija i šta im treba, šta žele. Kćerka je u tome dugo lutala, ali po nekim znacima, sada se u tome pronalazi, a da li će to da bude njena profesija, ne znam. Moj najmlađi sin Lav ima šest godina, on je u predškolskoj ustanovi i pazim da sve prepreke koje slijede, a to je polazak u školu, prebrodi na najbolji način. Naravno, pomagaćemo mu u svemu i moja bivša supruga Nina Radulović i ja.
Osim što igrate u predstavi Indigo i režirali ste je. Da li je rediteljski posao za Vas veći izazov?
– Ne razmišljam tako. Mene pozorište kao fenomen zanima u svim svojim segmentima, a jedan od njih je svakako uobličenje postupka kao što je rediteljski. Moj mozak je uvijek bio i rediteljski i glumački, a to je prepoznao Jovan Ćirilov i davno mi je ponudio da režiram Šilerove Razbojnike u JDP-u. Ta predstava bila je proglašena za jednu od najboljih jedne sezone u Beogradu. Režirao sam i u Nacionalnom teatru u Atini predstavu Sveti Georgije ubiva aždahu, Balkansku rapsodiju za Bitef teatar i niz drugih stvari koje su se ticale manjih formi.
Kakva su Vaša glumačka iskustva s rediteljima?
– Cijeli postupak saradnje s rediteljem bio je da budem dostupan kao glumac, ali isto tako da reditelji budu meni dostupni da mogu da ih savjetujem u onome što primjećujem u rediteljskom postupku i tako doprinosim uspjehu predstave. To je ono što me verifikovalo kao dobrog glumca sa kojim reditelji sarađuju. Slobodan Unkovski je sjajan reditelj; Dušan Jovanović je divan reditelj; Dejan Mijač je savršen reditelj, od njega se uči; Egon Savin je fantastičan reditelj; radio sam i sa mladim Milošem Lolićem, koji ima rediteljsku pamet, a radio sam i sa stranim rediteljima kao što je Roberto Ćuli (Roberto Ciulli).
U predstavi Indigo službenice otkrivaju kako ih privatno prate samoća i bolest. Plašite li se više samoće ili bolesti?
– Čovjek najviše osjeća strah, a takav sam i ja, od bolesti. Samoću ne doživljavam kao tragediju: mogu da budem u društvu književnosti, muzike, uvijek nađem ambijent i ljude s kojima ću da dijelim svoju samoću. Kad čovjek uđe u neke ozbiljne godine onda priželjkuje da ima nekog, da ima partnera, a ja nisam imao sreću u zajedničkom životu, nije mi se to desilo, što ne znači da neće. Uzdrmali me jesu moji razvodi, ali razočarali me nisu. Po prirodi sam borac, okrenut sam ideji života kao nečemu što mi je dato i što treba da živim. Uvijek gledam naprijed, imam djecu, i za mene su oni moja porodica.
