Razgovarala Kaja Milačić/Foto Nikola Pejović
Neposredno nakon premijere inkluzivne predstave Misli u tišini, odigrane u Bijelom Polju u Centru za kulturu, razgovarali smo s Brankom Otašević, glumicom, humanitarkom i majkom dva dječaka. Ostvarila je brojne uloge u svojoj matičnoj kući, Crnogorskom narodnom pozorištu, na filmu i televiziji, i dobitnica je mnogih priznanja za glumačka ostvarenja. Već šest godina uspješno radi na inkluziji. Oprobala se i u rediteljskim vodama. Naučila nas kako je Osmijeh i tačka odličan pristup radu sa djecom, s osobama s invaliditetom i osobama s poteškoćama u razvoju. Pokazala nam je nedavno i kolika snaga žene stoji iza osmijeha koji volimo. Branka je dobila bitku sa kancerom dojke i riješena je da započne još jednu borbu kako bi osnažila što više žena. Govorila nam je i o predstavi Naličje Borisa Liješevića i podijelila s nama svoje misli u tišini.
Kako je prošla premijera inkluzivne predstave Misli u tišini? Kakve su reakcije i hoće li šira crnogorska publika moći uskoro da je vidi?
– Tišina kao udarci malja, tišina kao spas, kao osuda. Tišina kao ljubav. Kako kome. Ovako sam počela i željela sam da ta tišina odjekne i zaista jeste. U skromnoj sali sa malim brojem ljudi odjeknula je i zamislila sve. Navela ih je da dođu do svojih misli u tišini. Svaki pedalj predstave je osmišljen da provocira publiku kroz čula, do samog kraja kada Lina svira himnu i svi moraju ustati. Željela sam da makar na tih 45 minuta publika osjeti kako je to kada se neko malo poigrava s vama, kada vas neko stavi u kalup, u kocku, a da vas nije pitao za vaše misli, ni ko ste vi.
Uvijek kažem – Mi smo jedno, mi smo zajedno. Osobe sa poteškoćama u razvoju i invaliditetom su vidljive, ali ne vidimo koliko je onih koji nose prazninu u duši, u mislima, u mašti. Najranjiviji među nama nose bol i tugu nanijetu decenijama. Vjerujte, mi smo jedno. Isto volimo i kafu i žurku i ples. I da slomimo čašu kada nas pjesma pogodi i da šetamo. I izlete, druženja, sve isto. Zato nikada neću biti zadovoljna, jer mi kao društvo još uvijek upiremo prstom, služimo se paganskim bijegom – vučenjem za uši, pljuvanjem tri puta u stranu kada vidimo osobu s invaliditetom u kolicima. Zadovoljna sam, jer Klara i ja već imamo dosta poziva koji nas ohrabruju da ne odustanemo.
Osim Nade Matović, po čijoj je poeziji rađena predstava, ko je sve učestvovao u kreiranju?
– Pored Nade, tu je i Radovan Džuver koji me je najviše naučio ovoj hrabrosti. Lina Ciguljin, mlada dama iz Rožaja koja svira savršeno. Zatim korisnici JU dnevni centar Tisa iz Bijelog Polja, sa kojima imamo divnu saradnju: Vlado, Remzo i Mirko. Nevjerovatni su! Zatim glumci CZK Bijelo Polje, Slađana Merdović i Peđa Vukojević. Hvala Dušku Miljaniću na fotografijama koje su im srca učinila srećnijima. Hvala cijelom timu na istrajnosti, posebno mojoj Juliji Milačić Petrović Njegoš što je postala dio tima i pomogla kada je scenski pokret u pitanju. Irena Popović iz Beograda je radila muziku, a značajan doprinos su dali i zaposleni iz dnevnog centra koji su, kao i roditelji, radili s učesnicima. U predstavi imamo i jedan dokumentarni segment i ovom prilikom bih zahvalila roditeljima čija su djeca iz spektra autizma podijelila s nama svoje misli u tišini, svoje strahove, borbe, i tako dodali još jednu notu predstavi. Produkciju predstave potpisuje Klara Radonjić, kompanija Modesty MK, a kroz program razvoja kulture na sjeveru, projekat je sufinansiralo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
Nakon šest godina rada s osobama s invaliditetom i osobama s poteškoćama u razvoju, četiri godine nakon premijere dokumentarnog filma, pa i ove predstave, priča se nastavlja. Na redu je radionica. Kada počinjete sa radom i ko će sve dati svoj doprinos?
– Klara i ja godinama stvaramo različite forme, nedavno smo imale prezentaciju Azbuke inkluzije, gdje su svi dnevni centri iz Crne Gore imali svoje slovo koje su ukrašavali. Svako slovo nosi poruku: LJ – ljubav, J – jedinstvo… Želimo da se radionica ne bavi samo opismenjavanjem, već i kreativnim pisanjem, glumom. Predavači su Nađa Durković, Aleksandra Vujisić, Božo Bulatović, i ja. Nadamo se da ćemo jednoga dana formirati mlade novinare, ilustratore, moderatore kako bi postali finansijski nezavisni. Sve ovo, ne bi li se nijansom boje života primakli jedni drugima. Da osjete da smo tu svi. Da nema osude, nema straha. I da će jednoga dana sistem to osjetiti, prepoznati i na kraju omogućiti bolje uslove. Olakšati majkama čiji je najveći strah šta će biti sa njihovim djetetom kada majke više ne bude. Zamislite te misli u tišini, taj bol u snu. Sa druge strane bahatost, prostakluk, sujevjerje i velika pustoš u nerazumijevanju, davanju. Potrebe ne čuju ni institucije, ni ljudi. Gledamo se, ali ne vidimo. Slušamo se, ali se ne čujemo. Svi projekti, sve misli svi vapaji, ne bi li došli do toga da neko zaista vidi te oči najiskrenije, taj osmijeh najljepši, zagrljaj zahvalnosti životu i igru ljubavi koju sam osjetila radeći sa korisnicima.
Naličje, predstava Borisa Liješevića u CNP, obrađuje veoma aktuelne i veoma ozbiljne teme. Koliko je postala omiljena kod publike?
– Predstava provocira smjenama scena iz našeg života. Kroz svaku se provlači fraza koja nam je postala sve, osim nečega u šta vjerujemo: “Biće sve u redu” Luka, kojeg je život ubacio u ringišpil, vrti ga i dovodi u promjene koja je uslovila manipulisanjem društva, društva povezanog sa kriminalom, društva koje ne štiti novinare, ne štiti svoju djecu… Koje podržava kockare, koje dozvoljava da rupe gutaju našu djecu i da ne znamo šta je sa njima. U predstavi vidite sve pore društva koje nema pjesmu, već vapaj kroz privlačan, ali bolan ton. Slika na kojoj su same žene, majke, tužiteljke, prolaznice. Čekaju, bodre, presipaju iz šupljeg u prazno i nadaju se. Ostaju, trpe, ne daju na svoje.
Naličje je postala voljena predstava, ali ne kroz istinu sasutu u lice. Još uvijek se publika smiljulji i vrpolji na svaku bolno istinitu scenu, još uvijek je lakše nasmijati se u mraku gdje ti se lice jasno ne vidi. A za plakanje je, jer je zaista bolno. Trk u pozorište, osuđujmo, ismijmo se, pa kući da vidimo šta je koja influenserka okačila, kako sve stići, biti svugdje, sijaset rutina, da je čudo kako se uopšte stigne u pozorište. Kulturna scena Crne Gore je još uvijek kao dijete koje nikako da postane čovjek, nikako da odraste. Ali, biće sve u redu.
Učestvovali ste u brojnim projektima humanitarnog karaktera, uzdrmali temelje mnogih tabua, Vaš Osmijeh nije izblijedio, rad na mnogo frontova nije usporio, a nedavno ste progovorili i o sopstvenoj borbi. Odakle Vam snaga i hrabrost?
– Sunce pobjeđuje! Rečenica koju moj lik u jednoj predstavi izgovara. To sunce u meni me valjda vodi kroz život. Svako jutro ustajem nasmijana i krećem punom snagom u dan. Ne znam. I sama se pitam odakle mi ovo. Kako sad ja da stanem, odakle mi pravo? Osvrnimo se, batalimo trivijalnosti. Postali smo razoružani pred dešavanjima, nemamo izlaze jer smo meki. Ne razumijemo da ono u nama zaista pobjeđuje.
Kolikogod da smo kao društvo napredovali, čini se da još uvijek nije poželjno govoriti o karcinomu dojke, ni dijeliti sopstvenu priču.
– Prva ja nisam išla na redovne preglede i zato sada koristim ovaj glas iz tišine i jave da doprem do što većeg broja žena. Mnogo se u posljednim godinama radi na podizanju svijesti i veliko hvala Mileni Đergović koja je pokrenula lavinu prije dvije godine, mnogo stvari pogurala nekoliko stepenika naviše. Ali, opet imate iste izgovore: “ahh, ko će to sad, imam posla, nemam vremena, ručak, odvezi, dovezi, sljedećeg ću mjeseca, imam kad”. To je realnost, a nažalost kažu da se dođe kada je već kasno. Kažu da ima žena koje ne idu na redovne kontrole iz straha šta će im biti rečeno. Ne znam, ne razumijem. Osjetila sam kvržicu na predstavi i gotovo odmah zaboravila na istu. Do naredne noći kada smo igrali istu predstavu i osjetim isto. Kažem ok, idem na pregled, sve kao lagano, nije to ništa. Na kraju, tri maligna tumora! Obavezan je pregled, potrebno je mišljenje i više stručnjaka. Jer si nam potrebna. Jer si žena, majka, sestra, prijateljica, kuma, gazdarica. Jer si svoja i potrebna si nam.
Branka je dobila bitku sa kancerom dojke i riješena je da započne još jednu borbu kako bi osnažila što više žena
Objavom na Instagramu ste izazvali priličnu buru reakcija i emocija. Dođoh, vidjeh, pobijedih. Od kada postoji potreba da budete od pomoći drugima, čak i kada sami prolazite kroz težak period?
– Željela sam da doprem do što više žena tom objavom. Da pomognem, da pokažem da naše priče nisu za stid, to je ordenje za život, za osmijeh i naš štit za korake ka budućnosti. Kao humanitarac, ali zaista, to je dio moje duše i ne posmatram to kao nešto značajno, nešto što me čini drugačijom. To je unutar moga bića i zahvalna sam što sam ovakva. Vuklo me je da ispišem te redove i okačim slike. Nastao je kolaps od pisanja ljudi, komentara, poruka. Bilo je i čudnih komentara, ali me je taj cunami podrške uzdrmao, rasplakao. Iako, dok je borba trajala, nisam plakala. Jesam jaka, ali podrška znači, pomaže nam da ne stajemo. I sada mi žene pišu kako ih je strah, kako ih guši koliko se boje, odustaju. Ljepotice moje, vjerujem da sam svojim mislima smanjila svoje tumore, sve je gdje treba da bude. Sve prođe. Za sve postoji rješenje. Još kada dođete u ruke ljekara kakav je dr Andrija Golubović koji je mene liječio… Uradite sve što je do vas i nema stajanja, nema suza, nema odustajanja. Samo diši duboko svoj život i svoje misli. Dokonost ubija. Potrebno je što više rada, šetnje, prirode, druženja. Nema povlačenja. Nema predaje. Nikad. Srž našeg temelja je ljubav.
Javne ličnosti, posebno iz sfere umjetnosti, obično vezujemo za lagodan i bezbrižan život, jer to i jeste slika koju većina servira. Šta kada nije tako? Koliko je snažna i otrežnjujuća poruka?
– Lažni ljudi su oduvijek postojali i postojaće. Uštogljenog osmijeha koji je sve samo osmijeh nije, vape da bace foru, da budu primijećeni, fotografisani, pitani. Takvi serviraju koješta i svima je odavno jasno da je laž. Vrišti koliko znamo da je laž. Pa ipak, kopiramo upravo njih. Iskrenost kao da prolazi pored nas, kao da je ne primjećujemo. Laž nema jedinicu mjere, dajte nam još koju tonu, samo da je što više, da ne fali. Dajte što više lica iskrivljenih od korekcija, trepavica koje bodu oči, usana koje ne znam kako umiju ljubiti, još golotinje da oguglamo i svi se poskidamo. Svega, kockarnica, droge, lažnih diploma, čudnih poslova koji donose brzu zaradu. Lažite nam da ugradnja silikona ne boli, botoks ne boli, dajte nam milion laži, samo nemojte reći istinu. A ona ne košta ništa. Istina budi sunce u vama. Istina vas uvijek sačeka i umije da bude i kobna kada je ne konzumirate na vrijeme.
Koliko je dugo trajao proces izlječenja, čija Vam je podrška bila najznačajnija?
– Proces je trajao pet dana bolnice, pa 15-ak dana nošenja drenova i kontrola. Zaista se mnogo toga promijeni kada vam skinu drenove, ali ruke su vam i dalje nesposobne. Nakon operacije u život me je vratio spa, plivanje i hladna kupka. Svakog jutra. Najveća podrška mi je bio ujak, kod kojega sam u Novom Sadu provela period nakon operacije. Uz zagrljaj šapom njegovog psa, samojeda Ajsa, koji je još u mojoj duši. Majka, brat, očuh, moja djeca, moja ljubav koja me nije dala ni jedne sekunde, jer lome vam se misli, ženska pitanja, sto pitanja. Svi su oni tu i moji prijatelji, moja sunca. Podrška najmilijih je sunce koje ne smije da se ugasi. I nema plakanja i sažaljenja. A rak je bolest suza.
Šta Vam je u planu za naredni period? Priča se o novoj predstavi Fleka, možemo li saznati nešto o njoj?
– Ide ljeto, biće zabava sa porodicom na kojima ćemo slaviti život. Približava se dan odlaska u Stoliv gdje uživamo. Radujem se kafi na ponti, ekipi, pivanju i tom suncu. Rad na predstavi u kojoj glavnu uogu igra Sofija Ivanović, slabovida djevojka. Priča o tome kroz šta sve dijete s invaliditetom prolazi odrastajući. Radimo po tekstu Aleksandre Vujisić, a igraće i profesionalni glumci. Jedva čekam i radujem se. A do tada valja preispitati sopstvene misli u tišini.
GRACIJA 235/jun 2025.
